Zagreb se promijenio od drastične tragedije. Novi val vršnjačkog nasilja hara svuda: u Americi, u Skandinaviji, Srbiji, evo sad i u Hrvatskoj. Koga optužiti, prvo je pitanje koji postavljaju mediji. Uznemirenost se osjeća posvuda.
Dok ovo pišem Hrvatska je u žalosti. No tko će obuzdati mladost da ne čini zlo?
Kako dalje živjeti s takvim iskustvima, pitamo se i mi koji nemamo djecu? Jer omladina se svuda opire kontroli.
Godinama sam radila u nastavi, najduže sa srednjoškolcima. Potom i sa studentima. Puno puta sam o tome pisala, no nije zgorega da ponovim, jedan svoj francuski zapadni zapis, koji nalikuje suvremenoj crnogorskoj, hrvatskoj i srpskoj situaciji:
„I jeste ova je zemlja, zemlja transa. Ali ne onako nadrealna kako pjeva Aragon, u duhu sa svjetlom zemlje. Ne, nitko to ne bi očekivao, ali ovo je zemlja ljudi u transu. Ne transcendiranih, već transovitih stanovnika. Kako biste mogli vjerovati da je tako poslije iskustva mišljenja jednog Decartesa, Voltairea, Rousseaua? Oni su proslavili L' esprit francais, ali daleko su oni sada od toga kao i moji zemljaci od osjećaja za pravednost ili suzdržanost.
Reći ćete, to je pokrajinska, provincijska Francuska. A ja ću Vam tada reći, a koja Francuska nije pokrajinska ili provincijska, molim vas lijepo?
Nećete mi valjda reći da se sav taj l' esprit de colere ne kuha u pariškim kuhinjama? Ponajprije među njihovim filozofima.
Dođu na Balkan i stanu odmah, bez ikakva premišljanja na muslimansku stranu-jer to je eo ipso da su baš oni i samo oni ugroženi. I prosiplju po vama svoj egalitarizam koji to nije.
Dođu na Kosovo, vide svojim očima spaljene i raznesene manastire, ali odmah promptno izjavljuju: Sve je to posljedica velikosrpske politike, vrai, to je zato što su njih, Albance, Srbi ponižavali stoljećima.
I tako, putuju Balkanom, kao u transu, onim istim Orient-expressom, da se mogu doma na soarejama hvaliti kako su vidjeli višegradski ili mostarski ili ne znam koji most iz starinske svoje fantazije. Meljući između dviju kamenica što ih u jednom zalogaju proždiru… Oni vas prozivaju, vas koji ste sve vrijeme rata bili na domu, ni krivi ni dužni, ni lijevo ni desno, nego s glavom nadolje, kao hegelovska teza u Marxovoj dijalektici, što ste učinili za Sarajevo ili Srebrenicu, ili protiv njih?
Tada ih priupitate: prvo, jesu li ikada bili s osam stotina učenika zajedno u atomskom skloništu za vrijeme zračnih uzbuna? I drugo, što su osim lijekova i hrane slali u svojim konvojima humanitarne milosti?
Tu oni stanu, zajapure se jer dotle se već onaj fondue ohladio pred vama, i uzvraćaju: Što pretpostavljaš da smo slali? Vi odgovorite jasno i dovoljno glasno da svi za dugim stolom za 12 osoba čuju: Pa naravno oružje, i još koješta s njim. Uostalom, gdje su vam bili protesti za "humanitarno" bombardiranje Jugoslavije, kao što su to na primjer makar simbolično učinili Talijani?
Neki od njih, fizičar, psihijatar ili profesor geografije pocrvene kao oni škampi na početku večere i naglo skreću razgovor ka nekoj drugoj, univerzalističkoj temi. Ili, za njih važnijoj, globalnijoj. To su uz pitanje o postojanju boga, Alžir ili Afganistan. Pa potom ustrojstvo njihove desnice i stranačkog vodstva, koje uz omrznutog Le Paina, čine i jedan Arapin i jedan Židov.
Kad ste već kod toga i vi uzvraćate protupitanjem pa se čudite kako objašnjavaju više od dvadeset posto glasova za lepainovce, oni već blago iritirani okreću očima i kažu da je sva Evropa ionako udesno ravnajs.
Ali, nisu oni samo u pitanjima politike takvi, transoviti. Oni su i u poslu isključivi, netolerantni i oprostite na izrazu, vrlo nedvosmisleni šovinisti.
1To sam iskusila ove jeseni. Iz navodnih sigurnosnih razloga - jer su novi propisi za biblioteke - sa Sveučilišta Stendhal uklonili su 75 % naših knjiga: hrvatskih, srpskih, bosanskih. Ja to zateknem na početku semestra i nađem se izvan sebe. Zaprijetim se šefici biblioteke da ću napisati demarš, ako treba i ministru.
Sročim pismo - demarš dekanici i pošaljem internom poštom. Podsjetim u pismu da je to kulturocid i da sliči Njemačkoj 30-ih godina i nedavnom gorenju sarajevske Biblioteke. Ova se javi mojoj šefici. Optuži mene za teške riječi.
Moja šefica uspe na mene telefonom toliko riječi da se ja ne stignem ni umetnuti, niti uzeti daha između njenih ekstaza. Kažem samo da je sramota za jednu iluminiranu Francusku uklanjati knjige na početku trećeg milenija.
I pitam je kako bi se ona ponijela da je na Zagrebačkom sveučilištu uklonjeno s francuskog lektorata tri četvrtine knjiga? Bi li ona tada reagirala? I kažem joj da ne dopuštam nikome da razgovara sa mnom tim tonom.
Poslije da se rastresem, idem pješice stanicu između Garea i St. Bruna. Da se ispušem. I čim uđem u tramvaj neka dična Mlle ispruži prljave, blatnjave cipele na stolicu preko puta. I zijevne frivolno bez da zakloni usta. Pomislim na Andrića, bi li i sad rekao "Kako to samo umeju francuske žene".
Mlle izvuče sendvič iz ruksaka i pojede ga do Campusa. Na kraju očisti prstom desni. Vidim je kako se koji tren kasnije, unosi u lice službenici u studentskoj službi. Ova joj ne ostaje dužna, pljuckaju riječi, riječi, riječi.
Tada mi donekle postaje jasno zašto je Sartre odbio primiti Nobelovu nagradu. I još mi biva jasnije zašto nije odbio primiti njenu novčanu premiju. Jer u ovoj zemlji, osim papira, osim argenta, ništa i nitko ne vrijedi.
Rekli bi majstori analize, to je samo simbolički rad giljotine. Ili su samo snovi revolucija na djelu, u ovom grozničavom kaosu, kad svako svakome žudi glavu?“
Sada su dostupne na internetu ne samo knjige, već i rječnici, udžbenici, slikovnice…Gotovo sve se može naći u tom slikopisnom svijetu. Samo mi nešto stariji vučemo s jedne obale na drugu, vrijedne knjige i dragocjene zapise. Čuvamo i nastavljamo, dok se može, baštinu.
Rado bismo brisnuli preko grane, kako smo zvali nekad granicu sa Slovenijom. No bojimo se da će nas i tamo zateći čitači brzine, gutači vatre ili popularne cijene knjiga na jednom rijetkom južnoslavenskom jeziku…
