Znati čitati između redaka osobina je koju su najbolje koristiti partijski aparatčici za vrijeme socijalizma. U našem jeziku i njegovoj frazeologiji to je jedna od ekspresija, od onih koje zbunjuju. Izgovarali su je i revolucionari i njihovi sljedbenici. Ali i heretici revolucije, i oni su imali svoje retke i njihovo između.
Sjećam se svoga oca. Strastveni socijalist. Sve što se publicira iz suvremene mu povijesti i politike, čita. Ne čita, guta. A onda, kritička obrada. Uvali i meni po koju otpadničku knjigu. Da, jedna se baš tako i zvala.
Između redova
Ja mu kažem: Pa to ti i nije bogznašto. A on će meni: Kad ne znaš čitati između redaka. Kako ti to radiš, pitam ja. Pa tako i tako, uspoređujem, proučavam, analiziram. I ti si neka, studentkinja filozofije. Jesi li čula za riječ ANALOGIJA? Jesam, kažem, i za riječ Antikrist.
Pa onda gdje ti je pobogu, dijalektički, kritički duh?
Puno je dana prošlo otad... No čini se, da i ja sada ne gledam na svijet drugačije nego kroz škure, između redaka, kao moj otac.
Tako i u Francuskoj, tako i u svoj Evropi. Sve se promatra između redaka.
Dođu europejci nadrkani na Balkan, putuju u Bosnu, stanu odmah, bez premišljanja na muslimansku stranu - jer to je samorazumljivo su baš oni, i samo oni, bili ugroženi - i prosiplju po vama svoj egalitarizam koji to nije.
Dođu na Kosovo, vide svojim očima spaljene i raznesene manastire, ali odmah promptno izjavljuju: To je sve posljedica velikosrpske politike, to je zato što su njih, Albance, Srbi trajno ponižavali. I tako, putuju Balkanom, kao u transu, onim istim Orient-expressom, da se mogu doma na soarejama hvaliti kako su vidjeli višegradski ili mostarski ili ne znam koji most iz svoje fantazije, meljući između dvije kamenice što ih u jednom zalogaju proždiru.
Oni vas prozivaju, vas koji ste svo vrijeme rata bili na domu, ni krivi ni dužni, ni lijevo ni desno, nego s glavom nadolje, kao hegelovska teza u Marksovoj dijalektici, što ste učinili za Sarajevo ili Srebrenicu, ili protiv njih.
Ja ih samo priupitam: prvo, jesu li ikad bili s osam stotina učenika zajedno u atomskom skloništu za vrijeme zračnih uzbuna, i drugo, što su osim lijekova i hrane slali u svojim konvojima humanitarne milosti?
Tu oni stanu, zajapure se, dotle se već onaj fondi ohladio pred vama, i
uzvraćaju: Što pretpostavljaš da smo slali?
Vi odgovorite jasno i dovoljno glasno da svi za dugim stolom za 12 osoba čuju: Pa, naravno, oružje, i još koješta s njim. Uostalom, gdje su vam bili protesti za "humanitarno" bombardiranje Jugoslavije, kao što su to na primjer makar simbolično učinili Talijani?
Neki od njih, fizičar, psihijatar ili profesor, pocrvene kao oni škampi na početku večere i naglo skrenu razgovor ka nekoj drugoj, univerzalističkoj temi. Ili, za njih internacionalnijoj. To je, uz pitanje o postojanju boga, Alžir ili Afganistan, pa ustrojstvo njihove desnice, i stranačkog vodstva, koje uz omrznutu Le Pain, čine i jedan Arapin i jedan Židov.
Kad ste već kod toga, i vi uzvraćate protupitanjem pa se čudite kako objašnjavaju više od 20 posto glasova za lepenovce, oni već blago iritirani okreću očima i kažu da je sva Evropa udesno ravnajs.
Snovi revolucija na djelu
Tada mi donekle postaje jasno zašto je Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu. I još mi biva jasnije zašto nije odbio primiti njenu novčanu premiju. Jer u ovoj zemlji, osim papira, osim argenta, ništa i nitko ne vrijedi.
Rekli bi majstori psihoanalize, to je samo simbolički rad giljotine.
Ili su samo snovi revolucija na djelu, u ovom grozničavom kaosu, kad svako svakome žudi glavu?
Već tri desetljeća dešavaju se ponovo na balkanskom teritoriju neprestane međusobne optužbe. Trebalo je tridesetak godina da se priznaju masovni zločini u Srebrenici, Rezolucijom. Da se pogne glava i pokloni pred žrtvama i tragedijom koja je zadesila više od osam hiljada bosanskih Muslimana.
Jedva je takva rezolucija prošla u uvjetno rečeno pravoslavnim zemljama, Srbiji i Crnoj Gori. Slično je bilo i na sjednici skupštine OUN. Prema našem uvjerenju, premalo je država glasalo za ovu rezoluciju, previše je bilo suzdržanih i onih protiv. Strah od sopstvene političke zbilje?
„Avgustovska većina“ potvrdila da je slijepi izvršitelj Beograda
Potom, kao kontrapunkt, Srbi su se dosjetili jadu i nagovorili svoju trenutnu crnogorsku falangu da oni u svojoj Skupštinu prihvate Rezoluciju o Jasenovcu, koju sami nijesu usvojili prije dvanaest godina, dodavši ovom prilikom Dahau i Mathauzen.
Prvo, ruku na srce, jesu li znali ili ikad čuli mandićevski parlamentarci za Mathauzen? A njihovi srpski mentori sami su svojoj Skupštini dva puta elegantno odbili Rezoluciju o Jasenovcu. Time su se još jednom „avgustovska većina“ u Skupštini Crne Gore javno potvrdili kao slijepi izvršitelji Beograda i Vučićeve politike.
233
Oni time priznaju i strašnu činjenicu da su se među žrtvama Jasenovca našli i mnogi zarobljenici četnika koje su ovi predale ustaškim vlastima logora. Među njima su bili pretežno komunisti, partizani. Nitko u Crnoj Gori ne zna je li bilo uopće Crnogoraca među logorašima Jasenovca. I ako je bilo, koliki je taj broj?
I zašto se desničarska aktualna vlast u Crnoj Gori tako jednodušno opredijelila za ovu najnoviju rezoluciju kad njeni predstavnici ne znaju gotovo ništa o Drugom svjetskom ratu na ovim prostorima. Da je to učinila makar deklarativno prethodna vlast, bilo bi neke logike, vjerovali bismo da to čini iz načelnih, principijelnih razloga. Da odaje počast svim žrtvama nacifašizma na ovim prostorima.
No, sada su se ponovno crnogorska marionetska Vlada i Skupština našle pred prisilnom radnjom. Da odobre nešto o čemu, dopustite, nemaju pojma. Kao dijete koje uživa u strahu ponavljajući prisilnu radnju.
Skadar
Još me zanima jedna elementarna činjenica. O strahotama koje su prošli crnogorski zatvorenici u Lori tokom rata 90-ih govori se stidljivo ili se uopće ne govori. Ako su ti desničari, 41 zastupnik tako glatko usvojili spomenutu rezoluciju, ako su tako beskrajno humani da ispravljaju tzv. lijeve greške, zašto se nisu angažirali da se istraži, procesuira i kazni stradanje Crnogoraca u Lori, koja je vremenski udaljena od Jasenovca gotovo pola stoljeća?
Ipak je tu riječ o politiziranom, iz Beograda dirigiranom djelovanju: glasajte vi umjesto nas, preuzmite ponovno vi odgovornost umjesto nas. Jer to ste učinili i 1918. kad ste dopustili da Nikola Pašić prepusti Skadar Albaniji. Jer nisu Albanci, nego deset tisuća Crnogoraca stradali na Skadru.
I što je jedan francuski poručnik zapisao upolitičkim memoarima: Nepoznato je u historiji ratovanja da jedna vojska osvoji jedan grad i da ga potom preda neprijateljskoj vojsci.
Moj je pradjed Luka zaradio metak u ramenu na Skadru. Nije ga uklonio. Nije ni prihvatio kraljevu ponudu da uzme na poklon veliko imanje na Kosovu. Uzvratio je da se borio za svoju zemlju, koja je naposljetku iznevjerila tolike žrtve. A suprugov djed Rade pošao je na Skadar s dvojicom sinova. Vratio se s jednim, obojica su imali 44 rane iz ove bitke. Drugi je ostao u zajedničkoj grobnici, među palima za ovaj grad.
Kako je Rade mogao promatrati historijske događaje u kojima je sudjelovao? Vjerojatno samo kao političke i vojne greške. Ni devet medalja sa Skadra nije utišalo Radovu tugu za izgubljenim sinom.
Crna Gora, kad se izdvojila iz zajednice sa Srbijom 2006. nije samo vratila svoju samostalnost i nezavisnost. Tom gestom osigurala je to isto Srbiji, da konačno postane suverena i samostalna. Zar su srpski historičari zaboravili na navedene povijesne činjenice i na njihovu neizmjernu važnost?
Diplomatski faux-pas
I još nešto, vrlo važno. Naravno da je službena Hrvatska reagirala na rezoluciju o Jasenovcu. Jer je s crnogorske strane napravljen jedan pravi diplomatski faux-pas. Njime se Crna Gora umiješala u historijsku ostavštinu i SFRJ iHrvatske.
Crnogorska se vlast na jedan vrlo proziran i neprofesionalan način pojavljuje kao ekspert za nacističke zločine i time abolira i židovsku zajednicu ili svakogjevrejskog političara i povjesničara od odgovornosti za istraživanje, obilježavanje i označavanje genocidnih zločina počinjenih u ovim logorima.
Ispada da su crnogorski skupštinari veći branitelji od samih komunista, Roma, Jevreja i Srba pobijenih u ovim logorima.
Jedini je Plenković postupio razumno, spuštajući novonastale tenzije između mojih dviju domovina. Založio se za crnogorsko bavljenje unutarnjim pitanjima, bez potrebe da ih kažnjava prijetnjama o hrvatskom ometanju crnogorskog puta u EU.
Etimologija riječi rezolucija povezana je s rastvorom, razrješenjem. Ponovno rastvaranje jedne situacije značenjski je sadržaj ovog pojma. No, ako je već jednom postignuta solucija, zašto se suvremena vlast u Crnoj Gori ponaša kao zlo dijete koje da bi izbjeglo Vučićeve batine žvaće tu beskrajnu žvakaću gumu između redaka zbog koje se nikako ne može i ne smije okrenuti svojim, unutar crnogorskim nemalim pitanjima i problemima?
Zločina je bilo na svim stranama. Rezolucijama se oni ne mogu abolirati. Tko će nas konačno privesti sadašnjosti, suživotu, razvoju i valjanoj budućnosti?
