Povijesna analogija
Jakobinci su članovi političkog kluba koji je nastao u vrijeme Francuske revolucije i od tada sve do raspada su jedna od najjačih revolucionarnih i političkih struja u zemlji. Najznačajnija osoba u njihovom djelovanju je Robespierre.
Njegovo djelovanje obilježilo je jakobinski pokret. Zalažu se za slobodu, jednakost i građanska prava. Nadahnuti su idejama prosvjetiteljstva - kulturnog pokreta koji je nastao u Europi u 17. stoljeću. Većina ideja preuzeta je iz djela J.J. Rousseua. Dolaze na vlast u Francuskoj i uspostavljaju Jakobinsku republiku, donose i novi Ustav. U njemu su sadržane glavne ideje jakobinskog pokreta.
Cilj njihova revolucionarnog djelovanja bila je politička i socijalno – društvena revolucija. Zbog vanjske kontrarevolucije, prijetnji unutarnje revolucije te pritiska narodnih masa, primorani su uspostaviti diktaturu. Jakobinska diktatura uspostavljena je zbog očuvanja revolucije. Utjecaj koji su jakobinci ostavili na Francusku revoluciju sastoji se u političkim i društveno – ekonomskim faktorima. Jakobinci su branili interese građanske revolucije i željeli su je sačuvati svim potrebnim mjerama. Socijalnom politikom nisu stvorili pravednije klasno društvo, nego su pogodovali stvaranju kapitalizma.
Donosim enciklopedijsku natuknicu iz koje je razvidan položaj i značenje jakobinaca u francuskoj povijesti. Pogledate li ovu jedinicu u svijetlu suvremenih političkih zbivanja u Crnoj Gori, analogija će se sama nametnuti. S time da su izvorni jakobinci bili revolucionari napretka dok su suvremeni revolucionari nazadnjaštva. Umjesto ideja jednakosti, slobode i građanskih prava oni zastupaju vjerske slobode, slobodu trgovine, veličanja srpstva i Rusije, i u osnovi, nejednakost svih građana pred zakonom.
Favoriziraju kršćanstvo, negiraju socijalizam. Nastupili su 2020. avgustovskom pobjedom nakon dugih priprema vođenih Srpskom pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori. Punili su ulice litijama u većini gradova, noseći srednjovjekovni crkveni inventar sa zastavama, ikonama, crkvenim relikvijama, ukratko - ikonografijom pravoslavlja.
Nakon pobjede koja je najprije značila ne dotadašnjoj vladavini DPSa i Mila Đukanovića, konstituirali su trovlašće: parlamentarno, predsjedničko i izvršno,Vladino.
Ostroška država
Zapanjujuće je koliko je jakobinaca na djelu u suvremenoj crnogorskoj stvarnosti. Prvi se pojavljuje Z. Krivokapić koji svojom vladavinom dezavuira svaku pomisao na socijalističku tradiciju Crne Gore.
On uvodi politički i duhovni regres, jer diktira povratak konzervativizmu i u praksu uvodi jednoumlje na sumnjivoj vjeri rusofilski i srbofilski zasnovanog pravoslavlja. On svojom Ostroškom republikom utemeljenoj na imperativu vjerske a ne nacionalne ili građanske državotvornosti otvara tamnu stranicu crnogorske povijesti i kulture. Koja neprekinuta traje do danas.
Slijedi pojava Dritana Abazovića koji će ostati upamćen kao samozvani utjerivač duhova korupcije i mafiokracije. No, unatoč mnogim hapšenjima, kriminal i korupcija nisu ni nestali ni umanjili se.
Gotovo neopaženo provukla se i kleronacionalistička praksa i ideologija kao dominantna u ovoj maloj zemlji koja jedva da broji stanovništvo jednog većeg grada. Premda današnji jakobinci ne zagovaraju otvoreno jednu ortodoksnu u oba značenja, isključivu i pravoslavnu republiku, ili čak ustavotvornu monarhiju kao nekadašnji u prvoj francuskoj građanskoj revoluciji, ne znači da je oni istinski ne žele.
Naprotiv, po retorici, vrlo suhoparnoj i bezidejnoj, da se naslutiti koliko su političkog mraka naslijedili iz desničarskih pokreta koje otvoreno i ni od koga opomenuti slave: od monarhističke aleksandrovske diktature do četništva tipa Draže Mihajlovića ili domaćih crnogorskih „prvaka“ kao što je bio Bajo Stanišić, komandant četničkog pokreta za Crnu Goru i Hercegovinu.
Živost i žilavost svog četničkog opredjeljenja pokazuju i mnogi aktualni visoki crnogorski dužnosnici: predsjednik Parlamenta Andrija Mandić, sa zvaničnom titulom četničkog vojvode, te Marko Kovačević, predsjednik Opštine Nikšića zvani Šubara, sa šubarom na kojoj je vidljiva kokarda. Time nastavlja trajanje desničarskog podmlatka.
Oni su svi listom suvremeni jakobinci. Započinju promjene rušenjem ancien regimea naizgled otvarajući novu stranicu povijesti ovih prostora. Ubrzo se pretvaraju u kontrarevolucionare i doprinose jačanju desničarskog ekstremizma. Oni su beskompromisni radikali koji zazivaju i slave kosovski mit, svi su protivnici manjinske politike, ne priznaju nikakav legitimitet suvremenom ne samo Kosovu nego i bilo kakvom albanskom prisustvu na ovim prostorima, odbijaju multikulturnost i multietničnost crnogorske historije i suvremenosti, otvoreni su islamofobi, u praksi ne priznaju pravo na agnosticizam ili ateizam- smatraju ih herezom.
Uostalom, ne budimo naivni oni su neprijatelji i svojim najbližim susjedima; ni Albaniju ni Hrvatsku ne spominju kao dobrosusjedske države ili politike. Rezolucija o Jasenovcu koju su izglasali ove godine nije posljedica njihova antifašizma nego izravna posljedica svjetskog usvajanja Rezolucije o Srebrenici. Da bi se postavio uteg na vagi. Ujedno se vodi rasprava o mogućem dvojnom državljanstvu. Ni to nije ništa drugo nego novi ustupak srpstvu. Da se njeni građani crnogorskog porijekla iskoriste kao trojanski konj i počaste mogućnošću glasanja i u Crnoj Gori i time uveća broj glasača anticrnogorski nastrojenih, što je nonsens u suvremenim izbornim sustavima.
No ne znam po kojem će to ustavnom paragrafu smjeti i moći glasati na dva mjesta i u dvije države kad se dobro zna da je glasačko pravo vezano uz stalno boravišno mjesto.
Aktuelni dvojac
I tu su aktualna dvojica jakobinaca. Prvi je Jakov Milatović kojemu i imeukazuje na jakobinsku orijentaciju - Nomen est omen - kao predsjednik države injegov politički ispisnik Milojko Spajić, kao prvi ministar. Obojica su inozemni studenti ili diplomanti, oksfordski i tokijski. Rekao bi čovjek da će unijeti silne novine, uvesti napredak od tehnološkog i ekonomskog do političkog.
No oni se vrlo bahato koriste svojim funkcijama: usuđuju se raspolagati strpljenjem i pažnjom, vremenom i naklonošću svojih građana i birača. Oni su pravi politički kameleoni. Jedno govore u Banjaluci ili Herceg Novom, drugo u Zagrebu ili Dubrovniku, Beogradu ili Briselu.
7Gledam tog vajnog predsjednika republike, Jakoba, pardon Jakova. On se šepuri Stradunom u košulji, i s rukama u džepovima. Ne zna ni za elementarnu diplomatsku etikeciju. Obraćajući se medijima govori ono što se od njega očekuje: za ratna događanja optužuje bivši režim i bivšeg predsjednika. Pa bi li on bio drugačiji? Ili bi doveo autobuse pune litijaša da se prošeću Stradunom? Bi li se mogao osloboditi svojih deklamacija na brzinu naučenih u briselskim tečajevima o antifašističkom nastrojenju crnogorske politike?
Pa misli li on da su svi njegovi građani, svih dobi, dementni? Pa da ne pamte njihove jakobinske preobrazbe od junoša neokonzervativizma do stjegonoša klerofašizma? Zašto ne uvedu kontrolne preglede manastira i crkava u vlasništvu SPC? Pa da Evropa vidi koliko to oružja i protiv koga skladište ta duhovna utočišta?
U svojoj političkoj praksi oni su puki sljedbenici svesrpske i sveruske politike-bez konzultacija s Beogradom ili Moskvom ne umiju ni koraka napraviti.
Nasljedujući tehnologiju francuskih revolucionara da se nemilosrdno obračunaju s političkim protivnicima, žirondincima, suvremeni su jakobinci uveli neku vrstu tihe diktature. Obećali su narodu znatnije povećanje mirovina i plaća, ušutkali ga i kupili.
No podgorički izbori pokazali su da je gotovo trećina glasača opredijeljena za DPS. Kako će formirati vlast? Hoće li biti novih kompromisa? Imaju li u Jakovu ili Spajiću novog Robespjera? Ili je moja analogija pretjerana? Jer Robespjer je odrastao na Rusou, na Prosvjetiteljstvu i kultu razuma. No on nije imao milosti s francuskim monarhom: 1793. šalje ga u smrt. Istu sudbinu giljotine i sam doživljava samo godinu i po nakon Luja XVI.
Bojim se da se kao njihov politički mentor Vučić, i Milatović i Spajić polako preobražavaju od mladih i ambicioznih političara u deluzivne, paranoične samodršce. I bojim se da će ako učvrste vlast započeti djelovati isto kao i jakobinci, diktaturom.
I ako je giljotina bila instrument i znak moći jakobinaca, onda je parlamentarno preglasavanje i nadglasavanje, uvođenje naizgled novih a u osnovi prastarih sistema vladavine, brzim i tijesnim provođenjem novih članaka i paragrafa, dopunama zakona i Ustava, u stvari neka vrsta juridističke kontrarevolucije. I ako se itko treba bojati za svoju političku stabilnost, to su ova dvojica junoša.
Oni će, možda i vrlo brzo, doživjeti neku vrstu političke degradacije. Čim prestanu lavirati između Strazbura i Beograda, čim se razobliči njihova nazadnjačka praksa kojom slave prevladane modele politike, čim se Evropa riješi desničarskih vlada, i nakon što bude poražen Vučić, crnogorski će se jakobinci morati povući ne pred svojim žirondincima, nego pred istinskim slobodarima, koji donose novi humanizam!
