Ples po rubovima
Zadnje sedmice mjeseca koji je bilježio iznimno velike temperature, pokazale su svu surovost, drskost i potpunu nelogičnost suvremene politike. Posebno one koju smatramo svjetskom.
Samo dan nakon što je ubijen i najviši vojni zapovjednik Hezboilaha, Fuad Shukr, napadom izraelskih borbenih aviona u području Bejruta, ubijen je i Ismail Hanija u Teheranu, prethodno postavljenom bombom u njegovoj rezidenciji, za koju se eksploziju optužuju cionisti.
Zaista je neopisiva drskost kojom Natanjahu vlada, taj neupitni autokrata i terorist koji svojom politikom „oko za oko, zub za zub“ poznatom još iz tekstova Staroga Zavjeta, pokušava prikriti svoju genocidnu narav uperenu ka svem palestinskom narodu ali i čitavom arapskom svijetu.
Naravno, tu je i javno deklarirana američka potpora koja se ne sastoji samo od dobro poznatih politikantskih bljuzgarija, već i od jasnog, decidiranog stavljanja na izraelsku stranu, slanjem oružja i vojnih letjelica, plovila, nosača aviona.
Tako užarena do usijanja svjetska politika ne pamti se od krize u Zaljevu svinja 1961, kad je neslavno prošao Kenedijev pokušaj zbacivanja Fidela Kastra.
I tada je, kao i sada, svijet visio na rubu svjetskoga rata. Premda, ako se Libanon ili Iran slože u vojnoj i političkoj pomoći Palestincima, mi nećemo moći govoriti o ratnom sukobu, već o svjetskom sukobu.
Službena Evropa pak, koja se nijednom od ovih atentata nije još uvijek očitovala, ponovo pokazuje licemjerno lice politike čekanja. Tu joj je od pomoći nova - stara predsjednica EU, Ursula fon der Lajen, koja se „proslavila“ samovoljnim odlaskom u Izrael, bez dogovora s kolegama iz Savjeta Europe, odmah nakon početka sukoba.
Gdje je sad njena građanska, profesionalna, liječnička i diplomatska humanost da njima progovori protiv militantne politike Izraela i SAD-a? Ona će sigurno odugovlačiti s komentarima ili priopćenjima uz ove najnovije izraelske atake.
Usprkos činjenici da preko dvadeset zemalja svijeta ne podržava izraelsku politiku, ne samo diplomatskim nego i sve izraženijim političkim govorom.
Ukrajinsko-ruski rat ne jenjava, nego svakodnevno broji znatne žrtve. Samo na ruskoj strani-britanski izvori navode-svakodnevno pogine ili bude ranjeno preko tisuću vojnika. Pitam se sa zebnjom je li to moguće i je li stalo Putinovoj Rusiji da obezljudi svoju zemlju? Jer, prema tome u zadnjih 30 mjeseci koliko rat traje, nestalo je s lica zemlje gotovo milion ruskih vojnika.
Farizejstvo
Evropska politika i u ovom ratu pokazuje vrlo farizejsku politiku. Ona po ne znam kojoj definiciji, Ukrajinu, samu po sebi smatra isključivom žrtvom u ovom ratu. Ne uzima historijske činjenice u obzir.
Ne samo da je Kijev bio najstarija ruska prijestolnica, već je i dio stanovnika ruskog porijekla, više od 17 %, (na Krimu preko 60%), a u nekim pokrajinama ruski je bio drugi službeni jezik. S ovim ratom okupirano je od strane Rusije 19% ukrajinskog teritorija.
Kad se uzme retorika kojom službena Evropa za isključivog krivca ovog rata smatra Rusiju, te način kojim uzdiže kulturni aspekt Ukrajine kao pretežno evropski, nametanje da se udalji od svog pravoslavnog kalendara te da slavi Božić prema katoličkom datumu i ritualu, način kojim se bezrezervno, kao nešto samopodrazumijevajuće Ukrajina predloži za sljedeću članicu EU, te da se primi u NATO, neograničena politička i sve veća vojna pomoć Ukrajini, prijedlog da se evropski vojnici regrutiraju za ovaj rat, sve to baca vrlo tamnu sjenu na evropsku politiku. Jasno, Rusija neće trpjeti NATO baze na svojim granicama.
Usto, isključivanje Rusije nametanjem sankcija na svim poljima, od privrednog do znanstvenog, od umjetničkog do sportskog, učinile su vidljivim drevni animozitet kojom se Rusija smatra azijskom despotijom. Sankcije ruskoj ekonomiji nisu zasmetale: samo u izvozu poljoprivrednih proizvoda ona je postala jedan od svjetskih prvaka od 2022. naovamo.
Samo isključenje s OI u Parizu ruskih reprezentativaca, čin je kojim se ponavlja stari animozitet prema Rusiji i njenoj politici. Što su vrhunski sportisti krivi i zašto da oni plaćaju političke račune? Prisjećamo se Olimpijade 1980. u Moskvi kad su zapadne zemlje bojkotirale Igre, otkazavši sudjelovanje. Povod je bio rat u Afganistanu. Zašto prihvaćamo američka mjerila u svemu, iako SAD vode svuda u svijetu svojevoljnu, najčešće terorističku politiku, u kostimu humanitarca?
Orban, politički filozof
Nedavno je na transilvanijskom sveučilištu rumunjskim studentima govorio Viktor Orban. Bez obzira na njegov rejting i bez obzira što mi o njemu mislili, moramo priznati da se mađarski premijer svojim govorom i te kako uzdigao nad parolaško praznoslovljenje koje obilježava politički govor većine Evropejaca i njihovih političara.
Smatramo ovaj dokument par exellence političko-filozofskim traktatom pa ćemo ga ukratko komentirati.
Orban na početku svoga obraćanja studentima kaže da su iz Brisela kritizirani mađarski mirovni napori. On smatra da „postoji nešto što se zovehrišćanska dužnost. To znači da ukoliko vidite nešto loše u svijetu - nešto zaista veoma loše - a posjedujete nekakav instrument za ispravljanje toga, onda je hrišćanska dužnost da se djeluje, bez nepotrebnog kontempliranja i preispitivanja. Mađarska mirovna misija tiče se ove dužnosti.“
Dalje, podsjeća da EU ima osnivačku povelju koja sadrži doslovno ove riječi: „cilj Unije je mir”. Brisel se vrijeđa kada mi njihovo postupanje nazivamo proratnom politikom.“
I dalje navodi: „Centralni Evropljani poput nas prisjećaju Vladimira Iljiča Lenjina, koji je podučavao da će sa napredovanjem komunizma država umrijeti, ali će umrijeti tako što će prije toga konstantno jačati. Tako i Brisel stvara mir konstantno podržavajući rat“.
Zanimljivo je kako u svojim političkim razmatranjima, Orban predlaže Evropi i Evropljanima kao neophodnu terapiju deset pilula.
Valja ih sve pažljivo prostudirati no mi izdvajamo nekoliko indikativnih.
Jedna od terapijskih pilula, ona br. 6. govori oduhovnoj usamljenosti Zapada. Do sada je Zapad razmišljao i ponašao se kao da je referentna točka, mjerilo svijeta. Pružao je vrijednosti koje je svijet morao prihvatiti – na primjer, liberalnu demokraciju ili zelenu tranziciju.
Još jednom je Zapad objavio svoje očekivanje, svoju instrukciju, da se svijet moralno svrsta iza njega, a protiv Rusije.
Za razliku od toga, realnost je da se svi, korak po korak, svrstavaju na stranu Rusije. Ne samo mnogoljudne Kina i Indija nego arapski svijet ne vide Rusiju kao neprijatelja, nego kao partnera..
I sedma Orbanova pilula je vrlo poučna. On kaže kako rat je ogolio činjenicu da je najveći problem sa kojim se svijet danas suočava slabost i dezintegracija Zapada. Naravno, to nije ono što zapadni mediji govore: na Zapadu tvrde da je najveća svjetska opasnost i problem – Rusija. Ovo je pogrešno! Rusija je prevelika za svoju populaciju, a vodi je hiper-racionalno rukovodstvo. To je zaista država koja ima vođe. Nema ničeg misterioznog u onome što ona čini: njeni potezi logički potiču iz njenih interesa, pa su stoga razumljivi i predvidivi. Sa druge strane, ponašanje Zapada – kako možda postaje jasno iz onoga što sam do sada rekao – nije razumljivo i nije predvidivo. Zapad nema vodstvo, njegovo ponašanje nije racionalno i on ne može izaći na kraj sa činjenicom da su se na nebu pojavila dva sunca. Ovo je izazov Zapadu u formi uspona Kine i Azije.
Dva svjetonazora
I nakraju, ovaj političar se postavlja i kao filozof vrijednosti:
Ovdje moramo razmotriti tajnu veličine. Što je tajna veličine? Tajna veličine je u služenju nečemu većem od nas samih. Kako biste ovo postigli, najprije morate prihvatiti da u svijetu postoji nešto veće od vas samih, a onda se morate i posvetiti služenju tim velikim stvarima. Njih nema puno.
Da sumiram, ono što vam želim reći kada govorimo o Centralnoj Evropi i Zapadnoj Evropi, mi ne govorimo o razlikama u mišljenju, nego o dva različita pogleda na svijet, dva mentaliteta, dva instinkta i otuda dvije različite argumentacije. Mi imamo nacionalnu državu, koja nas tjera u strateški realizam. Oni imaju postnacionalne snove koji su indiferentni prema nacionalnom suverenitetu, stoga oni ne prepoznaju nacionalnu veličinu i nemaju nacionalne ciljeve. Ovo je realnost s kojom se moramo suočiti.
Što ostaje nama
Stoga se ja pitam, u ime svih zemalja nastalih iz pepela SFRJ: što ostaje nama koji stojimo na razmeđi Srednje i Južne Evrope? Iščekivanje da konačno budemo shvaćeni kao neizbježni činioci evropske stabilnosti? Dokazi da dolazimo iz iste kulturne i civilizacijske matice? Koliko tisuća umjetničkih, povijesnih, spomeničkih, arhitektonskih podataka imamo koji to potvrđuju?
I moramo li se stalno uprezati da bismo dokazali kako nismo posljedice klišeja koje je zapadnjačka politika nametnula: bure baruta, balkanska krčma, otomanske i austrijske sluge, nepovijesni narodi, Levantinci i Latini.
Ili kako kaže Jovan Dučić: Duša je slovenska stvar i u nju treba ostaviti tom plemenu, zaljubljenom u nesreću i suze.
Tako nas percipiraju i zapadnjački književnici. I farizeji. Pitaju li se o sebi? Uz kakve klišeje pristaju?
Mislili smo da su s našim ratovima iz 90-ih završene vojne u Evropi. Suvremena sablasna ratna stvarnost nas demantira. U Ukrajini se vodi rat koji je u svojoj izvedbi, sudionicima, politikama, demagogijama, u osnovi sukobsvjetskih interesa.
U palestinsko - izraelski rat već je umiješan dobar dio svijeta, pa moramo znati da je s njegovom eskalacijom zaista moguć svjetski rat. I dok molimo bogove da se diktatori i zlotvori na objema stranama urazume, dobro znamo da nas sve čeka neizvjesna ne samo sjutrašnjica, nego ono u čemu smo najmanje vješti, bolna svakodnevica.
