Nekada se znalo ko je fašista u ovoj zemlji. Sami sebe su otvoreno kvalifikovali kao takve. I nacionalisti isto. S druge strane, jasno smo znali ko su patriote. I nije bilo zabune. Nije se mogla zamagliti linija između nacionalizma i patriotizma.Između ostalog, i zato što su izgledali drugačije, imali drugačije ikonografije, suprotstavljene ako hoćete.
Nacionalizam je bio rezervisan za srpski prefiks. Klasičan stereotip - ratni zločinci, homofobija, nasilje.
Sa druge strane, kič patriotizam, površan ali bezopasan, iskren, malograđanski ali i dirljiv: rodoljubive pop pjesme prije utakmica, Danijel Popović, Slobo Kovačević, Duka Martinović, Perper itd. itd… Djeca sa naljepnicama preko lica, na ramenima oblijepljenih roditelja, sa oblijepljenim rođacima i prijateljima, crveni od glave do pete, sa šalom oko vrata, zastavom preko ramena - pravac stadion, sa snovima u džepu, da će Joveta, Mirko Vučinić i ekipa donijeti plasmane na svjetska takmičenja. Pa srušeni snovi, “…ne tuguj noćas…”, povratak kući kod majke/žene, topla večera, spavanje, sjutra posao. Bezopasni, dobri stari patriotizam - CRNOGORSKI.
Varvara koji plivaju za krst ima i danas koliko hoćete
Što se nacionalizma tiče, siguran sam da će me sjutra, u nekim zrelim godinama, startovati student sociologije, istorije ili političkih nauka, zato što sam imao tu “privilegiju” da, praktično sam, uđem u fajt sa perjanicima nacionalizma, ili tačniji da budem - sa fašistima. Tada su to bili navijači. Makar dobar dio njih. Govorimo o deceniji unazad.
Sjećam se, jedan od njihovih vođa je sa svojim gangom prošao pored mene, ali i pored opsesivne mržnje prema meni-nisu me primjetili. Kad sam vidio da se krste dok hodaju niz „Vasa Raičkovića“, pogledom u Hram Hristovog vaskrsenja, razumio sam i zašto.
Crkva (srpska), Rusija, tetovirana tijela (kukasti krstovi, pravoslavni krstovi, Ostrozi, sveci, ratni heroji, imena sestara, majki, nikad i djevojaka jer „nisu pizde”), plivanje za “časni” sa Đedom u gumenjaku, mržnja prema “pederima”, a čak i prema crncima, jer su vidjeli da “kolege” vani to rade.
Zamislite kad jedna besposlena hijena sa ulice smatra da je Morgan Frimen, Martin Luter King ili Majkl Džordan niže biće od njega.
Znao sam dobro tada, kao mlad i bezobrazan reditelj na početku karijere, da je pitanje borbe za LGBTQ prava, savršen front za otvoren obračun dvije Crne Gore. One koja će neminovno doći i pobijediti u civilizacijskoj inerciji (makar sam ja tako vjerovao), u kojoj ima mjesta za sve, u kojoj te neće proganjati, vrijeđati i diskriminisati jer si po nečemu drugačiji, i sa druge strane, one Crne Gore čiji su advokati upravo ti navijači, koji će silom prevaspitavati tu “pomodarsku, zapadnjačku, „Vatikan-CIA-Rokfeler” indoktrinaciju.
Zašto se otpor klerikalnom šovinizmu danas naziva crnogorskim nacionalizmom?
Tada je spot koji sam snimio kao dio kampanje za LGBT prava razvrstao građane Crne Gore u dva tabora, da bi ispalo da je ovaj kome pripadam ja, mnogo, mnogo malobrojniji. Tada smo bili žestoka manjina, svi koji smo vjerovali da su LGBTQ ravnopravni članovi zajednice, da crkva treba da ima drugačiju misiju i mjesto u društvu, i da su EU integracije sa svim novim vrijednostima društveni imperativ. Sjećam se da su, pored mnogih drugih, otac Gojko i Marko Milačić pisali tekstove koji su huškali ostrašćene vjernike i nacionaliste na nas.
Bez obzira na podršku ambasada i institucija, za mene tada nastupa period progona od strane navijača. Bio sam sa svojim kolegama više puta napadnut, bezbroj puta mi je prijećeno i bezbroj neprijatnosti sam doživio.
Bilo je dana kad smo u restorane išli sa policijskom zaštitom. Uprkos svemu tome, Crna Gora je postepeno, ali sigurno, od kasabe utopljene u predrasude, nasilje i diskriminaciju, postajala društvo u kome ljudi na paradama šetaju bez straha. Ono u što je vjerovala mala grupa ljudi koja je podržavala misiju tog provokativnog spota, postala je društvena norma i standard na koji su se građani privikavali. Čak i navijači. Makar oni koji su navijali za Crnu Goru. Sve je više bilo onih koji su imali potrebu da mi priđu i objasne kako ne dijele svi navijači stavove sa onima koji su nas opsesivno proganjali.
Naravno, Varvara koji plivaju za krst ima i danas koliko hoćete. Prije par godina, doživio sam da u svom gradu, u toku posla koji sam radio punog srca, povodom jubileja KK Budućnost, kluba uz koji sam odrastao i za koji sam navijao, u toku utakmice od takvih navijača budem iskandiran na najprimitivniji način. U sred snimanja, u toku utakmice!
Reakcija navijača nije iznenađenje, nakon tanga koji plešem sa njima već evo deceniju, koliko jeste reakcija kluba. Jer, homofobna skandiranja dovela su do ekspresnog prekida saradnje sa mnom. Dakle, klub iz mog grada odlučio je da se povinuje šovinizmu, a ja sam iste noći obaviješten o prekidu saradnje. Ni tada, a ni danas ne vjerujem da je Budućnost fašistički klub. Naprotiv, vjerujem u suprotno.
Zašto je navijanje za svoju zemlju odjednom nacionalizam?
Upravo iz tog razloga sam taj događaj uspješno držao dalje od medija, jer klub nije zaslužio takvu etiketu zbog nekolicine vjernika koji pesnicama propovijedaju Hrista. Vjerovao sam da je takav gest sa moje strane, dakle ćutanja povodom događaja, odraz mog lokal patriotizma. Zamislite čelnike ABA lige koji reaguju na natpise o otkazu reditelju zbog ljudskopravaškog angažmana i homofobnog skandiranja!?
Vrijeme je prolazilo, poglavlja su se otvarala i zatvarala, a biti Crnogorac sve više i sve jasnije je značilo da si zakleti antifašista! Upravo je to, ako mene pitate, najveća tekovina svih nas. Naš zajednički rezultat kao zajednice u proteklih par decenija.
Homofobija se sve više getoizirala u prostore vjere i crkve, tako da danas gotovo da nemate vjernika, bilo koje konfesije, koji ne smatra da je homoseksualizam bolest. Đedo Amfilohije je tada govorio: „Drvo koje ne donosi ploda, siječe se i u oganj baca!“. Svi naši napadači dolazili su iz tog miljea: vjera, tradicija, nacionalizam.
Tabui po tom i mnogim drugim pitanjima su polako nestajali iz dominantnog društvenog diskursa i selili se u klerikalne zone, a ono građansko se postepeno oslobađalo zabluda, diskriminacije i nasilja.
Sve dok izbori koji je trebalo da donesu promjene, nisu instalirali oca Gojka i Marka Milačića kao vjesnike nove društvene elite, opinion makere i trendsetere. Iste one koji su nam izlijepili etikete i nahuškali stado, na nas, momke iz grada koji, iako nisu pripadnici LGBTQ, podržavaju one kojima je podrška potrebna. Promjena vlasti koja je trebalo da bude normalna demokratska procedura, pretumbala je nebo i zemlju, redefinisala svaku moguću vrijednost i prilagodila ih odgovarajućim političkim pozicijama. Sada svaka online budala može na svoj način da tumači ko je nacionalista, a ko je fašista!
Društva u kojima su fluidne granice ovih pojmova, opasna su, nepredvidiva, sklona konfliktima i radikalizmu. Zato što se radikalno lako može pravdati i zato što se sve može tumačiti kako kome odgovara.
Fenomen navijanja, prostor stadionskih tribina, oduvijek je rezervisan za odsustvo političke korektnosti. Mačizam, vulgarnost, često huliganstvo - oduvijek stanuju tamo. Zato to nije prostor u kome ću se ja ikada pojaviti iz bilo kog razloga. Razumijem i da je to glas naroda, ponekad. A ponekad je i kriminalna grupa u kojoj se lideri zovu po ugroženim životinjskim vrstama.
Nakon sukoba sa generalnim direktorom Javnog servisa, navijači Crne Gore preko noći su postali nacionalisti za mnoge “tumače” stvarnosti. Svi su na tu temu dali svoje mišljenje, ali nam je promakao krupan detalj. Direktor Javnog servisa otišao je na tu tribinu da sa tim ljudima, sa tim zastavama, sa tim idejama - podrži reprezentaciju. Kao što je to radio, ispostavlja se, godinama unazad. Sam direktor je vatreni navijač.
Kako je moguće da se dogodi da sukob takav kakav je, nasilan i vulgaran (kakve tribine oduvijek jesu), pa da preko noći promijenimo optiku gledanja na neke istorijske konstantne. Zašto su odjednom zelene zastave zabranjene? Zašto je navijanje za svoju zemlju, u ikonografiji iste, odjednom nacionalizam? Zašto se otpor klerikalnom šovinizmu, samo zato što ima srpski prefiks, danas naziva crnogorskim nacionalizmom?
Ja svoje ideje nisam mijenjao. I dalje sam onaj momak koji će svojim projektima provocirati zablude, šovinizme i raznorazne izme, besprekorno odan misiji evropskih integracija. Moji se stavovi nisu za zeru promijenili. Ono što jeste je da sam nekada bio doživljavan kao građanski borac za slobode, a danas evo kao nacionalista. Biće da je do mene.
Ne možemo dan zamijeniti za noć, nebo za zemlju, istinu za laž, samo da bi sjutra demohrišćani, u odnosu na konkurente, izgledali kao politički centar. Ne možemo istoriju nanovo tumačiti svaki put kad nekom lideru zatreba za potrebe rejtinga. Brate, ili jesi ili nisi!
