Cetinje je jedini grad na svijetu čiji građani svakodnevno protestuju u znak podrške stradalom narodu Ukrajine. Tri miliona raseljenih, hiljade poginulih, i vojnika i civila, žena i djece, milionski drevni gradovi koji više ne postoje, uništena ekonomija, mladost, perspektiva i sreća cijelih generacija. Egzodus. Strah. Zima.
Za to vrijeme, jedan gradić u planini na drugom kraju kontinenta, uporno i prkosno, iz dana u dan - hoda. Hod kao autoterapija u vremenu psihodeličnog galopiranja besmisla, licemjerja i neizvjesnosti. Kad se ljudi okupe da bi pogledali jedni druge u oči, kao da panično, svakog dana iznova, traže potvrdu da su i dalje ljudi, da saosjećaju kad je nečije dijete gladno, boso, golo, samo, uplašeno…
Podrška Cetinjana narodu Ukrajine Cetinjem ne maršira politika, Cetinjem hoda humanizam. I dok se nekima čini da je to samo još jedan veličanstveni gest tog grada koji čuva obraz ove čudne zemlje, ipak, sve nekako liči na to da je taj hod potonja ura Crne Gore kakvu znamo. Onu u kojoj se znao neki red, pa makar neđe u nekoj gospodskoj kući.
Danas je postalo sve legalno, legitimno i dozvoljeno, pa i ti kontra skupovi podrške Rusiji. Ti mračni, dijabolični marševi, te inicijacije u destrukciji i zvjerskom ubijanju, kao da uzbuđuju militantne etno zombije!
Kad padne noć, voskrsavaju čizme Trećeg Rajha u našim gradovima, sa navodnom vjerom u boga, ledenom misijom u očima, i dobro znanim 4S na reverima.
Mladi, umjesto da čitaju Hesea i Bukovskog, da vode curice na plaže i sviraju gitaru, kroz slavu kulta Vladimira Putina vjesnici su nove Crne Gore. Nisu čitali ni Dostojevskog, ni Gorkog, ni Puškina ni Ljermontova. Nisu čitali nikad ništa.
Vjesnici su nove Crne Gore u kojoj će već druga po redu vlada morati da ima predstavnike novokomponovane klase pravoslavnih skinheda, u kojoj će voditi pet ministarstava, samo ovog puta zapakovane u celofan drugačije političke partije, ali sa istim vrijednostima poput trenutnih.
Ne. Ne vjerujem ni jednog trenutka da je ta vrsta kompromisa prvi korak ka ozdravljenju društva, još manje priča o pomirenju. Jer, Crnogorci i Srbi nisu u nezboru, nego je pristojan svijet u nezboru sa bijesnim psima i noćnim vukovima.
Ono što se u demokratijama zove ekstremizam, kod nas je kanonizovano i zavedeno kao „ona druga Crna Gora“, i biće nosilac, kako stvari stoje, „legitimnog evropskog političkog formata“ desnice i konzervativizma, zamjenjujući teze sa klasičnom formom neonacizma.
Kako i ne bi, kad ne postoje više vrijednosti naspram kojih bi se ocjenjivalo, šta može, a šta ne. Postoji samo interes najgore političke klase koju ova zemlja pamti i njihovo udvaranje neukusu, za šaku glasova.
Vođa ekstremističke organizacije "Muška država" u PodgoriciDok nova ekipa u susret novoj vladi dijeli plijen, kao divlje mačke nad strvinom zebre, „Muška država“ je našla novi dom u Podgorici, nakon što je i u Putinovoj Rusiji zabranjena. Homofobija, mizoginija, nacizam, represija, nasilje, sve uz blagoslove svetih otaca. Takozvani nacional patrijarhat, u Crnoj Gori jednog Voja Stanića, Miloša Karadaglića, Stevana Jovetića...
Noćni vukovi zavladali su našim cestama. Jedino se još na Cetinju čuvaju od njih, nemoćni da bilo što drugo rade osim da dignu glas i hodaju. I ja ću sa njima koliko sjutra!
