Za ovaj tekst inspirisao me je dio jednog članka objavljenog davne 1931. u listu The Montenegrin Mirror (Crnogorsko ogledalo), koji je izlazio u San Francisku. Cilj lista je bio da kod američke javnosti skrene pažnju na dešavanja u Crnoj Gori i na potrebu da se SAD zauzmu za obnovu crnogorske nezavisnosti.
U tom članku se između ostalog veli:
''Sada, na noge Crnogorci! Nema dalje oklijevanja. Jedan ideal i jedan cilj za sve: Slobodna i Nezavisna Crna Gora! Domovina i njen Ponos iznad svega, a forma vlade i interesi pojedinaca sporedno. Jedino Slobodna i Nezavisna Crna Gora kadra je da bude i dalje, kao ''Ogledalo Slovenskih Vrlina'', i ne samo slavenskih nego i cijelog ljudstva“.
U etici, ponosu i herojstvu Crnogorci bjehu prvi u svijetu. Mi, njihovi potomci, moramo ih slijediti u tome... jer bez toga mi smo zadnji, umjesto da smo prvi. Ne smijemo biti drugo nego ''Vitezovi za Slobodu i Ponos spremni mrijeti''. Ne smijemo biti sluge turskih robova. Svakome robstvo bolje pristoji nego Crnogorcu, njemu nikada.
SVI ZA SLOBODNU I NEZAVISNU CRNU GORU!"
Čitajući ga, čovjek ne može a da ne pomisli koliko uopšte nismo odmakli od 1931. Bolje rečeno, kako proživljavamo istu, već napisanu, istoriju koju su proživljavali i naši preci nakon 1918.
To je poražavajuće, ali i ohrabrujuće. Danas je mnogo više onih koji su spremni stati na branike države i elementarnih ljudskih prava i sloboda. To se odlično pokazalo u potonjih dvije godine, kad se pogleda kolika se masa ljudi nije dala zastrašiti i potkupiti. I pasti na bajke o milionskim iznosima prosječne plate.
Tadašnji borci za slobodu i nezavisnost Crne Gore borili su se sa opakom bolešću zvanom ''interesi pojedinaca''. Tu boljku bolujemo i mi danas i predstavlja možda i najveći problem koji imamo. Mada, ona je sastavni dio crnogorskog mentaliteta i nešto čega se nećemo lako riješiti. Svakako, u trenucima kada je ugrožen sam opstanak Crne Gore i više nego ikad potrebno na prvo mjesto staviti opšte dobro, nije vrijeme za lične interese.
I još manje kalkulisanje koja će partija i koliko dobiti nakon ''povratka na vlast''. Ostavimo to za neko post-euforično vrijeme. Pa i za one koji samo gledaju kako će koju fotelju zakučiti.
Istrajnost je ono što moramo čuvati. Ostvarivost svake ideje se ogleda u tome koliko su istrajni oni koji je zagovaraju. Zbog toga je veoma bitan kontinuitet građanskih protesta koji su konačno započeli, a trebalo je davno. Još u decembru 2020. godine.
Potreban je i kontinuitet svake druge institucionalne (mada je on sada nedjelotvoran) i vaninstitucionalne borbe. U Crnoj Gori nema malih akcija i performansa, sve odjekne na neki način. Zbog toga i najmanja grupica građanskih aktivista može da učini mnogo. Bitno je da se stalno nešto dešava i da se onima koji su na vlasti konstantno drma kavez. Dok ne izlude.
Svakako, svima je već jasno da su Abazović, Joković i kompanija naumili da ovako vladaju do 2024. ili, ako njih pitate, doživotno. Moramo biti svjesni da spram sebe imamo ljude koji vlast žele da sačuvaju po svaku cijenu. Tu mislim i po cijenu ljudskih života i trajnih posljedica po Crnu Goru. Svakako, ubjeđen sam da su sukobi u Crnoj Gori potajni cilj dostini njih.
Zbog takvog odnosa prema situaciji nema mjesta za bilo kakvo ''milovanje'' i ''maženje'' sa naše strane. Očekivati racionalno ponašanje od ljudi koji su spremni na sve je totalno iracionalno. I može dovesti u katastrofalnu poziciju onoga koji tako rezonuje. Jednostavno, ''crnogorski blok'' je došao u poziciju đe nema prava na grešku, ni najmanju. Pogotovo nema luksuz i poziciju da prevaspitava one koji su davno odabrali put i način djelovanja. Ta vremena su prošla.
Izvođenjem na ulice desetina hiljada ljudi bačeni su mnogi u razmišljanje. Konstantno ponavljanje tih protesta pokazaće moć onoga za šta se borimo. Odustajanje od daljih akcija značilo bi i kraj naše borbe, barem na nekih par godina. To se ne smije dozvoliti.
Ujedinio nas je jedan ideal i jedan cilj. Sada to moramo iznijeti do kraja. Ili nas neće biti.
A IMA NAS!
