Jedan stari aktivista bivše vladajuće elite jednom je izjavio "da naši birači ne traže ništa osim da ih ponekad pomaziš po glavi". Iako izjava vrijeđa dostojanstvo običnog birača, tačnija definicija u crnogorskoj relaciji političar-glasač ne postoji.
I dok se ovih dana kandidati za gradonačelnike i nosioci lista opozicije masovno rukuju sa narodom, posjećuju domove, obećavaju puteve i primaju komplimente, sa druge strane stvarnosti do mene dolaze masovne reakcije opšte rezignacije u kojoj dugogodišnji glasači "za spas države" najavljuju bojkot izbora.
Zato, biraj - čekaj da budeš potapšan po glavi ili uzmi olovku u ruke i izađi!
Ako je suditi po individualnom, subjektivnom osjećaju realnost je takva da političke strategije ne samo da svojim "rukopisom" neće animirati prijeko potrebne apstinente, već da dobijaju nove.
Da li je to posljedica odluke da se izborne teme svedu isključivo na lokalne, bez upisivanja "biti ili ne biti" narativa za Crnu Goru, ostaje da se vidi. Nadajmo se da odgovor na ovo pitanje nećemo (pre)skupo platiti.
No, "greške u koracima" političkih predstavnika sekularne, progresivne Crne Gore treba ostaviti po strani. Treba potpuno zanemariti njihovo nemušto igranje političke utakmice i sasvim drugom logikom, individualno pristupiti izborima. Postupiti kao građanin i građanka po sopstvenoj savjesti, u ime svojih uvjerenja i vrijednosti za koje se zalažeš, i ugraditi lični doprinos spašavanju Crne Gore koja svakim danom tone sve dublje i dublje u ekstremizovanu vjersku državu pod kontrolom drugih centara moći.
Ukoliko lojalnost svom gradu i državi zavisi od toga hoće li te lokalni političar potapšati po glavi to dovoljno govori i o tebi kao ličnosti, zar ne?
Sjećam se proslave decenije od obnove nezavisnosti kojoj je mogla prisustvovati samo tadašnja društvena elita na "Trgu nezavisnosti". Građani koji nisu imali poslovne kombinacije i bilo kakvu korist od države za razliku od "elite", nisu mogli prisustvovati "dvorskoj zabavi" na datum koji simbolizuje iskreno izgaranje za ideju nezavisne Crne Gore.
I to što skoro pa niko od te "elite" danas glasa ne pušta u protestu kada se gazi naša zemlja i njena istorija, kada se prave mrtvi i “čekaju da prođe”, treba li to da određuje moj odnos prema mom gradu i državi?
I uprkos licemjernoj "bivšoj eliti" (nije li svaka takva), šaka intelektualaca danas bez kalkulacija čuva sjeme sna o suverenoj, evropskoj Crnoj Gori, žrtvujući svoje karijere ne zastajući ni sekundu i pored vrata koja im se zatvaraju na profesionalnom putu?
Ukoliko lojalnost svom gradu i državi zavisi od toga hoće li te lokalni političar potapšati po glavi to dovoljno govori i o tebi kao ličnosti, zar ne?
I pored te elite koja se razbježala glavom bez obzira, šaka aktivista, novinara i umjetnika i dalje maršira za pravdu, iako se njima lijepe etikete "bivših dvorjana", uprkos tome što su ih dvorjani gledali s prezirom i zavišću, upravo zbog dostojanstva, dignute glave i lojalnosti bez interesa.
Zamislite kad bi na njihovu misiju uticali gestovi političara? Odnos prema najvažnijim životnim koordinatama ne smije zavisiti od političara i njihovih gestova. Ne ako si ljudina, a ne interesdžija!
Zato, kada budeš presabirao ili presabirala odluku - izaći na izbore ili ne, sjeti se da između tebe i tvog grada i države nema posrednika. Postoje samo predstavnici ideja na političkoj pijaci. Kakvi god bili, od njihovih rezultata zavisiće naša budućnost.
Zato, biraj - čekaj da budeš potapšan po glavi ili uzmi olovku u ruke i izađi! Ukoliko ipak odabereš da "kazniš političare" tako što ćeš ostati kući, ne zaboravi da se sjetiš dok budeš gledao mališane kako kleče u crkvama da si i sam dao doprinos tome, vrlo aktivno!
