Volio bih da živimo neko ljepše vrijeme u kome bi nedjeljne teme dolazile iz drugih epoha. Na primjer, iz ove koju nominalno sada živimo, u kojoj Ilon Mask "iskače iz frižidera" i najavljuje, sa svojom sociopatskom mesijanskom dijagnozom, da će njegovi novi izumi učiniti da, stimulacijom moždane mase, nepokretni ustanu a slijepi progledaju.
Ili da ću, u nedostatku tema koje nas okupiraju još od pretprošlog vijeka, u nekoj „dosadnoj“ sedmici, pisati jednostavno o fudbalskim transferima, na primjer. Ili vremenskoj pronozi. Ili o receptima za paštu. A vi ćete međusobno šerovati takve tekstove živeći „umjetnost dokolice“ u verziji Crne Goru koju utopijski zovemo Monako.
Ali ništa od fudbala, pašte i vremenskih prilika! Istorija se, OPET, ponavlja. Umjesto unikatnog primjera epskog formata izdajnika-serdara Janka Vukotića, danas imamo fabrikovane serije igračaka sa njegovim likom, koje sjede u srpskim klupama i odgovaraju pred učiteljicom.
Snimak koji je svima izazvao želudačne iritacije iz Skupštine druge Srbije lansirao je nove zvijezde - i na Youtube i u istoriju. Ne bih volio da sam u njihovoj koži. Količina sprdačine i prezira od beogradskih prijatelja (dakle SRBA), koji od juče samo zovu zastidjela je, evo priznajem, i mene jer nisam imao odgovor na pitanje: „O čemu se radi“?
64
Pa, o čemu se, ovdje zapravo, radi?
„Inače, u Srbiji kažemo: Dok postoji Herceg Novi u Srbiji imamo izlaz na more“. U ovoj rečenici predsjednice Odbora za dijasporu i Srbe u regionu, inače članice ultra desne partije Zavetnici, po sred krunske institucije države Srbije, na direktan način ugrožava se teritorijalni integritet naše države i otkriva teritorijalna pretenzija Srbije nad cijelim gradom u našoj zemlji. Ne, Srbija nema izlaz na more, ni preko Herceg Novog, niti preko ni jednog drugog grada na planeti!
Istorija se, OPET, ponavlja
Politička klika koja nas zastupa u vidu Vlade u tehničkom mandatu, na ovaj, u najmanju ruku diplomatski mega skandal (izjava dolazi od predsjednice skupštinskog odbora) nije reagovala ni najmanjim protestom!
Grupu „đaka“ koji su snishodljivo, bljutavim podaničkim tankim glasićima „odgovarali“, utrkujući se u tome ko će biti servilniji, neću ni komentarisati! Tragičnost tog prizora, u kome ljudsko dostojanstvo gine na najstramotniji mogući način, sama govori bolje nego što ga najveći majstori zanata pisanja mogu ikad opisati. Čast i bruka, srećom, žive dovijeka!
O čemu se radi, kada ministri sa lokalnim dvorskim ludama odu na proslavu vazalnog ruskog dvora, znajući da ta praksa nedvosmisleno znači nepoštovanje i nepriznavanje teritorijalnog identiteta, sada treće države - Bosne i Hercegovine? Balkanci su na najteži mogući način naučili čemu je to uvertira i šta znači kada zvaničnici jednih država ne priznaju granice ili prisvajaju teritorije drugih!
Treba li da napišem tu riječ da bi se ona i osvijestila, vizuelizovala pred našim očima i evocirala na horor traktorskih karavana, masovnih grobnica, majki u crnom, genocida! Rat!
Dok su hiljade Crnogoraca ljetos sa navijačkih tribina umjesto protokolarnih adresa, gradili dirljivo prijateljstvo sa narodom BiH, nekoliko fanova Dodikovog „šarma“ uspjeli su to pokvariti. I oni su aplauidirali na novokomponovane linije granica u okviru kojih „Svi Srbi trebaju da žive u jednoj državi“.
O čemu se radi?
Naši, crnogorski, Srbi, valjda je do sada uvijek tako bilo, pripadaju državi Crnoj Gori, svojom kulturom doprinose identitetskom koloritu ove države, koja je baš zbog njih, Albanaca, Bošnjaka i ostalih necrnogorskih naroda koncipirana kao građanska? Naša je zastava simbol takve države. Naša himna takođe. Kad uzmete da se sprdate sa himnom, znači li to da se sprdate i s tom državom i da imate druge planove za nju?
Toliko su opasni ovi gestovi, a svako ko nije slijep jasno vidi njihovu sinhronizovanost! Sinhronizovanost isključuje sljučajnost, a odsustvo slučajnosti najavljuje namjeru. Koja je to namjera?! Đe ste sada jahači srednjeg puta, da srednju mjeru nađete i ovog puta?
Bojim se samo da glas i sijeda rezurekcija Emilova sa skupštinske srpske govornice, kao zloslutna ptica, ne najavi novo/staro vrijeme. Ono u kom su novinarske redakcije smišljale eufemizme za zločine. Kalašnjikovi su tu, kao nekada, a čuje se i pjesma „starih drugova“.
Crnogorski borci protiv konflikta su, kako tada tako danas, demonizovani i u medijima „građeni“ kao nacionalisti. Progresivni i prograđanski intelektualci izolovani iz redovnih društvenih tokova, proganjani i demonstrativno otpuštani, kao primjer ostalima.
Iako se, sasvim očito, istorija ponavlja onda kada ne bi smjela, tolika šutnja sa toliko mnogo adresa, onih uz pomoć kojih smo tada uspjeli da se uzvučemo iz ralja čistog zla, mene danas tjera da se pitam, iznova i iznova, jer zaista mi nije jasno - o čemu se ovdje radi!?
