Da je Marko Kovačević notorni fašist, do danas nije znao samo ko to nije htio znati. Da narečeni fašist koristi svaku priliku, baš kao i njegov partijski kolega na čelu Pljevalja, da ponizi državu Crnu Goru i da širi govor mržnje, uvjerimo se gotovo o svakom važnijem svecu.
Da Marko, Dario i družina odlaze na raport u Beograd po mišljenje i instrukcije kod Milice Zavetnice, i to smo čuli i viđeli. Da to isto radi i njihov partijski šef, predśednik Skupštine Crne Gore, raportirajući svako malo autokrati Aleksandru Vučiću, aplaudirajući na njegovim konferencijama za štampu i statirajući na svesrpskim saborima, i to je odavno apsolvirano.
Da tu družinu na vlasti u brojnim opštinama ali i na državnom nivou drže PES, Demokrate i Ura (po potrebi) legitimišući se tako ako ne baš kao otvoreni fašisti, a ono bar kao njihovi saradnici, sve to vidimo i znamo. Da Vrhovno državno tužilaštvo teritorije kojom vladaju Mandići, Kovačevići, Vraneši i slični uzorni primjerci onoga što međunarodna pravna terminologija poznaje pod pojmom „veleizdajnici“, nema ni abera na njihovo kršenje Ustava i zakona, jer živimo vremena u kojima fašisti nijesu predmet interesovanja tužilaštva, i to je opštepoznata stvar.
Zato ću se u ovom tekstu pozabaviti nečim drugim.
Ideja da Marko Kovačević slavi Bitku na Grahovcu ravna je ideji da poklonici nacizma proslavljaju savezničko iskrcavanje u Normandiji. Da pojasnim. Možda ključni trenutak mog političkog (i ideološkog) oblikovanja desio se ranih devedesetih kad sam kao klinac preturajući po đedovoj ostavštini odnekud zapazio orden na kojem je s jedne strane bilo upisano „Danil I“ i „knjaz crnogorski“, a s druge „Za nezavisimost Crne Gore“ i godine „1852–1853.“
42Riječ je bila, dakle, o Danilovom ordenu. Otkud taj orden u porodičnoj kući moje majke, nikad nijesam saznao, no slogan s tog ordena ostaće mi duboko urezan u svijest, da u godinama kad smo se kao đeca dijelili na narodnjake i liberale, ne ostavim ni minimum prostora za pogrešan izbor.
Zapravo sve što su u životu radili pobjednici s Grahovca, knjaz Danilo I i veliki vojvoda Mirko, bilo je podređeno idealu formulisanom na Danilovu ordenu. A to što su ratili s Osmanlijama nije bila posljedica njihove lične idosinkrazije, već činjenice da je Osmansko Carstvo, kao ondašnja imperija, pod svoju vlast držalo znatan dio teritorije na koju su knjaz Danilo i veliki vojvoda Mirko smatrali da polažu istorijsko pravo.
Cijeli politički i vojni angažman dvojice vizionara, najhirovitijih (i najbastašnijih) Petrovića bio je obnova Ivanbegovine, odnosno Zete Crnojevića iz vremena njezina najvećega opsega prije prodora Osmanlija.
Danilov i Mirkov savremenik, rišnjanski pop Vuk Popović, ostavio je u pismima Vuku Karadžiću važna svjedočanstva, kako o ideji obnove Ivanbegovine, tako i o Bici na Grahovcu. U pismu od 6. 8. 1856. godine Popović veli:
„Za Parićki, dakle, mir Crnogorci ne oće da znadu. Zaludu dolaze različni konsuli i telegrafski glasovi svaki gotovo dan lete na Cetinje, knjaz oće te oće svoju starinu Ivan-begovinu, i veli:
'Ja sam naoštrio zube za svakog koi nasrne na mene, i dođe li ko, ja ću ga puštit pro granice, pa ćemo viđet kako će mu izać ratujući sa mnom.'“
Da je Ivanbegovina politički ideal i velikoga vojvode Mirka, potvrđuje pismo koje je Popović Karadžiću uputio 26. 9. 1862. godine, a u kojem mu saopštava:
„Ako se Mirko bio i pouzdao onoliko mnogo u se i u svoje Crnogorce, da će osvoiti Ivanbegovinu, te mu je na šupeljak ispalo, opet bijući se s jednijem krničkijem carstvom, bez ničije pomoći, u najtjesnim zgodama, kad je gledao muku u ljudma, nije uzmicao, ni Omeru rekao: evelaj. I svakako junački se i pametno vladao i držao, pa što Bog da unaprijed, valjda će nekad i naša kruška zdrenuti. Da svak slavi praznik na svojoj ulici.“
Ovaj Popovićev komentar zapravo sublimira smisao crnogorskoga viševjekovnog otpora Osmanlijama kao borbu za očuvanje nezavisnosti i otpor imperiji. Nije, dakle, Danilo s Osmanlijama ratovao ni iz kojeg drugo razloga do da učvrsti nezavisnost Crne Gore te obnovi njezine srednjovjekovne granice. Ta borba nije bila specifično ni antiturska ni antiislamska, nego – antiimperijalna.
Da Danilo nije imao problem s „Turcima“, već s osmanskom imperijom koja je ugrožavala crnogorsku nezavisnost, svjedoči nam opet Vuk Popović u pismu 27. 10. 1854. godine:
„Sad je u Grahovo, Banjane, Zupce i Kruševice sud crnogorski. (...) Na Srđev dan činio je knjaz mušketati dvoicu u Grahovo, a dvoicu u Cuce, što su pro vjere išli u četu i ubili dva Turčina Korjenića.“
Popović je dao i opis Bitke na Grahovcu, pa u pismu od 18/30. maja 1858. godine bilježi: „Dakle, naš Spasovdan bio je za Crnogorce najspasonosniji dan, i zato se knjaz Danilo zarekao ograditi u Grahovu jednu lijepu crkvu, vaznesenije, i ovaj praznik da će sva Crna Gora svake godine slaviti i činiti neko veliko veselje za spomen čudnog junaštva i šićara crnogorskog.“ Za Vuka Popovića, dakle, ne postoji dilema ko je ratovao na Grahovcu i s kojim idealom.
Marko Kovačević je danas jedan od viđenijih reprezenata politike koja negira crnogorsku nezavisnost i sve čini da izbriše crnogorski suverenitet. Sve to Marko i vesela bratija rade po zadatku i za interes miniimperijalnog projekta Srpskog sveta, apgrejdovane verzije Velike i Homogene Srbije.
A imperija kao imperija, zvala se ovako ili onako, vječito žudi za teritorijalnim proširenjem, nauštrb onih koji brane svoju nezavisnost. Zato Marko ne može ni po kom osnovu proslavljati Bitku na Grahovcu, vođenu za „nezavisimost Crne Gore“ i za njenu emancipaciju od imperijalnih ambicija više ili manje moćnih suśeda.
Zato Marko i ne proslavlja Bitku na Grahovcu, nego urinira po datumu koji simbolizuje borbu za crnogorsku nezavisnost i zloupotrebljava ga da izrecituje nove imperijalne poruke mržnje onima koji su danas na braniku crnogorske nezavisnosti.
Ili ako ćemo to da iskažemo u njemu omiljenom registru „preci i potomci“, možemo reći i ovako: zato je Marko, zapravo, paradigma svega onoga protiv čega su se borili njegovi preci.
