Evo smo dočekali i to - Vijesti su prošle kroz neku vrstu ideološke katarze! Ako ne vjerujete, pročitajte kolumnu prvog čovjeka tog medija u kojoj je, doduše kamufliran standardnim cinizmom svog stila, doslovno priznao da su oni kojima je nadijevao epitete "mula", "Montenegrini" i ekstremisti - svo vrijeme bili u pravu.
"Srpski svet" ipak nije teorija zavjere i propagandno sredstvo "depeesoida" za zastrašivanje građana, nego magistralni unutar i spoljnopolitički pravac zvanične Crne Gore. Srpski svet ipak nije izmišljeni spoljni neprijatelj u školskom primjeru totalitarnog vladanja nego, evo, ultimativni cilj aktuelne većine i nova politička realnost.
Tajming javnog pokajanja Vijesti budi razloge za maštovito tumačenje razvoja događaja
Dok su crnogorski intelektualci, aktivisti i građani nakon 20. avgusta cijelim svojim bićem pokušavali da objasne javnosti da se iza "osvježenja" i "oslobođenja" krije Vučićev trojanski konj, u Željkovim kolumnama su iz neđelje u neđelju kao na giljotini, "padale glave" jednog po jednog koji širi taj bogohulni oksimoron.
Naši protesti su bili "lelekanja za DPS-om", a ideologija iza koje smo stajali je bila "kamen oko vrata" modernoj Crnoj Gori. Sva energija Vijesti bila je koncentrisana na zadatak - razvaliti suverenističku, građansku, antifašističku intelektualnu klasu. Trebalo je otvoriti prostor za "nove mlade i pametne", što ne bi bio problem da od svega nisu samo mladi, i to relativno.
Za očekivati je objašnjenje, sa nekog distanciranog sagledavanja istorije, kako je bilo nužno napraviti kompromisne saveze da bi se trodecenijska vladavina srušila. I ranije su Vijesti pravile "kompromisne" saveze, ali je posljedica tog saveza bila nezavisna, međunarodno priznata država... I trodecenijska vlast, pride.
Jasna je ambicija, koju diktira matematika procenata podrške, da nove građanske struje teže ka površinom narativu "pomirenja"
Rezultat novijeg kompromisa je - sa popovima kreiran novi društveni poredak, vjerska revolucija nazvana "litijaški pokret", apostolska vlada, antimuslimanski histerij i firerovski manifesti ministarke za kulturu, poklonjena milenijumska kulturna baština neprocjenjive materijalne i nematerijalne vrijednosti, opšte posrbljavanje stanovništva u pažljivo dizajniranom sistemskom maniru "od malih nogu".
Šta je to što je Vijesti sprečavalo da dođu do spoznaje realnosti rušeći sa političkim eksponentima najveće tekovine ove države, od kojih su neke i sami vremenom stvarali? Zavedenost? Inercija ličnih animoziteta? Kapric? Ne. Interes.
Razlika između prvaka Vijesti i nas koji smo ličnim stavovima sebi zatvorili vrata na sve moguće adrese u sopstvenoj (oslobođenoj od suverenosti) državi, je ta da mi nismo pravili kompromis sa onim stvarima oko kojih kompromisa nema. Antifašizmom, u prvom redu.
Mogu li prvaci Vijesti tvrditi da nemaju trunku odgovornosti za to što će već sjutra četnički vojvoda uručiti najveće državne nagrade nazvane po 13. julu ljudima koji dijele ideje sa onim ko im nagrade uručuje? Ne! Naravno da ne.
Živimo najsramniju verziju Crne Gore koja se antifašistima, žrtvama Drugog svjetskog rata ruga u lice tako što, u njihovu slavu, svojim ideološkim dželatima dodjeljuje doživotne apanaže i najveća državna priznanja. Hoće li ovakvu vrstu tolerancije na fašističke pokrete "novi patriotizam" Vijesti, i partija i saveza u nastanku, tretirati kao "umjereni" politički izraz, dok će nulti kompromis biti odraz ekstremizma?
Nema EU integracija uz "Leleču Turci, kukaju bule"
No, korak po korak. Koliko god stizalo kasno, nakon već načinjene istorijske štete po Crnu Goru, povratak Vijesti na linije odbrane od Srpskog sveta ne može biti loš, iako možemo osnovano sumnjati da je zaokret interesan, a ne iskren.
Tajming javnog pokajanja Vijesti budi razloge za maštovito tumačenje razvoja događaja. Ostaje da se vidi još toliko stvari koje građanima ostaju nepoznanica, a koje samo možemo da naslućujemo. Uzevši u obzir kontekst sve frekventnijih sukoba unutar prograđanskih društvenih i političkih tabora, samim tim i nova politička raslojavanja, šta u tom kontekstu znači povratak Vijesti na pozicije odbrane Crne Gore od srpskog sveta?
Da li je upravo ovaj gest najava nove propagandističko-političke simbioze o kojoj se šuška već neko vrijeme, u kojoj će Markovićeva Stranka evropskog saveza imati podršku ovog koncerna? Jasna je ambicija, koju diktira matematika procenata podrške, da nove građanske struje teže ka površinom narativu "pomirenja". Onog u kome 13. jul dočekujemo sa ovakvim laureatima.
Još od kad se ispred parlamenta, u demonstrantima zablokiranom glavnom gradskom bulevaru, okrenulo na ražanj prase "barske srbadije", Crna Gora uspješno u ime tolerancije dozvoljava rušenje svega što je čini Crnom Gorom određenom Ustavom i istorijom na kojoj počiva.
Ukoliko "pomirenje" kojem svi na neki način streme, kao srednjom verzijom kompromisa sa onim sa čim kompromisa nema, bude motivisano samo funkcionerskim foteljama, to će značiti samo ublaženu retoriku i stalno žmurenje na jedno oko. Dok takav model pomirenja budemo prihvatali kao poželjan, umjesto suštinskog, katarzičnog, zasnovanog na kulturi i vrijednostima antifašističke Evrope, sjećajte se ražnja mlađane Srbadije, kao nešeg odraza u ogledalu. Pomirenje u Crnoj Gori nikad nije bilo stvar nacionalnosti, već stepena civilizovanosti. Nema EU integracija uz "Leleču Turci, kukaju bule".
Na tim talasnim dužinama, i samo na tim, će u pomirenju ovo društvo, istinski uspjeti. Poenta je da do tog stepena sazrijevanja naših političkih i medijskih predstavnika, pomirenje neće ni biti potrebno. Civilizacija i kultura, sasvim sigurno, podrazumijevaju i pomirenje. Do tada, "parlamentarni" ražanj sa pečenim prasetom, u glavama naših sugrađana, opominje: "Ipak se okreće".
