Madžid Radžabi iz Irana i Bilal Sojsal iz Turske, koji su smješteni u Centru za prihvat izbjeglica u Spužu nadomak Podgorice, žele da ostanu u Crnoj Gori. Radžabi, koji kaže da je politička izbjeglica, već četiri mjeseca je u našoj državi.
„Vaša kultura nalik je iranskoj. Neke riječi koje koristite, iste su kao u Iranu; na primjer: ʼrendeʼ, ʼsirćeʼ, ʼjedanʼ... Imao sam težak život. Bio sam član organizacije koja je protivnik vlasti u Iranu. Tri godine proveo sam u Albaniji, ali me njihova vlada nije prihvatila. U Crnoj Gori se osjećam veoma dobro i nadam se da će me vaša vlada primiti“, rekao je on Portalu Analitika.
Sojsal je dva mjeseca u kampu u Spužu.
„Volim vašu zemlju i ljude koji su veoma ljubazni i dobri prema meni, koji me razumiju i pružaju mi podršku. Ne bih želio da se vratim u Tursku. Diplomirao sam na univerzitetu za menadžment i biznis, a zbog nezaposlenosti sam obavljao mnoge poslove. Šta god bih pronašao ovdje, prihvatio bih da radim. Vidim – ako to smijem reći – problem sa skupljanjem smeća i reciklažom, pa bih mogao i time da se bavim. Otvoren sam za bilo šta“, poručuje on.
Usputna stanica na putu ka EU
U Crnu Goru je od početka godine, prema zvaničnim podacima, ušlo preko 720 izbjeglica.
Načelnica Direkcije za prihvat stranaca koji traže međunarodnu zaštitu, Irena Rakočević, kaže da ih je najviše pristiglo iz Maroka i Alžira, a priličan broj njih došao je iz Avganistana, Iraka, Irana i Sirije.
Do Crne Gore najčešće stižu tzv. balkanskom obalnom rutom, preko Grčke i Albanije. Naša država je za većinu njih – uključujući i većinu onih koji kažu da žele da ostanu – samo usputna stanica na putu ka zemljama Evropske unije (EU).
„Većina stranaca koji borave u Centru ne sačekaju odluku po njihovom zahtjevu za međunarodnu zaštitu (azil), već dobrovoljno napuste Crnu Goru. Koliko borave u Centru, zavisi od toga da li je riječ o muškarcima, ženama ili porodicama. Muškarci najkraće borave, od tri do pet dana, a porodice duže jer im treba više vremena za planiranje nastavka puta“, objašnjava naša sagovornica.
Putevi ovih nesretnih ljudi, koji su svoje domove napustili zbog rata, siromaštva, političkih progona i brojnih drugih nevolja, često se mijenjaju. Dušica Merdović iz Građanske alijanse (GA), koja radi na projektu pružanja besplatne pravne pomoći ovim licima, kaže za naš portal da je tokom prošle godine najpoznatija ruta kretanja iz Crne Gore bila prema BiH, odakle izbjeglice nastavljaju dalje ka Evropi.
„Međutim, zbog zastoja na toj ruti i vraćanja velikog broja lica s granice BiH u Crnu Goru od strane policije, početkom 2020. ruta je intenzivnija prema Srbiji, a dalje ka Rumuniji i Mađarskoj, jer prema Mađarskoj direktno iz Srbije teže prolaze“, objašnjava Merdović.
Načelnica Rakočević navodi da nema podatke o broju povratnika, ali da ih naša država ponovo prima iz humanitarnih razloga.
Uslovi dostojni čovjeka
Centar za prihvat u Spužu raspolaže sa 104 mjesta. Nalazi se na petnaestak minuta vožnje od Podgorice i većini susjeda, ali i mnogim zapadnim zemljama – pogotovo onima kojima su puna usta ljudskih prava – može biti primjer kako se postupa s izbjeglicama.
„Radim volonterski u centru, dobio sam sklonište i hranu, svi su veoma srdačni, mnogo to cijenim“, rekao nam je, između ostalog, Bilal Sojsal.
Izbjeglice u kampu, kaže Rakočević, uživaju sva prava koja im po zakonu pripadaju. Prvo dobiju zdravstveni pregled, psihološku procjenu, procjenu socijalnog radnika, obavlja se razgovor o njihovom putu...
„Zatim se posebno smještaju žene, maloljetnici, maloljetnici bez pratnje i porodice, a posebno punoljetni muškarci. Raspolažemo i s posebnim sobama koje su prilagođene invalidima i koje imaju posebna kupatila i opremu“, navodi Rakočević.
Odraslim muškarcima u kampu obezbijeđena su tri obroka, a ženama i djeci pet.
„Ishrana je izuzetno kvalitetna, jer smo jelovnik bazirali na preporukama Instituta za javno zdravlje. Pored obroka, u kuhinji ima i dodatne hrane koju može dobiti svako ko je zatraži“, ističe načelnica.
Brojne aktivnosti
Smještaj i hrana nisu sve što kamp u Spužu nudi izbjeglicama. Dostupan im je internet, dječje igralište, a organizuju se i likovne radionice (za djecu i odrasle), radionice za izradu nakita i dekupaža, za savladavanje komunikacije na našem jeziku, kao i seminari o prevenciji trgovine ljudima.
„Naš tim svakodnevno prati njihove potrebe. Skoro smo petoro djece upisali u školu. Trudimo se da im ne pružimo samo najnužnije uslove za život, nego i da osjete da su dobrodošli“, poručuje Rakočević.
Zbog porasta priliva izbjeglica, otvoren je alternativni smještaj kapaciteta 250 mjesta u podgoričkom naselju Konik. Oni koji su ga posjetili tvrde da je pretrpan, da je problem i higijena jer migranti često ne vode računa o sebi, ali da je hrana jednako kvalitetna kao u kampu u Spužu.
U Crnu Goru prošle godine ušle su 7.832 izbjeglice, a godinu ranije 4.570 njih.
Strah i predrasude
Dušica Merdović kaže da u svakodnevnom radu na terenu primjećuje da predrasude prema izbjeglicama postoje kao i prema svim drugim manjinama u Crnoj Gori.
„Nelagodnost kod domicilnog stanovništva izražena je najviše iz straha (od provala, pljački, fizičkih obračuna). Međutim, u praksi imamo i dosta dobrih pozitivnih primjera, pa tako tražioci azila dosta lako i brzo pronalaze privatni smještaj, posao, druže se s domicilnim stanovništvom, što je svakako ohrabrujuće za odlučivanje o nastavku života u Crnoj Gori“, zaključuje ona.
Dobro postupanje Crne Gore prema izbjeglicama ne sprječava, nažalost, krijumčare da obavljaju prljavi posao. Naša policija razbila je protekle godine nekoliko lanaca krijumčarenja izbjeglica i uhapsila više osumnjičenih.
