Davne 1878. godine na Grahovu, selo Droškorica, Krstinja Golubova se pod okriljem mraka iskrala iz kuće i pobjegla u svoj rod da spasi sebi život i obraz. Kroz koji dan je policija kralja Nikole stavila okove na ruke Save Vujačića pod optužbom da je učinio nešto što do tada Crna Gora nije pamtila - Sava je iz koristoljublja ubio sedmoro ljudi na posebno svirep i podmukao način.
O ovome događaju i suđenju koje je potom uslijedilo je tada, u tri izdanja, izvještavao Glas Crnogorca što je vjerovatno u istoriji crnogorskog novinarstva bio začetak „crne hronike“ .
Kako tada piše Glas Crnogorca „u toku od šest godina nestalo je na misteriozan način sedmoro čeljadi iz Grahova i njegove okoline, a sudske vlasti ne mogoše im ući u trag. Najprijed je nestao Stevan Živkov Cuca. Tri godine docije nestao je i Ilija Maltez Ubljanin.
3Godinu iza nestanka Ubljanina, iščeznu Stevan Bulajić Grahovljanin, njegova žena Marija, rodom iz Broćanca, i najamnica njegova Bula iz Krivošija, šćer Pera Odalovića. Godinu docnije nestalo je iz Risna dvoje momčadi kojima se nije niko u trag stavljo, jer su hodili čas u Kotor, čas u Risan, na Grahovo i po Hercegovini, čega radi njihov nestanak nije nikome u oči padao“.
Glas Crnogorca dalje piše na ovu temu: „Ove godine, ispred Male Gospođe, pojavi se svjedok koji otkri sva pomenuta ubistva, kazujući ih na Savu Jovanova Vujačića iz Grahova, sela Draškorice. Svjedok je Krstinja, žena Goluba Vujačića, snaha Savina. Krstinja je kćer Sima Bojanića iz Krivošija, koja je dovedena za Golubom dvije godine poslije pogibije Stevana Cuce.
S' Golubom je imala dvoje djece koja su pomrla, a njen muž pao je od više godina u tešku bolijest (sifilis). Videći se Krstinja u tako teškom položaju domaćem, patila je od griže savjesti, a mislila je da joj božja pravda šalje na đecu i nju kaznu zato što krije tolika zločinstva i što živi u kuću u kojoj je ukopan jedan od ubijenih. Ovim moralnim pobudama da otkrije razna ubistva potpomaga je i strah od ubice da i nju ne smakne, iz uzroka što je ona znavala svako Savino zločinstvo.“
Tako je Sava postao prvi poznati, i priznati od strane zakona, serijski ubica u Crnoj Gori.
Kao posebno groteskna bila je činjenica da je Sava u zatvoru bio dobrog apetita, u veselom raspoloženju čak se bio i udebljao. Kad je došlo vrijeme za kaznu Sava je pomagao svojim dželatima da mu podignu vješala đe će tog istog dana na prepunoj pijaci biti obješen, čak je i sam sebi namakao omču oko vrata.Valjda je i tom trenutku podlegao svojoj surovoj prirodi ubice da makar još jednom nekome namakne samrtni povez oko vrata pa makar se i o njemu samome radilo.
Ono šta ondašnje mnjenje i Glas Crnogorca nikako nijesu mogli da shvate jeste da je neko ubijao ljude iz čistog koristoljublja i to je između ostaloga bila glavna poenta cijelog izvještavanja.
Ono šta je izvjesno je činjenica da nas čak i danas zlo iznenadi u mjeri u kojoj je to uradilo 1878. godine. Pri tome, akcentovano mislim na instutucije koje treba da se bave time, a ne da budu iznenađene i nespremne.
Holivud kaže da ima to neko pravilo sa psihopatama da uvijek žele da ih neko shvati, zato i ostavljaju poruke - ne da bi pobjegli, već naprotiv da bi bili uhvaćeni. Zamislite sada jednog Hanibala Lektora ili pak Savu Vujačića kako su se nameračili na ubilački pohod u demokratskoj Crnoj Gori, đe ostavljaju tajne poruke crnogorskom MUP-u. Kukala im majka! I MUP-u. I nama. Godine bi prošle da niko nikoga ne bi shvatio. Možda jedino da umjesto tajnog znaka napišu platformu, jer ovi naši moderni političari ništa ne razumiju bez platforme.
Ono šta Holivud nikako nije uvodio u horor filmove jeste parodija, jer kada parodiju uvedeš u ozbiljnu priču onda priča više nije ozbiljna, pa ni horor više nije horor već komedija jer gledaoci više nemaju percepciju realnog straha što je jedini uslov uspješnog filma strave i užasa. Kao što smo mi uradili sa Crnom Gorom, kojoj smo injektirali parodiju do koštane srži, pa sada više nije ozbiljna država nego je horor komedija!
Čuš horor-komedija? Da nije malo preoštro sa moje strane? No, čuh jutros u kafani da je MUP, jureći onoga zlikovca, napao neku kamaru sa sirom i skorupom šok bombama i suzavcem, pa mi iskreno bi žao tolikoga mrsa. Kažem, ako je to istina, a iskreno više bi me začudilo da nije. A ako nije oprosti „Mupče“.
Uvijek neki đavo! Ili tunel ispod neke institucije ili ovaj ludak što ubija nevine ljude i poslije ispija rakiju po selima, ili nešto treće. Uvijek se nađe neka „kvaka“ da ljudima-funkcionerima ne da da odmaraju i uživaju u toplinama svojih fotelja. A taman se navikli na meku fotelju - tome hedonizmu ravna nema, rekao bi Njegoš da se digne.
Nego ni vlast nije što bi trebala da je, svi nešto očekuju od funkcionera! Što je mnogo, mnogo je, pa i ako je od naroda. I poslije, odakle stres...
