Non paper koji je Hrvatska uputila Crnoj Gori bio je naznaka da bi poglavlje 31, koje se odnosi na vanjsku, bezbjednosnu i odbrambenu politiku, moglo biti blokirano. Ipak, možda je konačna odluka zavisila od reakcije zvanične Podgorice. A u ime zvanične Podgorice, javno se razgoropadio Andrija Mandić i po uzoru na beogradskog gazdu poslao izrazito neprijateljske poruke nama do skoro bliskoj zemlji saveznici.
11
Zatim je, nepoželjni Andrija uputio srdačan poziv predsjedniku i delegaciji Hrvatskog sabora da posjete Crnu Goru. Nije to korekcija štete, već nova, perfidno osmišljena provokacija.
Čak i ako je konačan stav hrvatskih diplomata bio na vagi, Dalaj Lama ga je pomirljivo i precizno zacementirao. Tako smo umjesto prvobitno najavljenih deset, a zatim osam, pa sigurna četiri, spali na tri zatvorena pregovaračka poglavlja. Vlast se izgleda preračunala zaboravivši ko su im koalicioni partneri.
Politički je korektno reći da je pohvalno što su napravljeni pomaci, budući da bilježimo stagnaciju od 2017. godine. Doduše, važno je pomenuti da je Vlada, koja je osim što je rekorder po glomaznosti i šampion netransparentnosti, poprilično gadljiva na javne rasprave i druge mehanizme koji su temelj sada već prenaglašene demokratičnosti i inkluzivnosti. Tako ne znamo na osnovu kojih pomaka su tri poglavlja zatvorena, te koja su strateška dokumenta i akcioni planovi bili osnov za njihovo zatvaranje. No, da ne budem vječiti pesimista, napredak treba pohvaliti.
Ali, od pohvalnog napretka jedna činjenica duboko je poraznija i destruktivnija po Crnu Goru i dalju dinamiku procesa pristupanja - najznačajnije u setu predviđenih poglavlja nije zatvoreno.
U prevodu, umjesto suštinskih reformi, kojima se doduše pretjerano nijesmo ni bavili, non paper i odluka Hrvatske koja očito samo Vladu nije iznenadila, obavezuje nas da se po hitnim procedurama bavimo pitanjima koja su, da je bilo političke pameti, mogla biti postepeno i konsenzualno rješavana, na obostranu korist.
Zbog sluganstva beogradskoj politici koje nas skupo košta, možda se na međuvladinoj konferenciji i osjeti neka zera stida iza sarkastičnih osmijeha crnogorskih zvaničnika, a realnije je očekivati manipulativne istupe i hvalospjeve sopstvene politike, koja je porazila tamo neki davnošnji režim, koji je, zamislite, uprkos brojnim sistemskim manjkavostima, ipak otvorio poglavlja, koja ovi neznaveni eksperti danas zatvaraju samo zahvaljujući geopolitičkom momentu.
Čak i ako je konačan stav hrvatskih diplomata bio na vagi, Dalaj Lama ga je pomirljivo i precizno zacementirao
Razlog nije teško dokučiti. Od formiranja Vlade Milojka Spajića, aktivno se radilo na permanentnom narušavanju odnosa sa Hrvatskom. Počelo je otkazivanjem sastanka dvojice ministara odbrane, Dragana Krapovića i Ivana Anušića, zbog Krapovićeve jednostrane izjave o vlasništvu nad školskim brodom Jadran. Zapravo, stvarni povod bila je Krapovićeva inicijativa da se izmijeni natpis na spomen ploči u Morinju, kojom je bez zadrške negirao velikosrpsku agresiju.
Nastavilo se bilbordima, sve do kulminacije, usvajanjem skupštinske rezolucije o Jasenovcu, koju je osmislio arhitekta srpskog sveta, a njegovi igrači sproveli u djelo. Od zahlađenja do zaoštravanja odnosa sa Zagrebom svi potezi aktuelne vlasti režirani iz Beograda, bili su usmjereni na kočenje evropskog puta, jer su upravo dobrosusjedski odnosi jedan od ključnih preduslova procesa pridruživanja evropskoj porodici.
I prije i nakon usvajanja Vučićeve rezolucije, Zagreb je neumorno upozoravao. Crnogorska vlast pravila se mrtva. Premijer nekako nije mogao decidno da izrazi jasan stav. U izjavama za naše medije, sve rezolucije su mu sasvim ok. U izjavi za Politiko, faktički je priznao da svjesno nanosi štetu sopstvenoj državi, podstakavši svoje poslanike da zarad opstanka Vlade podrže rezoluciju. I svi iz PES-a, osim jednog, digoše ruke, ali nekako pognutih glava.
Ni otkazivanje posjete Šarla Mišela nije bio dovoljan signal da smo skrenuli na pogrešan put, te da Mišel već tada nije smatrao da ima povoda za razgovore sa Mandićem i Spajićem. Sve diplomatske šamare obilježio je muk. Čak ni nakon što su Mandić, Knežević i Bečić proglašeni personama non grata, čimeje i dekonstruisan lažni narativ o Aleksi kao zakletom građanisti, potez Zagreba nije prepoznat kao potencijalna kočnica na EU putu.
Krupne greške u koracima prave se baš ovako, a takva neodgovornost skupo se plaća, oštro kažnjava i ostavlja gorak ukus. Budući da je Vlada prepoznatljiva po kolekcionarstvu protestnih nota, zamislite kakav bi epilog bio da su neke druge susjedne države, naše doskorašnje saveznice, postale EU članice prije Crne Gore. Osim Hrvatske, dobili smo protestne note i od BiH, a nastavimo li igricu „Kad se vojska na Kosovo vrati“, kolekcija će biti upotpunjena. Mada, nije baš da i do sada nije bilo razloga makar za dvije.
Sjetimo se samo Mandićeve radosti nakon usvajanja rezolucije o Jasenovcu. Znao je lukavi krvomutnik šta nam slijedi prije ili kasnije i da će odgovor Zagreba stići kad-tad, mudro i promišljeno.
Blokada poglavlja 31 očekivan je potez nakon svih provokacija provučićevske vlasti, zbog kojih Hrvatskoj, izuzev predsjednika države, deklarativni građanisti nijesu uputili čak ni kurtoazno izvinjenje.
Pokušao je Spajić, u potonji vakat, ustupanjem Doma kulture „Josip Marković“ u Tivtu da odobrovolji zvanični Zagreb, ali mu to, očito, nije pošlo za rukom. Prekasno se sjetio zagrebačkih opomena, avremena za razmišljanje imao je napretek.
Dok je PES, u partijskom maniru, ignorantski ogroman uspjeh manipulativno pripisao sopstvenoj maestralnoj politici, ministarka Gorčević proglasila je slavlje. A razloga za slavlje, ponajmanje imamo. No, ima i onih koji su, poput ministara Dukaja i Ibrahimovića ukazali na štetnost pogrešnih politika, ali i dalje sjede u većini koja ih kreira. Naravno, niko od konstituenata aktuelne vlasti, slovom nije spomenuo inicijatore i realizatore antievropskih poteza.
Premijer će, kako reče, sve riješiti onim neispravnim barometrom, koji mu je dokrajčio Milun Zogović izjavom o neustavnom dodavanju novog člana Ustava, iako je čitava Vlada prije samo sedmicu stavila paraf na politički pamflet.
Premijer će ostati nezainteresovan, a kormilar nastaviti da bude remetilački faktor, plasirajući jednu po jednu štetnu i krvomutničku ideju
Zvaničnoj Podgorici poslato je posljednje upozorenje – destruktivni politički manevri pripremljeni u kuhinji zvaničnog Beograda više se neće tolerisati. Brine, međutim, što premijer ni ovu poruku nema kad da pročita od pretrpanosti „ekonomskim temama“.
Dok se Vučićeva fotelja u Beogradu dobro zadrmala, a studentske demonstracije su sve snažnije, vožd zajedno sa Andrijom ipak zadovoljno trlja ruke, jer se regionalna agenda u dijelu kočenja Crne Gore uspješno sprovodi. A formalni premijer, bez integriteta i autoriteta, nesposoban je da ograniči nastavak projektovanih destrukcija. Jer voždova agenda nije od juče, a s marionetama na vlasti tajming i logistika najmanji su problem.
Osim posljednje opomene Zagreba, stigla je i još jedna, koja ukazuje da europarlamentarci poput dijela zapadnih diplomata ipak nijesu skloni političkoj kratkovidosti. Naime, predsjednica Evropskog parlamenta Roberta Metsola, u zadnji čas otkazala je sastanak sa Andrijom Mandićem. Budući da Skupština javnost o sastanku nije obavijestila do momenta otkazivanja istog, može se pretpostaviti da je sastanak na neki način izdejstvovan posredstvom lobista bliskih Vučiću, a samim tim i Mandiću.
Cilj je, očito, bio prikupiti političke poene i obezbijediti neku vrstu političke potpore za dalje aktivnosti koje su dio obmanjivačkog antievropskog eksperimenta. Mandićev zadatak bio je da sebe predstavi kao prozapadnog superheroja, koji ima magični plan za ulazak Crne Gore u EU.
No, čak ni lobistička mreža, ovoga puta nije pomogla. Iskusni i nimalo naivni europarlamentarci upoznali su Metsolu sa političkom biografijom Andrije Mandića, koji se bezrezervno trudi da za račun zvaničnog Beograda sahrani EU put Crne Gore. Mandićeva igrica je, dakle, provaljena, a ideološka matrica pročitana. I tako je vojvoda ostao bez službenog puta, s ogromne udaljenosti poljubivši zaključana briselska vrata.
Tragikomično skupštinsko saopštenje, klasična je maštarija prevrtljivca koji nije uspio da ispuni dječačke snove i u tijesnom prozapadnom kostimu odigra uvježbani skeč. Agenda dosljedno kaže – Mandić je nepoželjan, ostali sastanci odvijaju se po planu. Mandić je politički sklonjen, jer Metsola sa personama non grata može da obavi jedino kurtoazan telefonski razgovor, radi anesteziranja javnosti. Da su proruske strukture nepoželjni partneri čuli smo više puta, ali ova poruka najdirektnija je i najjasnija do sada. Jasnije ne može.
Mandić reče, ne vole ga neki europarlamentarci, a on i njegovi saborci baš nedavno pokazaše se kao vrlo gostoljubivi, naročito prema hrvatskim poslanicima. I dok Mandić ima puno razumijevanje za nepostojeće privatne obaveze predsjednice EP, čini se da će ovakvih neugodnih „ispada“ biti sve više, te da su Mandićevi kapaciteti za diplomatsko preveslavanje dosegli politički maksimum. A Dalaj Lama o zapadnim diplomatama misli isto što i njegov idol, samo nema hrabrosti da im to saopšti face to face, već mu je dodijeljena neugodnija uloga.
Na kraju, da doradim novu promašenu humoresku Milana Kneževića. Zamislite da imate komšiju koji veći dio susjedstva doživljava kao sopstvenu teritoriju i ima manijakalne ekspanzionističke pretenzije, dok s jednim dijelom susjedstva, koji je dio EU, ima zategnute odnose, da praktično ne govore.
E taj komšija region vidi kao ogromnu zgradu, čije bi djelove da pretvori u sopstvenu imperiju, sastavljenu od življa koje pripada samo jednom nacionalnom korpusu. Za njega ne postoje granice, nezavisne države, suverenitet i teritorijalni integritet, različitosti i drugačiji nacionalni, kulturni i istorijski identiteti. U nedostatku sopstvene, otima komšijsko kulturno i istorijsko nasljeđe, uz pomoć crkve Srbije i poslušnih susjeda, pardon, prijatelja.
Ne treba puno razmišljati, imamo ga u najbližem okruženju, a njegovi EU kočničari, koje su nesrećnim okolnostima zapale najviše funkcije rade vrhunski posao.
Premijer će ostati nezainteresovan, a kormilar nastaviti da bude remetilački faktor, plasirajući jednu po jednu štetnu i krvomutničku ideju. Ovo potonuće jedino se snažnim otporom može i mora zaustaviti. Ili da u tišini posmatramo posrnuće građanske i sekularne države, koja svakodnevno sve više liči na autoritarno-fašističku tvorevinu.
