Iako prvi put botanički okarakterisana tek 1780. godine, japanska jabuka predstavlja jednu od najstarijih voćnih vrsta na svijetu, koja se na području azijskih zemalja uzgaja preko 2.000 godina. Gen-centar japanske jabuke ipak nije Japan, već Kina, mada su ispitivanja porijekla najstarijih stabala naučnike dovela do Turske. Međutim, u Japanu ova voćna vrsta ima poseban poljoprivredni, ali i kulturološki značaj.
Sinonim za japansku jabuku je „kaki“, kako je nazivaju i u pojedinim krajevima Crne Gore, što je japanska riječ za plod ili voće. Ova metafora ukazuje na poštovanje koje Japanci imaju prema ovoj voćnoj vrsti, smatrajući je „plodom nad plodovima“, izvanrednom i posebnom biljkom.
Širom svijeta, poznata je i pod nazivom „persimon“, što znači „voće koje guši“ na jeziku Algonquin indijanaca iz kanadske provincije Kvebek, ukazujući na trpkost nezrelih plodova nekih japanskih jabuka.
Dok su na području azijskih zemalja nerijetka stabla starosti japanske jabuke od 400 do 500 godina, u okolini Bara nalaze se primjerci stabala procijenjene starosti od 150 do 200 godina. Ipak, kada je japanska jabuka kročila na crnogorsku teritoriju, ko je donio i koji sortiment je prisutan, sa sigurnošću se ne može potvrditi. Ono što znamo jeste da naše postojeće sorte rađaju redovno i bez oprašivanja, a većinu okućnica na crnogorskom primorju, kao i u zetsko-bjelopavlićkoj ravnici krasi makar jedno stablo ove voćne vrste.
Japanska jabuka pripada porodici Ebenaceae (porodica dragunovki) i svakako je najrasprostranjenija vrsta u okviru roda Diospyros, pored D. lotus i D. virginiana, koje se češće koriste kao dekorativne vrste ili kao podloge prilikom kalemljenja.
Naziv roda Diospyros potiče od grčke riječi „dios“ (Bog) i „pyros“ (voće, plod), te je japanska jabuka u istorijskim opisima flore nazivana „Božjim voćem“. Polovinom 19. vijeka uvedena je u Evropu, dok je u drugoj polovini 19. vijeka, proširena na područje SAD-a i danas se intenzivno gaji na Floridi i u Kaliforniji.
Međutim, 90% svjetske proizvodnje japanske jabuke smješteno je u Kini, Japanu i Koreji. U Evropi, najveći proizvođač je Italija, međutim, Španija prethodnih godina preuzima prevlast. Po proizvodnji, izdvajaju se još Makedonija, Bugarska i Albanija sa regionom Elbasan, koji je prepoznat u svijetu po proizvodnji kvalitetnih japanskih jabuka.
Dugo se smatralo da se japanska jabuka može uzgajati samo u onim područjima u kojima uspijevaju agrumi i masline, međutim, ispostavilo se da se ova voćna vrsta može gajiti u oblastima izmijenjene mediteranske, pa čak i kontinetnalne klime, odnosno u područjima gdje temperaturni ekstremi ne prelaze -15°C, kao i gdje zemljišta nijesu sklona prevlaživanju.
Određena naučna istraživanja ukazala su na pozitivnu reakciju japanske jabuke na dobro drenirana ilovasta zemljišta, u vidu kvantitativnog i kvalitativnog povećanja prinosa.
Japanska jabuka donosi rod na grančicama iz tekuće godine, tj. na onim tercijarnim granama koje se formiraju u toku trenutnog vegetacionog perioda što treba uzeti u obzir pri rezidbi na rodnost. Rezdiba je najznačajnija pomotehnička operacija kada je riječ o japanskoj jabuci, jer u slučaju neredovnog orezivanja, proizvodnja plodova se smanjuje, a intenzivira opadanje plodova. Japanska jabuka ima izraženu tendenciju prerođavanja, što uzrokuje slabost stabala, koja postaju sklona napadu štetočina i prouzrokovača biljnih oboljenja.
Ova listopadna voćna vrsta, koja se može naći i u grmolikom obliku, odlikuje se karakterističnim cvjetanjem. Naime, jedno stablo može da sadrži tri vrste cvjetova – potpuni cvjetovi, muški i ženski cvjetovi. Stabla sa samo muškim cvjetovima ne mogu dati plodove, ali imaju izrazit praktičan značaj u oprašivanju sorti sa ženskim cvjetovima.
Odlično reaguje na navodnjavanje u sušnim ljetnjim mjesecima, dajući krupnije i sočnije plodove. Ipak, u navodnjavanju se ne smije pretjerati, jer neke sorte u navodnjavanim plantažnim zasadima imaju tendenciju razvoja u širinu, pri čemu dolazi do preopterećenja grana i njihovog otcjepljivanja.
Zašto neke japanske jabuke možemo konzumirati nezrele, a druge tek kad omekšaju?
Plod japanske jabuke je veoma poseban. Sa morfološkog aspekta, plod ove voćne vrste je bobica pljosnatog ili kupastog oblika. Unutar mezokarpa, na poprečnom presjeku, mogu se uočiti osam loža i svaka sadrži po jednu sjemenku.
U zavisnosti od toga da li je došlo do djelimičnog ili potpunog oplođenja, broj sjemenki može varirati od jedan do osam. Takođe, plod japanske jabuke može nastati i putem partenokarpije, odnosno bez procesa oplodnje i takve plodove nazivamo „djevičanskim“.
U zavisnosti od načina nastanka, plodovi se međusobno razlikuju. Te razlike ne možemo uočiti vizuelnim pregledom, međutim, partenokarpni plodovi su svjetlije boje mesa, dok su plodovi nastali oprašivanjem i oplodnjom tvrđe teksture, tamnije boje i slađeg ukusa.
Plodovi koji nastaju bez prethodnog oprašivanja cvijeta bogati su taninima (protoantocijanidin) i plodu daju opor, gorak i oštar ukus, te se mogu konzumirati tek nakon potpunog dozrijevanja, odnosno nakon smekšavanja. Sadržaj rastvorljivih tanina u plodu ukazuje na to da plod ima oštar ukus, dok nerastvorljivi tanini ukazuju na izostanak oporosti prilikom konzumacije. Nivo sadržaja tanina opada kako plod japanske jabuke dozrijeva.
Poznato je oko 800 sorti japanske jabuke, ali oko 90 ima proizvodnu vrijednost. Ipak, u intenzivnom uzgoju japanske jabuke gaje se svega nekoliko sorti. Na osnovu razlike u boji mezokarpa ploda, a pod uticajem oprašivanja, sve sorte japanskih jabuka se mogu podijeliti na promjenjive i nepromjenjive, u zavisnosti da li pod uticajem oprašivanja mijenjaju boju mesa ploda potamnjivanjem, ili ostaju svijetlo obojenog mezokarpa.
U intenzivnom uzgoju, japanska jabuka se tretira ugljen-dioksidom ili etilenom kako bi se ubrzao proces sazrijevanja, odnosno kako bi se uklonio opor i trpak ukus ploda. Ovo je otvorilo nova vrata za japansku jabuku, s obzirom na to da se nakon ovog tretmana bezbrižno mogu konzumirati i plodovi koji još uvijek nijesu sasvim zreli, već imaju tvrdu teksturu, ali ne izazivaju opor ukus u ustima. Uz pomoć ove metode, Španija postaje vodeća evropska zemlja u izvozu japanske jabuke „španski persimon“.
U svijetu postoji veliki broj proizvoda od japanske jabuke, dok se na području azijskih zemalja praktikuje sušenje japanskih jabuka, koje tada podsjećaju na suve smokve. Od japanskih jabuka prave se brojni konditorski proizvodi, džemovi, čajevi, izvrsna rakija i veoma kvalitetno sirće.
Lišće japanske jabuke koristi se u industriji papira, kao i za omotavanje rolnica sušija. Drvo japanske jabuke je veoma cijenjeno u stolarskoj industriji, te predstavlja najkvalitetniju sirovinu za izradu golf štapova. Drvo japanske jabuke sa brojnim plodovima, nakon opadanja lišća, ukazuje na početak jeseni.
Japanske jabuke su izvrstan izvor vitamina A, B i C, kao i minerala gvožđa, kalijuma i magnezijuma. Preporučuju se kao prevencija malignim oboljenjima, naročito oboljenjima očiju, ublažavaju znake starenja, osnažavaju imuni sistem, snižavaju holesterol, pospješuju gubitak tjelesne mase, poboljšavaju koncentraciju i sniživaju krvni pritisak.
Legenda kaže da je japanska jabuka metafora za sazrijevanje čovjeka. Nezrela mlada osoba je sklona oštrom govoru, dok godinama dobija mudrost i postaje prijatnija. Ova voćkaizvor je inspiracije čuvenom haiku pjesniku Matsuo Basho, koji je napisao:
„U ovom starom selu/ nijedno dvorište/ bez japanske jabuke“
Naredna Crnogorska sofra na kratko će otresti sa sebe morsku so i obogatiti trpezu biserima koje pronađe na čarobnoj obali Skadarskog jezera. Ispričaću vam priču o rijetkoj vodenoj biljci čiji plodovi ulivaju strah jer podsjećaju na šišmiša. Ipak, stari Crnogorci nijesu se plašili vodenog oraha, jer ih je prehranio u vremenima najveće gladi...
