Kratki 20. vijek, kako ga je definisao Hobsbawm, za Crnu Goru je bio vijek izdaje i samoponištenja.
U periodu nešto kraćem od osam decenija Crna Gora je čak tri puta, 1918, 1948. i 1989, napuštala samu sebe birajući nestanak: Paradigmu vazalne države umjesto puta koji su joj trasirali knjaz Danilo i donekle njegov tragični nasljednik. Strahotna sudbina i trauma tri velike crnogorske izdaje doživjele su poništenje tek 2006, mirnom obnovom nezavisnosti, dok je suštinska promjena paradigme balkanske tragičnosti promijenjena deceniju kasnije, članstvom u NATO.
Izgledalo je, makar na kratko, da Crna Gora konačno živi onu đilasovsku "ni Balkan, ni Rusija".
Uspješna multietnička evropska priča. Ne dugo. Odgovor sponzora svih crnogorskih izdaja i njihove balkanske kopije došao je u vidu "novog buđenja naroda". Žute grede i revolucije mliječnih proizvoda zamijenjene su "veličanstvenim" kvazirelgijskim protestima. Moskva i Beograd uspješno su instrumentalizovali crnogorskog sujevjerje, ovog puta kako bi od samih građana Crne Gore napravili (ne)svjesne teroriste iz 2016.
Sve što se dešavalo nakon avgusta 2020, suvišno je i objašnjavati. Rastakanje državne supstance i nemilosrdni obračun sa nacionalnim identitetom.
Za razliku od izdaja 20. vijeka, koje su zapravo počele atenatom na prvog svetovonog Petrovića, danas građani imaju istorijsku mogućnost da ne dozvole ponavljanje mračnog ciklusa samoponištenja i samoukidanja. Građani ne smiju kopati grobnicu za sopstvenu državu. To civilizovani svijet ne poznaje.
Uz sve mane, istorijske greške ali i postignuća, jedino je glas za Đukanovića, glas za razum, emancipaciju i Evropu. Vratimo Crnu Goru kući, u Evropu, među civilizovane narode i države.
Opravdanja više nema!
