Smisao, suštinu i cilj političke ideologije crnogorskih slobodara, oficira, ustanika i zelenaša, gerilskih boraca Za pravo, čast i slobodu Crne Gore, čiji je cilj bio borba za opstanak suverene, nezavisne i međunarodno priznate države Kraljevine Crne Gore predstavlja i svečana Izjava 73 crnogorska emigranata iz Gaete, 20. aprila 1920. godine, kojom su oni ponovili da nastavljanju borbe za nezavisnost Crne Gore, a koju su uputili u Pariz predsjedniku crnogorske Kraljevske Vlade i njenom ministru spoljnih poslova Jovanu Simonovom Plamencu.
U toj izjavi veli se i ovo:
»Biogradski lopovi i razbojnici svojim lažima, podvalama i intrigama staviše Njegovo Veličanstvo i Kraljevsku Vladu u težak položaj, t. j. onemogućiše im povratak u domovinu, a svojim razbojničkim bandama okupiraše našu zemlju i lišiše je slobode, unižavajući našu slavnu prošlost, istoriju i barjak.
Poslije ovakvog stvorenog stanja, slavnim i namučenim sinovima Crne Gore, nije preostajalo ništa drugo, nego sa tužnim srcem latiti se oružja i goniti uzurpatore i razbojnike sa svojega svetoga ognjišta, te sa potocima prolivene krvi cijelom svijetu manifestovati da tražimo vaspostavu domovine koju smo vjekovima svojom krvlju očuvali.
Nesrećni položaj naše domovine i njenog naroda, poslije godinu ipo još stoji neriješen. Za sve ovo vrijeme potocima se u njoj krv prolijeva, a hiljade njenih sinova gnjiju po tamnicama; hiljade nevine djece i žena krepaju na ulice bez krova i skloništa, a hiljade opet u izgnanstvo. Sve se ovo po zdravom razumu ne bi moglo raditi pred očima saveznika od jednog malog ali po istoriji i prošlosti velikog i vjernog saveznika-naše mile Crne Gore«. U istoj Izjavi crnogorski rodoljubi, suverenisti, oficiri i činovnici iz Gaete, traže da se crnogorskom narodu, na temelju ustava i zakona, omogući pravo na samoopredjeljenje, pa dodaju: »To je ono što mi tražimo i oćemo, to je ono za što smo sve osim časti izgubili, to je ono zašto ćemo i potonju kap krvi dati i protivu svakoga ko nam bude ovo ometao boriti se do potonjega«[1].
Navedenu Izjavu su potpisali crnogorski patrioti, ustanici i emigranti: brigadir Đuro N. Jovović, komandir Blažo Marković, komandir Blagota Martinović, komandir Milo Lekić, komandir Marko Vučeraković, narodni poslanik Vaso Martinović, narodni poslanik Đuro Vučinić, kapetan Petar Kovačević, kapetan Tomaš Grujović, komandir Marko Matanović, kapetan Radovan Savović, kapetan Luka Lekić, komandir Andrija Jovićević, kapetan prof. Milo Kapičić, komandir Marko Kusovac, kapetan Danilo Radović, kapetan Blažo Vukašinović, kapetan Marko Šušović, komandir Jovan P. Radošević, kapetan Savo Hajduković, kapetan Vido Plamenac, komandir Petar R. Ramadanović, alajbarjaktar komandir Marko Zekov Popović, komandir Jovan B. Vujović, komandir Blažo Marićević, komandir Stevan Lekić, komandir Petar N. Savović, poručnik Dušan Vukov Krivokapić student, komandir Mitar M. Popović, kapetan Joko Dabanović, kapetan Ćetko Bigović, proto Ilija Kapičić, vojni ljekar kapetan Dr. Jovan Vuković, poštenskotelegrafski činovnik Jošo Sp. Martinović, Miloš Vukov Martinović, vojnograđevinski činovnik Miloš Đ. Radunović, poručnik i učitelj Nikola Rašković, poručnik Petar Vujović, poručnik Stevo B. Đurišić, poručnik Krsto Nikaljević, narodni poslanik Bogdan Vukotić, komandir Stevo J. Vučinić, komandir Dušan S. Vuković, komandir Stevan Pavlović, kapetan Marko Turčinović, kapetan Janko Pejanović, Pero M. Jovović, kapetan Ljubo J. Plamenac, poručnik Aleksandar Đokić, kapetan Milan Nikolić, kapetan Petar Kapičić, komandir Milo Petranović, poručnik Risto M. Marković, inspektor trupa komandir I. V. Lekić, poručnik Niko Živanović, kapetan Marko Tatar, komandir Luka Popović, komandir Đuro Ivović, poručnik Toman Zec, kapetan Mićo Ivović, potporučnik Puran Karadžić, Barjaktar potporučnik Đoko B. Mijović, poručnik Milan T. Vojvodić, Barjaktar Joko N. Niković, kapetan Filip ŽIvanović, Barjaktar Rašo Marković, Barjaktar Pero Knežević, Barjaktar Boško Golubović, poručnik Jovan Petrović, kapetan Luka Jovanović, komandir Savo V. Plamenac i Bogdan Laban[2].
Predsjednik Crnogorske Vlade u egzilu i njen ministar spoljnih poslova Jovan Simonov Plamenac iz San Rema, Hotel de`l Europe et dela Pais, uputio je 26. aprila 1920. godine Komandi Kraljevskih Crnogorskih trupa u Gaeti, odgovor na navedenu izjavu, koji glasi:
» Gospodine Komandante,
Ja sam duboko dirnut Vašim patriotskim željama, koje mi izraziste zajedno sa časnicima naše slavne vojske, a u Vašoj predstavci od 20. ovog mjeseca.
Mnogo sam Vam blagodaran na tim plemenitim željama, jer mi one daju podstrek i krijepe me vazda voditi bez prestanka borbu za našu svetu stvar i za pravedni trijumf naše drage Otadžbine.
Brzo će nastupiti trenutak kada će se opet okupiti čitav crnogorski narod pod slavom ovjenčanom crnogorskim barjakom, kojega Ti sa puno ljubavi i samopoštovanja, a u najtežim časovima po čast premile nam otadžbine, umjede podići i održati. Pod njegovim će znamenjem nestati nedostojnog robovanja kojeg nam nametnuše dojučerašnji tuđinski robovi i sluge, a kojima izvojevaše slobodu vjekovna pregnuća crnogorskog naroda.
Mi moramo još jednom dokazati cijelom svijetu da je naša generacija dostojna svih herojstvom i ljubavlju prema slobodi proslavljenih junačkih predaka.
Jedinstvo duha, pregalaštvo i legendarno samopožrtvovanje, stvorili su onu Crnu Goru koja je bila proslavljena u svijetu, gnijezdo sokolova. Samo tako možemo povratiti našu slobodu i dostojanstveno se odužiti svijema onima koji se osmjeliše da dirnu u našu najveću svetinju, u našu nikad i ničim neokaljanu narodnu čast.
U to ime najsrdačnije pozdravljam sve vas i preporučujem Vam da Vaš moral i snagu držite na visini, te da bi u danom momentu što dostojanstveniji i što mogućniji bio naš lavski skok na onu stranu Jadrana.
Ministar predsjednik
Jovan S. Plamenac«.[3]
Brojni crnogorski slobodari, suverenisti, politički emigranti su nastavili svoju, martirijsku, borbu za vaspostavu Crne Gore, a protiv režima palikuća i tlačitelja crnogorskog naroda u Kraljevini Jugoslaviji, ranijoj KSHS. Među njima se isticao i Milo Petrović-Njegoš.
Za sve vrijeme trajanja Kraljevine SKHS/ od 1929. godine Kraljevine Jugoslavije crnogorski patriota, suverenista i politički emigrant Milo Petrović-Njegoš se borio protiv njenog postojanja, jer je smatrao tamnicom u kojoj su okovani crnogorski narod i Crna Gora, a koja je - zvanična Srbija - i njena vojska i paravojske, bespravno 1918. godine uništila državnost Crne Gore.
Milo Petrović je u Londonu, na Uskrs 1939. godine, iz egzila, objavio proglas Crnogorcima, u kojima ih poziva na okupljanje, izmirenje i borbu s pomoću Božijom za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru, koja je natopljena krvlju, koju su iz ljubavi prema domovini Crnogorci prolivali stoljećima po njenom kamenjaru. Taj Proglas Mila Petrovića, koji je prvi put objavljen u novini „Hrvatski list Danica Hrvatska“, u broju od 9. maja 1939. godine, integralno glasi:
„DRAGI MOJI CRNOGORCI,
Sudbina i neljudi primoraše nas da provedemo posljednih dvadeset godina pod nemilosrdnim i pokvarenim zakonima stranih zemalja. Ali da ne prođosmo kroz sva ova strašna iskušenja, tada mi ne bi znali i umjeli ocijeniti svu onu ljepotu i slobodu naše drage Crne Gore. Svaki kamen, svaka unča naše mile Otadžbine odjekuje ljubavlju naših praotaca i krvlju koju proliše za Nju. Oni upotrijebiše sve sile samo da Crna Gora za uvijek bude slobodna i nezavisna, i oni se nikada ne pokolebaše u toj namjeri. Jedina im težnja bijaše: da ljubav u grudima mladih naraštaja nikada ne umre, spram Crne Gore.
Crnogorci nijesu pobijeđeni na megdanu junačkome, nego lažima, prijevarom i izdajstvom bivših saveznika. Jedna skupina međunarodnih ratnih trgovaca izbrisaše našu Crnu Goru sa mape Evrope. Tako, da im ona i dan-danas služi kao neka vrsta lopovske tražbine. Daleko ste, moji dragi Crnogorci, te vam nije poznato, koliko su duboko nas utopili srbijanski i strani gusari. I kako nam se smiju!
Crna Gora koja je kroz vjekove bila škola slobode na Balkanu, danas ne postoji. A nekada ponosni Crnogorac, koji je bio učitelj slobode, danas je rob. NJEGOV SE GLAS NE ČUJE! NJEGOVO SE IME NE SPOMINJE! Komanduju mu turski potomci Pavle Karađorđević, Dragiša Cvetković, Cincar-Marković i ostale srbijanske barabe. Pa zar nije sudbina mnogo puta nemilosrdna! Ona se ne šali, kad pogodi, dobro pogodi. Ostavi za sobom hladne priče i žalosne uspomene.
BRAĆO I SESTRE,
Sada je naša dužnost da oslobodimo našu Otadžbinu ispod tuđeg jarma i svega onoga što truje i ugrožava njezinu budućnost. A da ostavimo ovo: Mi moramo da ujedinimo srca i naše duše u jednu nepokolebljivu misao, koja vodi ka ovom visokom idealu. Pred nama leži nezavršeno djelo, i mi ne smijemo počinuti sve dok isto potpuno ne dovršimo. Tek tada će svijet uvidjeti, Crnogorci dostojni potomci svojih slavnih predaka.
Ja lično pozivam svakog Crnogorca i Crnogorku bez razlike kakvim partijama pripadali, da pokažu svoju moć i svoju sposobnost za ovo veliko djelo Crne Gore. Trgnimo se-jedanput se umire svakojako-da je napravimo veću i silniju od one, koji Velike Sile (Italija, Velika Britanija, Francuska i carska Rusija) utvrdiše svojim potpisima u Londonu 26. aprila 1915.godine.
Ako ispunimo svoj prastari zavjet, tada budimo sigurni u ovo: da ne samo što ćemo dobiti jaku moralnu pomoć, nego će se u isto vrijeme materijalno stanje Crne Gore popeti na jedan dostojan i zavidan položaj. Omogućiti nas da imamo svoje trgovačke lađe, svoje željeznice, fabrike, moderne škole, Univerzitet, oficirske škole, i odmah pristupiti isušenju Skadarskog Jezera.
A, što se tiče odredbe političkog režima, vi ga sami odredite i izaberite za dobro i sreću Crne Gore. Ja vam se u to neću miješati. Ako vam budem trebao bilo za savjet ili pomoć, uvijek sam gotov da vas pomognem, bez da promašim.
Ja neprestano molim Boga za sve nas, da vas okupi, izmiri i povede pravom crnogorskom stazom u novu, slobodnu i nezavisnu Crnu Goru - za najljepšu i najdražu Otadžbinu na svijetu.
Milo s.r.
U Londonu, na Uskrs, 1939.godine“.
Integralno navedeni Proglas Mila Petrovića-Njegoša je prvi put objavljen u “Hrvatski List i Danica Hrvatska” (“The Croatian Gazette and the Croatian Morning Star”), New York, 9. Maja 1939. godine. Pod naslovom “Princ Milo svojim Crnogorcima” i podnaslovom “Crnogorski rodoljub mučenik pozivlje svoju crnogorsku braću na veliko, sveto djelo oslobođenja stare svete otadžbine”.
* * * * *
[1] Ovu izjavu istražio je i integralno je objavio prof. dr Šerbo Rastoder u knjizi “Crna Gora u egzilu 1918-1925”, Tom II, Podgorica, 2004, str. 282-283.
[2] Ibidem
[3] Novak Adžić, “Sudbine crnogorskih patriota”, Podgorica, 2004., str. 81-82.
