Prije nešto duže od godinu napisah da je Crna Gora, u cik zore, dobila vlast pod upravljačkom palicom proruskih i proruskih struktura. Nažalost, godina za nama upravo to je i potvrdila.
Dobila je Crna Gora i dva premijera – jednog formalnog koji se zaklinjao u evropski put i drugog, suštinskog, koji je obećavao neke drugačije puteve koji vode do istih ciljeva – nestanka suverene Crne Gore i samog mračnog predvorja rusko-srpskog sveta. Danas smo neđe na raskršću. Koji su nam putevi bliži prilično je lako procijeniti, čak i bez političke ekspertize.
Upozorenja nas, potkovanih političkim znanjem, a neki bi rekli vječitih kritičara, ispostavila su se kao opravdana. I to nije za pohvalu, naprotiv. Uvjerena sam da bismo danas svi voljeli da smo bili u krivu. Ali nijesmo.
6U noći kada je birana njegova Vlada, premijer je, odbijanjem da pročita ekspoze i predstavi program Vlade, kršenje Ustava legitimisao kao novu normalnost, baš kao što će Andrija Mandić, nedugo zatim uvesti novu skupštinsku praksu, kojom, suprotno poslovniku i zakonskim propisima, izizeci postaju pravila. Pravna gimnastika odavno je postala porazan manir institucionalnog djelovanja. Većina predvođena Andrijom Mandićem pokazala se kao šampion netransparentnosti i izmišljanja kojekakvih pravnih vratolomija, jer im ustavna i zakonska rješenja nikako ne idu naruku.
Odmah po formiranju Vlade, sjednice su zatvorene za javnost. No, ako znamo da interesno skrojena većina preferira telefonske sjednice, umjesto živog dijaloga, pozadina je jasna. Doduše, ni od mučnih prenosa sjednica Abazovićeve Vlade nijesmo imali pretjerane koristi. Ipak, zatvaranje sjednica bio je prvi indikator stagnacije. Umjesto demokratskog iskoraka, anarhično nazadovanje.
Formalni premijer, od svojih tridesetoavgustovskih prethodnika razlikuje se samo po slatkorječivom tonu i sarkastičnom osmijehu kojim, poput svakog besprijekorno obučenog prevaranta, prikriva stvarne namjere. A te namjere diktira Milojkov Dalaj Lama, onaj koji donosi odluke dok ih Milojko i, na papiru njegova, Vlada sprovode u praksi, pokorno i bez protivljenja.
Početak je, reklo bi se, bio harmoničan. Popisni konsenzus i probuđena nada da je ipak dosegnut napredniji nivo političkog dijaloga. Popis je, ipak, ostao par excellence političko pitanje. Umjesto proklamovanog nacionalnog pomirenja, popisni rezultati poslužili su kao platforma za usijanje već dovoljno podgrijanih međunacionalnih tenzija. To je sve što treba znati o dobrim namjerama formalnog premijera.
Istini za volju, evropski put je deblokiran ali, kako sada stvari stoje, deblokada bi mogla biti kratkoročna. Pod plaštom dobijanja IBAR-a, zakoni su donošeni bez javne rasprave, a katkad pisani i izvan Vlade i nadležnih resora, recimo, u kabinetu nezakonitog generalnog direktora RTCG Borisa Raonića. No, Raonić je ipak sistemski čovjek, vjeran crkvi, Andriji, Milojku, pa mu se, jel'te, valja pošteno odužiti. Što bi rekao premijer – koga briga za sudske odluke, inspekcija je rekla svoje – ono što odgovara Raoniću i savjetu, a samim tim i vlasti čiji je kadar.
Nakon IBAR-a i junskog restrukturiranja Vlade, formalizovan je etnofederalizujući projekat, praćen antievropskom agendom. Spajić je s obje ruke prigrlio Andriju, prepustivši mu palicu koja mu je i do tada pripadala, potpisavši, uzgred, politički nestanak sopstvene partije. No, PES i Demokrate svojevoljni su taoci političke trgovine, bez stida i moralnih limita. Treba li podsjećati na posljedice izglasavanja rezolucije o Jasenovcu i otkazivanje posjete predsjednika Evropskog savjeta Šarla Mišela Crnoj Gori. Uostalom, o tome šta EU misli o postibarskom djelovanju Vlade kojom rukovodi Mandić, najbolje govori brisanje odredbe o sastavljanju ugovora o pristupanju iz izvještaja EK, koji je premijer slavodobitno najavljivao.
Inicijative za vraćanje kapele, podizanje spomenika, uvođenje dvojnog državljanstva, promjenu Ustava, ipak su neđe notirane i nastavimo li ovim tempom, IBAR radosti mogle bi nam se vratiti kao bumerang. A opstane li Vlada u ovom i ovakvom formatu, deblokada evropskog puta biće samo kratkoročna. Kako bi se izbjegle političke manipulacije, valja podsjetiti da Izvještaj nije tretirao period nakon juna. Dakle, hvalisanje ostvarenim napretkom već je paśe.
Da sumiramo realne rezultate Vlade.
Državna uprava ogrezla u nepotizmu. Meritokratiju je pojelo partijsko zapošljavanje nesagledivih razmjera. Pozicije u ključnim institucijama raspodijeljene su po političkom ključu. Bezbjednosni sektor je u haotičnom stanju. Svjedočimo opasnim posljedicama koje proizvodi nefunkcionalnost zdravstvenog sistema. Porast svih oblika nasilja odraz je nesposobnosti sistema da preventivno reaguje.
Mediji se dijele na privilegovane i one neprijateljski nastrojene prema vlasti. Novinarima i intelektualcima crtaju se mete, od državnih zvaničnika, sve do političkih progona korišćenjem tužilačkih instanci. S pravom se postavlja pitanje – da li je cilj dogovora oko imenovanja u pravosuđu reformski iskorak na planu nezavisnosti i nepristrasnosti, ili pak postavljenje politički podobnih kadrova, o čijem se izboru, makar u slučaju VDT-a, kako čusmo tokom skupštinskih sjednica, aktivno pregovaralo. Možda je, baš iz tog razloga, pozicija predsjednika Vrhovnog suda još na čekanju, nauštrb deklarativne reformske agende.
Civilni sektor ozbiljna je smetnja vlasti, pa predlaganje zakona o stranim agentima stiže kao vrhunac obračuna s neistomišljenicima koji se drznu da iskažu slobodnu, kritičku misao. Dakle, na izdisaju su i posljednji ostaci demokratije.
Od, činilo se, nikad snažnije političke volje za izbornom reformom do zaustavljenog procesa. Štaviše, ni šavnički izbori još nijesu okončani. Tamo đe se izbori i sprovedu do kraja, dogovor o formiranju vlasti često izostane ili se tezgaroški skrpljena vlast prebrzo raspadne, pa besciljno lutamo od jednih do drugih izbora.
Dvojicom predsjednika opština, Mandićevim darovitim podmladcima bavi se tužilaštvo, ili bi se bavilo, preciznije rečeno, da nije tužilačkih ping-pong loptica i poslaničkog imuniteta.
O koheziji unutar Vlade samo nekoliko riječi - optužbe za izvršenje krivičnog djela, šovinizam, kukavičluk i prevarantsku politiku.
Predizborna obećanja nestadoše u magli populističkih povećanja zarada koje guta inflacija. Ali – vjerujmo Milojku, a ne divljajućim cijenama.
Sve u svemu, Andrija Mandić jedini je profiter. Svojim planom promjene državnog ustrojstva, osnivanjem ustavotvorne skupštine, pohvalio se čak i pomoću beogradskih glasila. Mandićeva druga kontrarevolucija – promjena sistema vladavine iz tihe u otvorenu autokratiju. Pitanje jezika sporedna je stvar. Suština je u ukidanju građanskog karaktera, brisanju državnih simbola.
I nije to sve. Kolekcionari protestnih nota mogli bi prikupiti još jednu, nakon Mandićeve čestitke upućene predsjedniku Narodne skupštine RS Nenadu Stevandiću, za čiju je isporuku, kao golub pismonoša poslužilo Ibrahimovićevo MVP. Nije važno što je za Stevandića, kao aktivnog sudionika u zlodjelima iz devedesetih život s Muslimanima najveća tragedija. Ibrahimoviću je, očito, sve ok.
Dobrosusjedski odnosi postali su lijepa prošlost, a njihovo narušavanje do nepopravljivosti tužna realnost.
Vlada je Mandićeva zlatna ribica, a manjinske partije su, ionako, pristale na dekorativni status.
Jedan potpredsjednik Vlade zaboravlja državnu zastavu, drugi negira nezavisnost Kosova i podmlađuje savjetnički kadar ratnohuškačkim političkim utvarama iz devedesetih. Za većinu ministara promjena Ustava legitimno je pitanje, sa čim je saglasan i predsjednik, iako je proces kohabitacije na nivou političkog ratovanja.
Ovo je samo djelić genijalnih poduhvata Spajićeve (Mandićeve) Vlade. Koji nam je od puteva s početka teksta bliži, prosudite sami.
