Rastužila me je vijest da je Zdravko Krivokapić izopšten iz svetosavlja. Bijesna sam i pogođena, neću kriti, zbog nekanonskog načina na koji je to urađeno. Bez odluke nadležnog crkvenog suda, van svake pameti, mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori gospodin Joanikije je odlučio, ne konsultujući o tome nijednuženu, da našeg brata Zdravka trajno isključi iz svetosavlja.
Odavno tvrdim da Joanikije, kojeg s pravom ne zovem bratom, predvodi unutrašnje snage koje rovare u Pravoslavnoj crkvi i bestidno je razaraju. O tome lijepo govori moj brat David, episkop kruševački, koji precizno kaže“ da dio članova Crkve, svih nivoa i u cjelokupnoj njenoj strukturi, organizovano razara i unazađuje živo Tijelo Hristovo”.
Odluku da se Zdravkov plemeniti, magnetični i markantni lik oslika na zidu Hrama Hristovog vaskrsenja u Podgorici donio je vjerni narod još 30. avgusta 2020. godine! Gospodin Mićović je zbog udvaranja Demokratskom frontu i gospodinu Dritanu Abazoviću (koji kao da očekuje pravoslavljenje) pristupio još jednoj lukavštini i zloupotrijebio jednog živopisca i podgoričku crkvenu opštinu.
Svakodnevno se duhovno i tjelesno protivim da slušam o lukavštinama dvojice Mićovića. Koliko mogu, iako sam i sama palo i grešno biće, pomažem i ostalim monahinjama i vjernicima da im u pamćenju ne ostanu te njihove najgore osobine.
Iako je Zdravko svojih trideset godina života posvetio komforu, mitropolit gospodin Joanikije ga je bez pardona protjerao iz svetosavlja. To neću da prećutim. Znojim se i stalno sam vlažna koliko me boli nepravda koju trpi Zdravko. Zato sam odlučila da stanem uz Krivokapića poručujući da mi uopšte ne smeta što on i Mićović imaju polni organ drugačiji od mog. To je nevažno. Svo troje smo Božija djeca, iako je Jaonikije nešto lukaviji od nas.
Zdravka Krivokapića ne cijenim samo zato što je bio vlast i predsjednik Vlade Crne Gore, nego naročito zbog toga što, poput mene, posjeduje vjeru koja pomijera planine a drveće čupa iz korijena.
Kao Božija žena dužna sam pomoći čovjeku. A Zdravko je stvarno Božiji muškarac. Neću mu zaboraviti bar dvije hrabrosti. Prvu, što me je predložio za potpredsjednicu Demohrišćanske stranke - odbila sam zbog usavršavanja vjerskog i ekstremističkog djelovanja. Drugu što je odbio potpisati tzv. Temeljni ugovor koji razara slogu, sestrinstvo i bratstvo između Srba i Crnogoraca.
Priznaću vam da me sa Zdravkom veže još jedna, gotovo polubožanska osobina. I Zdravko i ja posjedujemo jaku ličnost i opčinjavamo druge. O meni je pisala čak i izvjesna Jelena Jovanović, konobarica iz Danilovgrada.
Posvetila sam se molitvi. I to ne samo zbog odbrane Zdravka Krivokapića, već da se zaustavi dalje unižavanje Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve kojoj sam posvetila čitav svoj život i podarila svoju čednost i ženstvenost. Ne žalim zbog toga.
Bog je moje molitve uslišio pa Zdravko, kada mu dođe vrijeme, na onaj svijet neće poći razočaran, izdan i protjeran od sopstvenog naroda. Svetosavske vradžbine, o kojima je dosljedno govorio gospodin Nikola Selaković, nisu uspjele i nisu jače od moje iskrene molitve.
Izbrisani lijepi lik Zdravka Kriviokapića sa freske u hramu, Bog je umnožio i učinio da se pojavljuje na drugim mjestima.
Božijom milošću Zdravko Krivokapić je po treći put među Srbima i Crnogorcima.Prvi put je bio dok se bavio standardizacijom. Sreći DPS nije bilo kraja. Drugi put nakon pobjede “veličanstvenih litija”. Sreći gospodina Amfilohija nije bilo kraja. I treći put nakon što je izopšten iz svetosavlja. Sreći vjernog naroda nema kraja.
Prva mi se javila gospođa Božena Jelušić. To je žena koja nikada ne spava. Uvijek mudro brine o našoj sreći i budućnosti. Kaže da kada je u jednom marketu u Budvi dohvatila botulju vina koju je namjeravala da kupi za stranačkog kolegu gospodina Blaža Rađenovića (čestitka zbog trajekta) na njenom mjestu se pojavio Zdravkov dražesni lik.
Poslala mi je sliku kao argument tog čuda. Ponovo me pozvala. Nije prestajala da priča o čudesima, netruležnim moćima, svetošću života i točenju mira. Iako je i ona vlast, pa mi je zato nekako i draga, nijesam je mogla više slušati. Rekla sam “Božena, ženo, sjaši” i prekinula joj vezu.
Ubrzo mi se javio i gospodin Neđeljko Rudović, koji je svojevremeno radio sa Boženinom snajom. Tvrdi da mu se Zdravkov simpatičan lik sa freske pojavio u frižideru u trenutku kada je htio da dohvati pivce. Kaže da ga je izmorilo pisanje reakcije na BIRN mapiranje njegove bivše koleginice novinarke Tanje Pavićević. Usljed stresa je ožednjao a kaže da mu je Zdravkov prikaz dao snagu da više ne ćuti bez obzira šta će biti sa direktorskom platom.
Počeli su da se javljaju sve masovnije građani kojima se ukazao Zdravkov lik sa freske. Nekima se prikazao u liftu, nekima u šerpi u kojoj su planirali pripremiti bešamel sos, nekima dok su kupovali gotova jela. Jedna cura mi je javila da je Zdravkov lik zatekla u zadnjem džepu, uz kondom. Gospođi Vesni Bratić se Zdravkov lik freske se ukazao u tiganju u kojem inače prži jaja.
Interesantno. Pozvao me i predsjednički kandidat gospodin Andrija Mandić. Kaže da od 8. marta ove godine, od kada je navodno shvatio ženska prava, on ide u nabavku proizvoda za menstrualnu higijenu. Čim je podigao jedno pakovanje ovog proizvoda na njegovo mjesto se pokazao upadljiv lik sa freske koji mu je, zbog izbora, sve draži.
Gospodin Nikola Kandić je u Vladi Krivokapića i Abazovića važio za “pravu smrt” po službeni vozni park. Javio mi je da mu je, ovog puta u privatnom autu, na ogledalu, nestao krst sa Ostroga a pojavio se njemu dragi lik Zdravka Krivokapića sa freske u Hramu.
Nevoljno mi se javio i poslanik gospodin Marko Milačić. Kaže da mu se lik Krivokapića iz Sabornog hrama pojavio na pijaci. Kaže da majonez godi njegovom putinofilstvu a kantice kupuje redovno zbog ruske salate. Nemam snage za komentar.
Konačno javio mi se i brat Zdravko. Kazao je: “Majo, sestro slatka i draga, hvala ti. Podigla si me. Ustao sam. Uskoroću objaviti, a u Nikšiću i predstaviti svoju novu knjigu: “Mićovićeve lukavštine i praznoslovlja”.
Dan sam završila zapisom u svoj dragi dnevnik. Ponosna na sebe koliko sam dobra uradila. Amin.
