Jauk iz Jusovače

Crnogorski suverenista, patriota i politički emigrant, diplomirani inženjer Pavle M. Popović u brošuri „Geneza srbijansko-crnogorskog pitanja“, koja je objavljena 1920. godine u Rimu u Kraljevskoj državnoj crnogorskoj štampariji, pored ostalog konstatuje i to da je „već gotovo dvije godine od kako se Crna Gora uvija od muka u zvjerskim kandžama nasilnih usrećitelja“. 

Potom zapaža da crnogorski narod „vidi hiljade najbolje svoje braće gdje gnjiju po tamnicama. Vidi, i stidi se gledati, čamotne druge stotine svojih žena i djevojaka, posmatra sa gnjevom i ranjenim samoljubljem šest hiljada mukom i patnjom sagrađenih kućica, a sada ogorjelih zidina i još bar toliko opljačkanih domova i imanja“. [1]

Veliki sud KSHS u Podgorici je 25. marta 1921. u ime Petra I, kralja Srba, Hrvata i Slovenaca, izrekao presudu „po krivici“ za 23 politička osuđenika, utvrđenoj presudom cetinjskog Okružnog suda od 18. novembra 1920“ [2] 

Ta presuda se odnosi na 23 crnogorskih roduljuba, VITEŠKIH BORACA ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE, zelenaša, ustanika i gerilaca: 

Jovana Bajova Gardaševića iz Bijelih Poljana, Petra Bajova Vujovića iz Ožegovice, Ćetka Jovanova Krivokapića iz Jasena, Ilije Bajova Krivokapića iz Zaljuti, Mitra Jovanova Krivokapića iz Jasena, Sava Jovanova Krivokapića iz Stražišta, Novice Krstova Ilića iz Zaljuti, Jova Savova Krivokapića, iz Zaljuti, Andrije Milića iz Bjelica, Nikole M. Radonjića iz Donjeg Zagarča, Blaža Petrova Radovića iz Kosijera, Luke A. Abramovića iz Prediša, Luke Spasojeva Živkovića iz Ržanog Dola, Jovana Stevanova Živkovića, iz Ržanog Dola, Đorđija Savova Draškovića iz Dida, Luke Vujića, iz Dida, Vasa S. Vujića, iz Dida, Marka Vujića, iz Dida, Nikole V. Draškovića, iz Dida, Draga Krstova Đurovića, iz Zaljuti, Lazara Borišina Krivokapića iz Stražišta i Ilije P. Vukovića iz Bjelica.

Pavle M. Popović i Božo Bećir (stoje u sredini) na Krimu u egzilu 1924.

Za ove političke zatvorenike i osuđenike prvostepenom presudom cetinjskog Okružnog suda u pravosnažnoj presudi Velikog suda od 25. marta 1921. kaže se da ih „tuži državni tužilac Milisav Dobričanin, a brane advokati Aleksandar Matanović, Marko Radulović i Gavro Milošević“.

U daljem tekstu tog akta slijedi izreka presude i obrazloženje razloga za njeno donošenje, pa se u tome arhivskom dokumentu dalje kaže: 

„Veliki Sud, po pregledu odnosnih spisa, svoga riješenja od 24. marta 1921, broj 19-V-1921-10 i presude Okružnog suda na Cetinju od 18. novembra 1920, broj 2390-V-144, našao je da je ista presuda na zakonu osnovana, pa je kao takvu odobrava iz razloga u njoj navedenih s izmjenom da se kazne: 

Jovan B. Gardašević sa sedam i po godina robije, Petar B. Vujović sa sedamgodina robije; Ćetko Jov. Krivokapić sa šest i po godina robije, Ilija Gajov Krivokapić sa šest godina robije, Mitar Jov. Krivokapić sa šest godina robije, Savo Jan. Krivokapić sa četiri i po godine robije, Novica K. Ilić sa četiri godine robije, Vuko Jov. Krivokapić sa tri i po godine robije, Jovo Savov Krivokapić sa tri i po godine robije, Andrija Milić sa tri i po godine robije, Nikola M. Radonjić sa dvije i po godine robije, Blažo Radović sa tri godine robije, Luka Abramović sa dvije i po godine robije, Luka Sp. Živković sa dvije i po godine robije, Jovan Živković sa dvije i po godine robije, Đorđije S. Drašković sa dvije i po godine robije, Luka Vujić sa dvije i po godine robije, Vaso Vujić sa dvije i po godine robije, Marko Vujić sa dvije i po godine robije, Nikola V. Drašković sa dvije i po godine robije, Drago Kr. Đurović sa dvije i po godine robije, Lazar Bor. Krivokapić sa dvije i po godine robije, Ilija P. Vuković sa dvije i po godine robije.

Razlozi za izmjenu

Prvostepeni sud je presudom od 18. novembra 1920, broj 2390-V-1920-144 sudio optuženima i po krivici protiv stajanja vlastima iz člana 95 u vezi sa članom 93 kriv. Zakonika. 

Međutim je Veliki Sud, rješenjem od 24. marta ove godine broj 19-V-1921-10, izmijenio ovu kvalifikaciju, i djelo to kvalifikovao po članu 87 A tač. B. 

Kako je ovo djelo abolirano (amnestirano) Ukazom Vladarevim od 28. novembra 1920, to se po tome djelu ne može izricati kazna, pa ni u sticaju sa drugim krivičnim djelima. 

Prema tome, u dosuđenju kazne za ovo djelo presudom prvostepenog suda, ne može se uračunati kazna: 

Jovanu Gardaševiću od 10 mjeseci zatvora, Nikoli Radonjiću od jedne i po godine, Ćetku Krivokapiću, Iliji Krivokapiću, Luki Abramoviću, Luki Živkoviću, Jovanu Živkoviću, Đorđiju Draškoviću, Luki Vujiću, Vasu Vujiću, Marku Vujiću, Nikoli Draškoviću, Dragu Đuroviću, Iliji Vukoviću od po osam mjeseci zatvora; Petru Vujoviću, Mitru Krivokapiću, Savu Krivokapiću, Novici Iliću, Vuku Krivokapiću, Jovu Krivokapiću, Andriji Miliću, Blažu Radoviću i Lazaru Krivokapiću od po šest mjeseci zatvora. 

Na osnovu izloženog Veliki Sud je presudio kao u dispozitivu. 

Veliki Sud. djelov. sekretar Kosta Pejović. 

Predsjednik Ljub. A. Bakić” [3].

Crnogorci u Gaeti 1919.

Pomenutom presudom Veliki sud u Podgorici je 25. marta 1921. smanjio izrečene kazne 23 crnogorskih ustanika i komita, u odnosu na prvostepenu presudu cetinjskog Okružnog suda od 18. novembra 1920. 

Veliki sud je izmijenio presudu prvostepenog suda u pogledu kvalifikacije i osude za djelo protivstajanja vlastima iz paragrafa 95 u vezi sa paragrafom 93 Krivičnog zakonika, kvalifikujući da to djelo osuđeni nijesu počinili, već djelo iz paragrafa 87. a, tačka b Krivičnog zakonika, koje je amnestirano (abolirano) ukazom regenta prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića od 28. novembra 1920, tako da se po tom amnestiranom (aboliranom) djelu ne može izreći kazna.

Presudom Velikog suda potvrđena je presuda prvostepenog suda od 18. novembra 1920. godine, s izmjenom koja je značila smanjenje izrečene kazne i to: 

Jovanu Gardaševiću od 10 mjeseci zatvora, Nikoli Radonjiću od jedne i po godine, Ćetku Krivokapiću, Iliji Krivokapiću, Luki Abramoviću, Luki Živkoviću, Jovanu Živkoviću, Đorđiju Draškoviću, Luki Vujiću, Vasu Vujiću, Marku Vujiću, Nikoli Draškoviću, Dragu Đuroviću, Iliji Vukoviću od po 8 mjeseci zatvora; Petru Vujoviću, Mitru Krivokapiću, Savu Krivokapiću, Novici Iliću, Vuku Krivokapiću, Jovu Krivokapiću, Andriji Miliću, Blažu Radoviću i Lazaru Krivokapiću od po šest mjeseci zatvora. 

Ti osuđenici su pomenutom konačnom i pravosnažnom presudom Velikog suda dobili smanjenje kazne, a ostalo im je da izdržavaju ranije izrečenu kaznu od strane cetinjskog Okružnog suda od 18. novembra 1920, koju je odlukom potvrdio Veliki sud.

Pomenutom presudom ukupno 23 crnogorskih građana pravosnažno su osuđeni zbirno na 86 i po godina zatvora. Najveći dio njih je izdržao punu dosuđenu kaznu, nakon pravosnažnosti presude u Centralnom kaznenom zavodu Jusovača, u teškim zatvorskim uslovima. 

Jedan od osuđenika u tome procesu pravosnažnom i izvršnom presudom Velikog suda bio je Jovan Bajov Gardašević, koji je dobio i najveću vremensku kaznu u odnosu na druge osuđene. 

Izdržavao je, kao i ostali osuđenici zatvorsku kaznu u Centralnom kaznenom zavodu u Podgorici - Jusovači. 

Jovan Bajov Gardašević je 1923. iz Jusovače poslao pismo bratu Mitru Bajovu Gardaševiću, koji je kao crnogorski ustanik i komita bio u političkoj emigraciji u SAD. 

Iz tog pisma se uočava cilj i svrha političke borbe i ideološke pripadnosti zelenaškog ustanika Jovana Bajova Gardaševića, koji u njemu navodi da se borio za slobodnu i nezavisnu Crnu Goru. 

U tome pismu piše sljedeće: 

„Oprosti, brate, što ti se nijesam javio u takve sam okolnosti pao. Ja me evo u zatvoru, ali ne zbog kakvog nepoštenja, no sam u zatvoru evo pet godina samo zato, što sam branio čast moju i moje domovine... 

Ja evo već trunem u Jusovači, ali nijesam sam, ima nas veliki broj. Ali i ovo će kao i ostalo proći. Mi se sa ovim zatvorom ponosimo, jer branimo čast i slobodu svoju i Crne Gore. Ogoljeni smo, obosili smo, pravi smo sužnji, nemoj mi zamjeriti što ti se žalim. Krajnja je nužda“ [4]. 

To pismo u izvodima je publikovao „Crnogorski glasnik“ iz Detroita u članku naslovljenom „ЈAUK IZ CRNE GORE“. 

U redakcijskom komentaru u tom tekstu veli se i ovo: 

„Zveket teških okova, koji našu braću u Domovinu okivaju, njine patnje, njine muke i do nas se čuju i dopiru preko visokih gora i dubokih mora. Naša braća u domovini robuju, cmile i apeluju na nas, sjeni naših slavnih predaka viju se u oblake, zovu nas da branimo njihove grobove, a mi se nekako oglušujemo. 

Ko se god usudi da brani svoju čast i imovinu, toga srbijanske vlasti ili ubiju, ili mu kuću zapale ili ga zatvore. Brat Mitar Bajov Gardašević, sa Harlej, Vis, ovih dana je primio pismo od svog brata Jovana Gardaševića iz Crne Gore, ali ne sa čuvenog našeg Čeva i iz junačke kuće Gradaševića, već iz zloglasnog podgoričkog zatvora, zloglasne Jusovače. 

Jovan je iz nama Crnogorcima poznate i viteške porodice Gardaševića, koja je Crnoj Gori dala dugi niz vitezova, ratnika, vojskovođa i otmeni državnika. Otac Jovanov, oficir Bajo Gardašević je na jurišu pao 1912. godine na visokom Bardanjolu.

Jovan ga ni u čemu nije pokorio, no u svim ratovima dostojanstveno je zauzeo mjesto među prvacima. Za vrijeme okupacije austrijske junački se borio u komitima. Pošto su do Tivta proćerali Austrijance, on se povratio na kameno svoje Čevo, misleći, da se odmori i počine od velikih napora, ne računajući da dolaze novi Austrijanci da mu domovinu robe, da mu kuću pale. 

Nade su ga izdale, snovi su ga o slobodi prevarili, došli su braća Šumadinci, pritisli mu domovinu, zgazili Krunu, zastavu, srušili istorijske spomenike, pogazili, oskrnavili crnogorske svetinje, udarili da pale i ruše crnogorske domove, da ubijaju Crnogorce, da obeščašćuju gorde Crnogorke. 

To sve nije mogao da podnese obraz pravih sinova Crne Gore, u čim je žilama tekla krv Vuka Mandušića, Nikca od Rovina, Baja Pivljanina, Peka, Marka i ostalih crnogorskih vitezova. 

Ustali su da brane svoju domovinu, njenu i svoju čast. Među prve, koji su ustali, bio je sa svojim plemenicima i Jovan Bajov Gardašević i junački poveo borbu u poznatom cetinjskom ustanku na Badnju veče, odakle se i sa dosta crnogorskih vitezova odmetnuo u svete naše gore. Srbijanci nemogući mu ništa, oni su došli na junačko Čevo, i doveli vojsku i topove.... 

I tako su zapalili junački dom Gardaševića, opljačkali mu sve što je imao“. 

U tome tekstu dalje se veli pored ostalog i ovo: 

„...Otvorila se krvava borba i Jovan dođe do junačkih rana, pade u ruke Huna i Tatara; na muke ga razne udariše, i u zloglasnu ga Jusovaču zatvoriše, i evo pet godina kako u njoj trune... E pa, zar mi, sinovi Crne Gore, koji se nalazimo u slobodnoj ovoj zemlji, smijemo ovo skrštenih ruku posmatrati? Ne smijemo! Zato ustajemo, svoje branimo, a tuđe poštujmo, to je sviju nas najveća dužnost. Pokupimo milodare, obucimo naše borce, naše heroje koji trunu u Jusovači. 

Odužimo se svom svetom pozivu. Oni su u teškim okovima, oni su u lancima, goli, bosi, gladni, žedni, njihove familije pod vedrim nebom skapavaju. Smijemo li mi sve ovo hladnokrvno posmatrati? Ne! Zato ustajemo u odbranu naših pogaženih prava i popaljenih domova. Pomozimo naše mučenike!“ [5].

Na kraju tog članka se konstatuje: „Oni su žrtve njihove, a radi svoje velike ljubavi prema Crnoj Gori i Crnogorskom narodu, te su žrtve svoje položili za Čast i Slobodu Crne Gore i crnogorskog naroda“ [6].