Kao žanr srednjovjekovne istoriografije hronika najčešće hronološki opisuje događaje od postanka svijeta do vremena kad spis nastaje.
Žanrovski karakter hronike možda je najpreciznije definisao Šustorovič riječima: „U osnovi filozofske koncepcije hronike obično se nalazi ideja o proviđenju i predodređenju, koje se tijesno prepliće s idejom neprekidnog svjetsko-istorijskog procesa, stalnog razvitka i usavršavanja ljudskog društva.“
Knjiga Andreja Nikolaidisa Hronika propasti (Shura publikacije, Opatija, 2021) zaista jeste hronika, no baš onako kako je istaknuto u naslovu – ona svjedoči ne o postanku svijeta i njegovu razvitku, već o njegovoj propasti, potonuću poznatog nam svijeta u mrkli mrak srednjega vijeka.
Zato prvi tekst središnjeg dijela knjige, kao hronike, nosi datum 5. januar 2020. godine, notirajući trenutak početka Klerikalne kontrarevolucije u Crnoj Gori, što je navijestio civilizacijski sunovrat neslućenih razmjera.
U pedesetak eseja koji čine ovu osobenu antihroniku zabilježen je zapravo prometejski otpor posrnuću i propasti, što ga je kao jedan od posljednjih džedaja Andrej Nikolaidis svojim zvonima na uzbunu kontinuirano gradio u protekle dvije i po godine. Pritom, nijesu ti tekstovi bili samo „pjevanje u pustinji“, pa ni pisma upućena onima koji će poslije nas željeti da saznaju nešto o porijeklu kataklizme koja je kanila satrijeti i preoblikovati crnogorsko društvo.
Više od svega to su bili gotovo proročki vapaji da se sunovratu stane na kraj, a ako ćemo pravo, i potvrda da moć teksta nikad ne treba potcijeniti. Dok su zamukle građanske partije u čudu i nevjerici pasivno posmatrale kako je đavo došao po svoje, dok su nevladine organizacije šaptom pratile civilizacijski pad, Andrej Nikolaidis je tekstovima objašnjavao, upozoravao, kuražio i usmjeravao kako se oduprijeti zlu nacionalizma i klerofašizma.
Njegovi su pozivi, poput manifesta, uz brojne veće ili manje grassroots akcije, bili ključni vjetar u jedra nikad imenovanom niti formalizovanom crnogorskom građanskom pokretu otpora.
U pedesetak eseja koji čine ovu osobenu antihroniku zabilježen je prometejski otpor posrnuću i propasti
Zato je ovo s jedne strane i knjiga koja svjedoči o usponu zla, ali i o njegovom neuspjehu i transformaciji u nove forme, pa njegov posljednji esej u knjizi nosi datum 28. 9. 2021, zaokružujući period od pokretanja Klerikalne kontrarevolucije do njenoga septembarskog cetinjskog sloma i nove faze koja i danas traje, a karakteriše je transformacija srpskog velikodržavnog projekta iz njegove rigidne klerikalne forme u perfidniji, „inkluzivniji“ oblik, čiji je ključni cilj stvaranje Otvorenoga Balkana, kao zamaskirane varijante Velike Srbije, podržane ovoga puta i Prirodnom Albanijom.
O svemu tome i mnogo čemu drugom raspravlja Nikolaidis u svojoj Hronici, knjizi na osnovu koje bi se, da kojim slučajem nestane drugih izvora, mogla do u detalje rekonstruisati istorija crnogorskoga potonuća, sasvim svojim ideološkim, političkim i mentalitetskim značajkama.
No nije to samo priča o Crnoj Gori i njenim demonima već i precizno svjedočanstvo o samom srcu tame koje već duže od tri decenije generiše ključne probleme na prostoru bivše Jugoslavije.
Prepoznat u prvome redu kao jedan od najznačajnijih savremenih pripovjedača u okviru savremene južnoslovenske interliterarne zajednice, Andrej Nikolaidis je knjigom Hronika propasti pokazao da pripada krugu najlucidnijih i najboljih esejista na južnoslovenskim jezicima.
Nikolaidis je tekstovima objašnjavao, upozoravao, kuražio i usmjeravao kako se oduprijeti zlu nacionalizma i klerofašizma
Fokusiran na društveno-političke događaje koji su obilježili region u protekle dvije godine, Nikolaidis u tekstovima objavljenim u knjizi Hronika propasti nadilazi ograničenja koja nameće pisanje o savremenim događajima, bogateći svoje oglede književnim i istorijskim paralelama te suptilnim asocijacijama iz domena istorije ideja, stvarajući osobene eseje visoke literarne vrijednosti koji djeluju kao upozorenje i poziv na otpor zlu koje po ko zna koji put u formi rigidnoga šovinizma i kleronacionalizma prijeti crnogorskome društvu, ali i cijelome regionu.
Nadijevajući Nikolaidisovoj knjizi oznaku jedne od najrazornijih i najlucidnijih kritika nacionalizma i etnoklerikalizma napisanih na „našem jeziku“, Viktor Ivančić s pravom primjećuje: „Ovom zbirkom rafalno ispaljenih i briljantno napisanih eseja Nikolaidis nastupa kao angažovani intelektualac u zamalo zaboravljenom, dakle najčasnijem smislu riječi: od one vrste koja poput svitaca prkosi kolektivnim mrakovima i podsjeća na nepobjedivost ljudske težnje za slobodom.“
Hronika propasti Andreja Nikolaidisa ide u red onih knjiga koje intelektualno provokativno i literarno superiorno razobličavaju ideološke i političke matrice skovane s ciljem dovršetka prljavih velikodržavnih poslova započetih ranih 90-ih.
Crnogorska književnost, ali i južnoslovenska interliterarna zajednica, odavno nijesu imali tako moćnu, angažovanu i najposlije uticajnu knjigu eseja, knjigu koja dokumentuje da čak i kad ne vjerujemo u sposobnost teksta da promijeni svijet, svjedočimo njegovim dragocjenim, subverzivnim moćima, koje su jedan od temelja otpora društvenome posrnuću.
Zato se o Andreju Nikolaidisu više ne može govoriti kao o tamo nekom ciničnom, samozatajnom piscu, jer – magijom svojih tekstova on je danas jedan od najvrednijih glasova intelektualne savjesti crnogorskoga društva, jedan od brižnih zduhača koji ne dozvoljavaju da ova kultura bespovratno potone u okean mržnje i zla.
