Iran, Arijana - zemlja persijske ljepote

Zahvaljujući Zuku Čumhuru i njegovoj knjizi Pisma iz Azije krenuh u bajkovitu zemlju Iran, nekada slavnu Persiju, u zemlju Arijanu, u prevodu „nobl“ (plemenit, ugledan). Ni slutila nisam da postoje takve ljepote, nepoznate svijetu u dovoljnoj mjeri. 

Zuko Džumhur: Rubaije (pjesme od četiri stiha)

Na mega prostoru u davnim vremenima Persija je gospodarila prostranstvima Turske, Grčke, Fenikije, Palestine, Egipata, Asirskog carstva i Vavilonskog, Afganistana, Pakistana i sjevernog dijela Indije.

Mapa drevnog Irana

Prva velika dinastija, vrlo značajna bila je Ahemenidska i vladala je teritorijom koja obuhvata današnji jugoistočni dio Irana. Car Kir Veliki, pripadnik dinastije Ahemenida (od sedmog do četvrtog vijeka prije n.e.) započinje vrlo uspješno širenje granice svoga carstva, osvajanjem Medije (zapadni dio iranske visoravni)550 godine p.n.e. On je ujedinio persijska plemena na istoku i zapadu. Kasnije ekspanziju nastavljaju carevi Darije i Kserks i njihovi potomci.

Putovanje počinjemo dolaskom u Teheran, da bi već narednog dana, opet avionom nadlijećući ogromno prostranstvo Slane pustinje i pustinje Nut stigli na jug iranske visoravni u cvjetni Širaz, predivan grad zelenila, tirkiznih kupola, zašiljenih minareta, pjesnika i slavuja.

U tom gradu su živjeli i stvarali čuveni pjesnici Sadi i Hafez. Ovom prvom je bio tijesan čitav svijet, svuda je putovao a ovom drugom bio je dovoljan samo njegov đulistan. To je mjesto hodočašća, naročito mladeži, koja se svake noći nadmeće, pod tirkiznom kupolom, recitujući Hafezove stihove. 

Mira Folić: Baldahin nad Hafezovim grobom

Bila je noć i neki božanstveni miris širio se čitavim đulistanom. Uzalud sam mirisala cvjetove da bih otkrila izvor te opojnosti. Na kraju sam upitala jednog posjetioca, mještanina, i saznala da taj miris širi biljka zvana Ša-Bu ili u prevodu noćni miris. To je bila jedna potpuno neugledna biljka, bez ijednog cvijeta, nalik korovu, a svojim opojnim mirisom nadmašuje gizdavi ružičnjak.

Opojnost mladog Iranca

Naš iranski vodič, koji nam se priključio već u Teheranu bio je mladi student, obrazovan, sa solidnim znanjem engleskog jezika. Maniri su mu bili kulturni, rekla bih i gospodski, bio je veoma ljubazan, a što nije zanemarljivo, i izrazito naočit. Još jedna potvrda da su Iranci izuzetno lijep narod. Njegovo prisustvo unijelo je priličnu ustreptalost među ljepšim polom u grupi. Njegova pružena ruka pomoći putnicima bila je više nego dobrodošla. Jedna saputnica, izrazito suptilna, pri svakom izlasku iz autobusa, uručivala mu je bijelu kovertu. Pomisao da ga nagrađuje bakšišom sve nas je zbunjivala i kako je vrijeme prolazilo radovala nas je činjenica da će našem vodiču dobro doći. Poznato nam je bilo da su primanja u Iranu vrlo skromna. Pao je dogovor da tokom rastanka od našeg vodiča, kao što je to i manir, uručimo svi zajedno bakšiš, kao zajednički doprinos u znak zahvalnosti cijele grupe. Jednom prilikom, desilo se, kada smo napuštali autobus, bijela koverta se našla na podu i iz nje je ispao papir sa finim rukopisom. Bile su to rubaije, naravno sa četiri stiha u jednoj strofi. Stihovi su bili na engleskom jeziku sentimentalnog prizvuka. Sve je bilo jasnije ... Koliko smo uspjeli da prevedemo, a uspjeli smo, rubajije su bile na zavidnom umjetničkom nivou.

Širaz

U Širazu posjetili smo kuću bogataša pretvorenu u muzej, okruženu cvjetnom baštom po kojoj se prostiru plitki kanali obloženi mermerom „kojima žubori voda živa“. Kuća obiluje kako spolja tako i u enterijeru mozaicima napravljenim od parčadi izlomljenih ogledala. Do tada, za mene i za mnoge, nepoznata vrsta umjetničkog izraza. Priča se da se jednom prilikom, pri transportu ogledala desila nezgoda i ogledala su se pretvorila u paramparčad. Ali umjetnici su od tog krša napravili neviđenu umjetnost u vidu mozaika. Zadivljujuće zaista.

Mira Folić sa prijateljicom Anđelkom, umjetnost polomljenih ogledala

Predstoji nam dalje put autobusom, ka sjeveru zemlje, kroz pustinju, što za mene predstavlja posebno uživanje kada nepoznati krajevi spremaju čudesna iznenađenja. Napušteni karavani - saraji iz vremena kada su kamile bile jedino prevozno sredstvo, tirkizne kupole džamija kraj puta u toj jednoličnoj, pjeskovitoj pustinji djeluju očaravajuće. Gigantsko nuklearno postrojenje na koje smo naišli me vrati u realnost.

Značajna tačka na ovom putu je obilazak grobnice osnivača ahemenidskog carstva, cara Kira u Pasargadu. Kao i sve grobnice iz tog vremena, izgrađena je u obliku zigurata, osnovice i visine po 12m.

Mira Folić: Grobnica cara Kira

 Aleksandar Makedonski poštedio ju je od razaranja vjerovatno iz razloga što je cara Kira cijenio kao odličnog vojskovođu, a pošteda je dosla kasnije i od Arapa jer je u blizini, kako se vjeruje, sahranjena Solomonova majka. (Jevrejski kralj Solomon, sin Davidov bio je poštovan od strane Arapa i kao prorok i kao mudrac). Grobnice četiri persijska kralja, iz loze cara Kira Velikog u Nakše Rustemu (Darija I i II, Kserksa I i II), uklesane su na litici planinske gromade. Velikim dijelom su opljačkane, ali su prikazi divnih reljefa božanstva Ahura Mazde i sveštenika Zaratustre ostali da svjedoče o moći velikih vladara i umjetnosti toga doba. 

Persepolis

Persepolis 

Nastavljamo ka sjeveru i tek dolazi ono najznačajnije. Iako razoren, Persepolis, koji je bio prijestonica Ahemenidskog carstva čuva ostatke palata kraljeva Darija, Kserksa, Artakserksa koje i danas djeluju veličanstveno. 

U četvrtom vijeku prije n. e. na scenu stupa Aleksandar Veliki (Makedonski) izvaredan strateg i vojskovođa, vrlo obrazovan. Iako vaspitavan od velikog Aristotela, sebi je dozvolio da uništi najljepšu prijestonicu svijeta toga vremena. 

U osvajačkom pohodu namjerio se na Persiju sa ciljem da se osveti za uništenje Atine od strane Kserksa u grčko-persijskim ratovima. Da li je ekstravagantnu dvoranu za prijeme Apadanu, zapalio bakljom svjesno ili u pijanom stanju ne zna se, ali se zna da je svo blago odnio i zakopao na mjesto za kojim se tragalo vjekovima. Nađeno je tek početkom ovog milenijuma.

Koliko je toga blaga bilo može se samo pretpostaviti gledajući, bareljefe isklesanih likova podanika dok se penjete stepeništem ka dvorani. Podanici su svake Nove godine 21. marta na svetkovini Noruza dolazili iz 23 pokorene zemlje i donosili poklone. Predvodili su ih Međani i Persijanci koji su bili stubovi carstva. 

Mira Folić: Prikaz Boga sunca Mirte, Ahura Mazda i duha tame Arihmana

Tog dana sunčevi zraci prvo su padalina centralni kamen palate i tada je otpočinjao proljećni festival. Pokloni su bili u vidu nakita, oružja, tkanina, rijetkih životinja, najboljih vina, začina, skupocjenih vaza, životinjskih koža itd. 

Mira Folić: Persepolis

Apadana je bila nestvarno raskošna dvorana sa stubovima od kedra, tikovine iz Gandare, abonosa, sa rezbarijama u boji. Stubovi su na postoljima od mermera i nosili su tavanicu od libanskog kedra. Nije se štedjelo u zlatu i slonovači iz Etiopije i Indije, freskama koje su slikali Egipćani, raznim simbolima ... Savremeni virtuelni prikaz dvorane dočarava nam veličanstvenu ljepotu Apadane. Prilikom požara koji je Aleksandar Makedonski izazvao izgorjela je u tren i od 36 stubova ostalo je samo 13 kamenih, visine oko 20 metara. Sve što je bilo od drveta i cigle nestalo je. Ostao je i reljef sa prikazom vrhovnog boga Ahura Mazde, boga svjetlosti i vatre, koji nije bio u stanju da zaštiti ovo graditeljsko remek djelo staroga svijeta. Po prostranoj zaravni Persopolisa ostali su grifoni - krilati lavovi sa orlovom glavom, kao čuvari svetilišta Ahura Mazde i sjećanje na veliku civilizaciju antičkog svijeta.

Mira Folić: Grifoni, Persepolis

Poznati su neki događaji kroz istoriju kao svijetli primjeri, ako se tako uopšte mogu nazvati kada su osvajački pohodi u pitanju, kao što je odluka Izabele Kastiljanske da poštedi Granadu od razaranja, zadivljena njenom ljepotom; iz istog razloga pošteđen je bio i Pariz, odlukom njemačkog generala u Drugom svjetskom ratu... a Grci, najveći poklonici umjetnosti Staroga svijeta sagoreše Persepolis. 

Poslije raspada Aleksandrovog carstva Aršoksa dinastijom Aršokida, obrazuje takozvano parćansko carstvo (Parta je južni dio iranske visoravni) koje traje od 250 godine prije n. e. do 224 n. e. sa elementima persijske i helenističke kulture. Tek dolaskom dinastije Sasanida (226-651 n. e.), Persija se oporavlja sve dok u sedmom vijeku n.e. 652. godine biva osvojena od strane Arapa. Dominantna religija postaje islam i to šiitski koji potiskuje, do tada, monoteističku religiju zoroastrizam čiji je utemeljivač bio Zaratustra, a vrhovni bog Ahura Mazda. 

Analogija vrhovnih božanstava se javlja i u muslimaskoj i jevrejskoj vjeri: Alah i Jahve. U vrijeme vladavine dinastije Sasanida uveliko cvjeta civilizacija čiji se tragovi najviše danas sagledavaju u arhitekturi. Nasljeđe su najbolje iskoristili muslimani gradeći ivane (natkriveni dio džamije) i kupole, koji su na zapadu u graditeljstvu bile korištene u vrijeme Renesanse, sa zakašnjenjem od 10 vjekova.

Nove dinastije Sasanida od 3 do 7 vijeka n. e. trudile su se da obnove slavu Ahemenida. Tragovi, koje Arapi nisu uništili, su bareljefi na liticama planine Zagros. Prikazuju simbolične scene pobjede kraljeva Sasanida, boga sunca Mitru, Ahura Mazdu i zgaženog duha tame Arihmana. 

Pobjednička kolona, Persepolis

Nacistički nedosanjan san, srećom po čovječanstvo,  da stvori čistu rasu, inspirisan je saznanjima o otmenosti starih Arijevaca, naroda sa prostora Irana. Bili su naočiti, plavi i visoki. Dolaskom Arapa sredinom 7. vijeka, a naročito mongolskom najezdom, Arijevci su se raselili po svijetu. Na Pamiru, u centralnoj Aziji, kažu da žive njihovi daleki potomci. Arhitekta Šper zadužen za sprovođenje suludih ideja Vođe, koristi stilizovanu figuru orla sa krilima Ahura Mazde na maketi kupole parlamenta novog Berlina, kao simbola budućeg carstva. Mračni i opaki naumi nacističkih vođa izazvali su najveću tragediju u istoriji čovječanstva koristeći moćne simbole iz drugih civilizacija.

Zanat nomada 

Napuštajući Persepolis nailazimo na grupe nomada kako gone svoja stada ovaca i koza. Šatori su napravljeni od kozje dlake koja ima neobično svojstvo da se ljeti širi, vazduh prodire i provjetrava prostor, a zimi skuplja i čuva toplotu. Vješti su u predenju i tkanju, a tek u bojenju prediva, što postižu upotrebom raznog korijenja, lišća, minerala, pistaća, šafrana, kore nara... Njihove rukotvorine su tražene na svjetskom tržištu umjetnina.

Mira Folić: Džamija u Jadžu

Jadz, sveti grad

Ivicama dvije velike pustinje Kavir i Lot, u centralnom dijelu Irana, putujemo ka svetom gradu Jazdu, koji se nalazi na nadmorskoj visini 1200 m, okružen planinskim lancem Šir-Kuhgdje se začela zorastrijanska vjera. Čudu se nismo mogli načuditi da usred pustinje bez ijedne rijeke, na glavnom trgu grada, vidimo vodoskok. Raskošno rasipanje kapljica vode iz velike fontane doprinosi blistavoj atmosferi i prijatno osvježava okolinu. Čitav grad je obojen blijedom nijansom oker boje u saglasju sa bojom pustinje koja ga okružuje. Kupole na džamijama nestvarno blistaju tirkiznom bojom. 

Kanate

Genijalno rešenje snabdijevanja vodom bilo je poznato i 2000 godina pr. n. e. To je sistem kanata, podzemnih kanala, koji vodu iz podnožja planinskih lanaca dopremaju do naseljenih područja horizontalno i vertikalno. Tek u 18. vijeku naučnik, fizičar, Bernulije daje teoretsko objašnjenje uz pomoć zakona hidraulike. Korist od kanata nije bila samo za snabdijevanje vodom stanovništva nego se pomoću ventilacionih dimnjaka, hvatača toplih vjetrova, koristila svježinu podzemnih voda koje su proticale kanatima i obezbjeđivalo hlađenje prostorija. Nevjerovatno koliko je narod bio kreativan u tom dijelu svijeta i u tim vremenima.

Kula tišine

Kule tišine bile su sledeće, vrlo bizarno saznanje o načinu nebeskog sahranjivanja umrlih, a u skladu sa zorostrijanskom vjerom. Pokojnici su donošeni i ostavljani na plato na visoko izdignutoj kuli tišine da bi se njima nahranile ptice grabljivice i na taj način ispoštovalo osnovno načelo vjere da se ne zagađuje ni voda, ni zemlja ni vazduh. To su sada, napuštene kule kao svjedočanstva minulih vremena i običaja.

Isfahan 

Ako je zbog nečega trebalo vidjeti Iran, onda je to zbog veličanstvenog Isfahana ili grada kojeg su zvali „pola zemljine kugle“. Ovim gradom su hodali čuveni ljudi u dalekoj prošlosti: Omar Hajam (11. vijek) nevjerovatno obdaren matematičar, astronom, ljekar, pjesnik, tvorac čuvenih rubaija; Firdusi, tvorac najslavnijeg djela persijske književnosti epa Šahnama ili poznat kao Knjiga Kraljeva; Ibn Sina (10. vijek) nama poznat kao Avicena, čuveni filozof, sljedbenik Aristotela i slavni ljekar; šah Abaz Veliki, graditelj i poklonik umjetnosti iz slavne dinastije Safavida (1501- 1736) sa šiitsikim oblikom islama... 

Veliki građevinski majstori Jermeni u njegovoj službi bili su zaslužni za remek djela graditeljstva u Isfahanu. Šah Abaz Veliki je primio Jermene u svoju državu baš kao sto je Bajazit II primio u Tursku Jevreje, protjerane iz Španije u vrijeme Izabele Kastiljanske. Time su obogatili svoje zemlje umjetnicima i vrsnim majstorima mnogih zanata.

Kraljevski trg Abasa I, Isfahan

Današnji trg Abaza I nekada je bio teren za polo igru, koja je bila veoma popularna u vrijeme njegove vladavine. Trg je sada oivičen kolonadama, dućanima, palatom šaha Abaza, stazom za fijakere, Velikom džamijom... Mostovi na rijeci Zajande su prava čuda jermenske umješnosti i nesumnjivo najljepši na svijetu. To su mjesta za šetnju u vrelim danima i noćima, sa stepeništima za odmor nadriječnim tokom, na uzvodnoj strani mosta, kako bi se orošavali i osvježavali posjetioci. Glavnom ulicom grada, Cahar bag – četiri bašte, teče čista voda kanalima, iz kojih se mogu osvježiti i napiti prolaznici. Ulica izlazi na most Sio-se-pol, most sa 33 arkade, veličanstvenu mermernu građevinu ili kako bi rekao Zuko Džumhur „razvučenu harmoniku“... 

Drugi, ništa manje velelepni je Kadžu most sa šahovom ložom po sredini i pogledom na besprijekorno uređene staze i zelene travnjake na prostranim obalama rijeke Zajande po kojima se čitave familije, rashlađuju, odmaraju i goste. Most je na dva nivoa, sa terasama i arkadama, a na donjem nivou je živopisna čajdžinica. Nigdje toliko divnih osmijeha, topline od strane prolaznika, a naročito mladeži, ne krasi jedan grad kao Isfahan. 

Hotel Šah Abas I, nekadašnji karavan saraj, sa svojom baštom je prava oaza smiraja usred uzavrelog grada. Bezbroj šadrvana i raskošno rastinje spuštaju živu na termometru za 10 stepeni. Baš smo se osvježili i zaboravili da brojimo šadrvane kao sto je to radio veliki uživalac Zuko Džumhur, prilikom svoje posjete Isfahanu. Mora da je bio u pravu kada ih je prebrojio oko 100. Mnogobrojna etnografska remek djela iz epoha najmoćnijih muslimanskih dinastija Persije: Seldžuka, Safavida i Kadžara krase hodnike sa nišama, holove, restorane, i odaje koje mirišu „na dunje i jeribasme (turski naziv za dunje)“. Najljepši primjerci mozaika od ogledala prekrivaju zidove ovog dragulja od hotela. Ponekad mi dođe žao sto nisam noćila u ovom hotelu, a onda racio kaže da ne bih oka sklopila od vibracija koje odašilje nestvarna estetika umjetničkih djela u ovom čudu istoka. Teško bi bilo opustiti se i savladati treptaje duše.

Mira Folić: Umjetnost lomljenih ogledala

Omiljeno mjesto šaha Abasa Velikog je tiha, mirisna bašta Fin ili „palata četiri godišnja doba“ u gradu Kašanu (naziv potiče od stare persijske riječi crijep) na ivici pustinje Kavir. Tu je prikazana velika umješnost graditelja i majstora hidraulike. Naravno, sistemom kanata stvorena je rajska atmosfera, sa kanalima usmjerenim ka četiri strane svijeta, mermernim bazenom sa tirkiznim šedrvanima, odnjegovanim vrstama rastinja: platanima, čempresima, rijetkim vrstama cvijeća, šimšira, voća... Palata je pretvorena u muzej likovnih umjetnika Irana, stare Persije i nekih evropskih slikara. U čajdžinici ovog kompleksa pili smo čaj u hladu magnolija, strelicija i smirujućeg žubora vode iz šadrvana. Nestvarni prikaz izobilja usred Velike Slane pustinje. 

 

Esplanada džamije u svetom gradu Komu

Kom (Qom)

Grad Kom je sušta suprotnost od raskošnih boja, arhitektonskih čarolija i opojnih mirisa bašta Isfahana. To je sveto mjesto, lišeno luksuza, najveći vjerski centar šiitskog islama, mjesto hodočašća, univerzitet iz kojeg su stasavali najugledniji ajatolasi Irana. U njemu se nalazi velelepni Mauzolej podignut sestri jednog imama, Fatimi Masuni – Čistoj, koja je na tom mjestu skončala prešavši ogromnu pustinju da bi posjetila brata zatočenog u Komu i osuđenog na smrt. U vestibilu mauzoleja dobila sam čador kojim sam morala biti pokrivena dok boravim u dvorištu. Samo je lice moglo biti otkriveno. Tek onda su mi čuvari svetoga mjesta odobrili da zakoračim na prostranu esplanadu mauzoleja. Čak šta više bili su ljubazni i napravili mi par fotografija ispred mauzoleja. 

Prijateljice u džamiji

Poslije posjete ovom svetom mjestu veoma važnom za Irance nastavljamo put, u stvari povratak u Teheran.

Upadamo u čudo od uzavrelog i vratolomnog saobraćaja koji se rijetko gdje može vidjeti u svijetu kao u Teheranu. Zapravo može i u Kairu. Prosto je za ne vjerovati da ima mali broj nesreća u odnosu na saobraćajni haos koji vlada u glavnom gradu.

Golestan palata, etnografski muzej u Teheranu, nije bio otvoren u vrijeme kada smo ga namjeravali posjetiti, ali zato smo, na naše veliko zadovoljstvo, obišli carski kompleks poslednjeg šaha Reze Pahlavija. To su vile povezane stazama u velikom parku na padinama masiva Albroz. Sve prostorije su bile otvorene za posjetioce. Naravno da luksuza nije falilo, a mora se reći da je sve odisalo i mjerom dobrog ukusa. Najviše su me oduševili radovi po duvarima (zidovima) prijemnih dvorana, već pomenute jedinstvene umjetnosti Irana, mozaici od polomljenih biljurnih ogledala. 

Enterijer šahove palate

Nemjerljivo blago Irana čuva se u trezoru Centralne banke Irana u Teheranu. Dijamant „Daria–i–Noor“ ili u prevodu „More svjetlosti“ ima 36 grama i 182 karata. Za dlaku je manji od čuvenog dijamanta „Koh-i- Noor“(„Planina svjetlosti“), koji je dopao je u ruke Britanaca i postao simbol osvojene Indije, a danas izložen u londonskom Taueru.

U trezoru Centralne banke Irana takođe je i veliki globus sa kontinentima prekrivenim različitim dragim kamenjem: smaragdima, topazima, rubinima, a okeani plavim safirima. Mnoštvo je dragocjenosti - od kruna teških po nekoliko kilograma, nakita i dijadema carica, pa do dijamantskih ukrasa za konje, četkice za nokte, četaka za kosu, ručnih ogledala... Sve u svemu nismo vjerovali svojim očima.

Mira Folić, detalj u džamiji

U blizini Teherana, udaljenog 130 km je grad Gazvin, u čijoj blizini je bila tvrđava Alamut, legendarnog odmetnika Hasana ibn -Sabaha „Starca sa planine“ koji je živio u XI vijeku. Bio je veliki prijatelj Omara Hajama, ali su im se putevi razišli kada se Hasan odlučio da uđe u obračun sa omrznutim i okrutnim vladarima. Izabrao je način da vladare kažnjava ucjenama i tako sticao veliko bogatstvo koje je koristio protiv njih samih. Zato se odlučio da regrutuje mladiće i podvrgne ih obuci u Alamutu. Stvarao im je atmosferu raja, okruživao ih lijepim djevojkama, obilatim dozama hašiša, i bez problema ih slao na izvršavanje samoulačkih napada. Zapadnjaci su ih nazvali hašašini, što je dovelo do francuske riječi „asasini“ a u prevodu znači ubice. 

Mongoli u XIII vijeku razaraju tvrđavu Alamut, a pripadnici sekte odmetnika Hasana ibn-Sabaha raseljavaju se po Pamiru u Centralnoj Aziji. Kažu da su njihovi potomci lišeni ubilačkih sklonosti, ali nisu sklonosti prema gajenju hašiša. 

Napuštajući Iran nisam bila svjesna koliko je ovaj put obogatio moja saznanja o jednom kraju svijeta, meni potpuno nepoznatom. Ova civilizacija je uveliko bila prisutna na ogromnom prostoru Bliskog i Srednjeg istoka, mnogo prije uzdizanja, nama svima poznatih, egipatskih piramida. Prošlo je prilično vremena kada sam se usudila da svoje utiske donekle sistematizujem i prenesem na papir. Ne znam koliko sam uspjela, ali bih bila vrlo zadovoljna da sam podstakla one željne znanja i uživanja, da se obogate još jednim iskustvom, obilazeći jedan značajni dio zemljinog šara. 

Tkalje, Iran