Dobro ćemo zapamtiti odlazeću 2021. godinu. Sjećaćemo je se u duhu: „spuštavah se ja na vaše uže...“ Jer, ne postoji primjer u modernoj političkoj povijesti da je jedna zemlja tako efikasno - preko noći bukvalno, organizovano, hladnokrvno i bespoštedno, promijenila kompletan identitetsko kulturološki format, geostratešku poziciju, a uz to i iz korijena sistem vrijednosti stvaran generacijama, kao što je to Crna Gora u posljednjih godinu.
Niko od nas nije živio u zabludi da je ova zemlja sazrela u idealnu državu. Koja to za sebe može reći, na koncu? Težnja za promjenama je opšte i univerzalno stanje, svakog trenutka, u svakom društvu, pa i našem. Ono što je paradoks, čiju cijenu i posljedice još uvijek tek naslućujemo, što su se promjene u našem sistemu dogodile samo kod onih stvari koje su bile dobre. Promijenili smo one konstantne na koje smo bili ponosni, a instalirali one za koje smo čvrsto vjerovali da zauvijek pripadaju prošlosti.
Dragi prijatelji, htjeli to da priznamo ili ne, osim dostojanstva, u proteklih godinu izgubili smo i svijest o cijeni slobode
Sve je bilo perfektno organizovano, na način da Trojanski konj zvani demokratska smjena vlasti, instalira rusko-srpske nacionalne interese, a manipulacija vijeka zvana „Ne damo svetinje“ rezultirala je otimanjem najvrijednijih dobara kulturne, duhovne i istorijske baštine.
Oni građani kojima je to bilo jasno, koji su digli glas i pobunili se, dobili su etikete plaćenika bivše vlasti. I nastavili da žive u svojoj državi žigosani, poput Jevreja u vremenu nacizma, gurnuti na margine uz nezapamćenu personalnu kompromitaciju tablioda u službi projekta Srpski svet.
Intelektualci koji su se priklonili tornadu tog soc-političkog inžinjeringa, pravdali su izdaju nacionalnih interesa terminima pećinskog nacionalizma, arhaičnim i seljačkim doživljajem pripadnosti, patriotizmom kao najjeftinijim oblikom ponosa i novim vremenom u kome je mahanje zastavama odraz lične i društvene zaostalosti. Uzgred, mahanje zastavama iz ideološkog spektra fašizma, na neku foru, nije bilo skenirano njihovom komentatorskom optikom.
Dok smo vjerovali da je Srpski svet projekat u najavi, nismo ni slutili da smo već duboko zakoračili u poznu fazu realizacije. Kada smo se pameti konačno dozvali, tada su svi direktori institucija kulture i obrazovanja, po hitnom postupku već bili smijenjeni, a instalirani mahom oni lojalni toj ideji. Tada nam je već preostalo samo da lamentiramo nad svojom sudbinom, i poput ovog teksta, analiziramo superiornost neprijatelja.
Da li su nam i dalje neophodni martiri i njihove tragedije da bi nas pokrenuli na elementarnu građansku hrabrost i aktivizam?
Skrivajući sve ove procese isključivo iza DA/NE dps simplifikacijom stvarnosti, njihovi mediji suštinsku okupaciju crnogorskog bića, u međuvremenu dodatno farbaju megalomanskim, turbo populizmom. Onim populizmom svojstvenim južnoameričkim diktatorima, plasirajući ideje neukusnog političkog udvaranja sirotinji. Od besplatnog dijeljenja nekoliko litara ulja, do nerealnih „Evropa sad“ i/ili „Maršalov plan.
U međuvremenu, diplomatska mreža i krucijalne međunarodne adrese sa zakašnjenjem uviđaju pravu prirodu novog establišmenta i istinsku adresu uticaja na njega. Od tada politička svakodnevica postaje cirkus međusobne trgovine, izdaje, interesnog žongliranja, sve sa ciljem prekompozicije vlade, koju, usput budi rečeno, podržava samo jedan poslanik u parlamentu. Uprkos tom nivou šizofrenog paradoksa i suludog odsustva legaliteta vlade, ona je svaku krizu preživjela. I pred svakom omčom oko vrata, uz pomoć najmoćnije stvari na svijetu - para, izmakla.
Za samo godinu i nešto nove vlasti, događa se i najveća kriza elementarnog magistralnog pravca nacionalnog razvoja - zatvara se Direktorat za Crnu Goru pri Evropskoj Uniji. To je posljednji ekser u kovčeg našeg geostrateškog lutanja između Istoka i Zapada. Šamarčina za sve nas koji ne ližemo pandemijske kašike i ne crtamo „heroje“ sa ratišta po fasadama.
Jesmo li i dalje narod kojeg stradanje motiviše na građansku reakciju u 21. vijeku?
Najnovija finansijska injekcija stiže u grad Nikšić, gdje ponosni gradonačelnik crnogorskog grada, koji otvoreno mrzi sve crnogorsko, ponosno ističe „Vučićev“ poklon gradu. Zvanično, novac je donirao grad Beograd, koji inače u ovom trenutku bori bitku sa sopstvenom likvidnošću. Prioritetnost ove donacije u takvom trenutku dovodi nas do izvorišta našeg, ispostavlja se, suštinskog lidera.
Srbija je oduvijek, u svojoj rusomaniji, željela da kopira ruski imperijalistički apetit. Dok je on na primjeru Rusije usađen u svijest tog naroda, njegovu povijest, veličinu, geostratešku važnost, u Srbiji je loše imitiran izgubljenim ratovima, masovnim grobnicama, ratnim zločincima kao svetiteljima, energičnom propagandom i otimanjem kulturne baštine.
Crna Gora je sada, a primjer donacije Nikšiću to perfektno oslikava, hrana za srpsku imperijalnu glad, koju će danas, u vremenu definisanih granica, povelje UN-a, riješiti uticajem formata Srpski svet. Crna Gora i Republika Srpska, zalogaji mitomanske velikodržavne gladi, a pogotovo kao utjeha za Kosovo.
Narod, koji je u svjetskoj štampi ranog 20. vijeka stekao status superstara, zbog herojskog statusa neosvojivosti. Staljin je svjedočio da su se kao djeca igrali Crnogoraca i Turaka, poput kasnije verzije Kauboja i Indijanaca, i da je uvijek svako želio da bude u timu Crne Gore... Narod mitske slave. Siromašni i ponosni, gladni, goli i bosi... Ali i takvi su, vjenčani slobodom, stekli svoje mjesto u besmrtnosti.
Kako se dogodilo da od takvih predaka, za samo nekoliko generacija, "sazrimo" u atrofiranu masu seronja, koji će dozvoliti da svoju zemlju, njenu kulturu i istoriju, izgubimo kao na partiji pokera? Bez kapi krvi, već parama i medijima!
Ovih dana, Crnogorci liče na Škote koji napuštaju bojno polje naspram vojne sile Engleza, odbijajući da se bore, navodno za interese plemića, a u stvari iz čistog straha od smrti. Koje je to Hrabro srce, koji je to naš Vilijam Volas, koji će nas nadahnuti, koji će nas naježiti govorom, koji će nas podsjetiti na važnost slobode?
Dragi prijatelji, htjeli to da priznamo ili ne, osim dostojanstva, u proteklih godinu izgubili smo i svijest o cijeni slobode, koju smo uzimali zdravo za gotovo, a koja je skupo plaćana, uvijek. Preskupo, da bi sada kalkulisali između ličnih interesa sa jedne i nacionalnih sa druge strane!
Jer, kako u filmu kaže Hrabro srce:
„Da, borite se i možete poginuti! Bježite, i živjećete, makar još neko vrijeme. I mnogo godina od sad, dok budete umirali u svojim krevetima, željećete zamijeniti sve svoje dane za jednu jedinu šansu - da se vratite ovdje i kažete svojim neprijateljima da mogu uzeti vaše živote, ali da nikad neće uzeti vašu slobodu!“
Baš zbog takvih grešaka iz prošlosti, danas postoji jedno 100.000 Liberala.
Da li su nam i dalje neophodni martiri i njihove tragedije da bi nas pokrenuli na elementarnu građansku hrabrost i aktivizam? Jesmo li i dalje narod kojeg stradanje motiviše na građansku reakciju u 21. vijeku? Ili ćemo svoju zemlju izvući iz ovog pakla zajednički, bez zere dilema, kalkulacija i straha?
Naredna godina će odlučiti sudbinu ovog naroda. A vi, koji već niste, tokom praznika prelomite da li ostajete ili napuštate ovo „bojno polje“! E viva!
