Ovaj tekst inicijalno je trebao biti neka vrsta nacrtanog političkog puta kojim bi se Crna Gora trebala kretati tokom tekuće godine. Njegova ključna komponenta trebale su biti potencijalne projekcije dešavanja koja nam predstoje, sagledane iz politikološkog ugla.
No, tragedija na Cetinju koja nas danima drži u totalnoj nevjerici, pokazala je da analitički pristup ne smije strogo biti zasnovan na političkim okvirima. A razlozi su brojni. Onaj najkrupniji je svakako zloupotreba tragedije u političke svrhe, što nije novost i praksa je svojstvena partijama državne vlasti.
55Činjenica da komemorativnoj sjednici nijesu prisustvovali najviši državni zvaničnici, izuzev predsjednika družave, govori više od hiljadu riječi. Otužan je to, ali ilustrativan prikaz crnogorske političke scene i pseudo garniture koja njom upravlja, a kojoj, očito, osim fotelja ništa nije sveto. Nepoštovanje žrtava i njihovih porodica, mjera je odnosa prema svim građanima i građankama ove države, koji su ovoj i ovakvoj vlasti umjesto na prvom, očito na posljednjem mjestu.
Predvodnici bezosjećajne skupine ipak su Demokrate, partija bez karaktera, principa, ljudskosti i dostojanstva. Zamislite, njihov lider nije se pojavio na sjednici jer je bio „neobaviješten“. Samoproglašenom zamjeniku premijera, nakon sramno falsifikovane fotografije u noći ubistva, trebalo je uputiti zvaničan, posebno njemu namijenjen, poziv da bi se čak i u ovakvoj muci taj licemjer bez stava osjećao počastvovano i otišao da, tek reda radi, izrazi pijetet prema žrtvama.
A njegov ministar misli da će jednim izvinjenjem nakon četiri dana i novinarskog pitanja bruka zbog izjave o povratku normalnom životu nestati poput odsjaja na naočarima. Nadalje, ti neznaveni i egoistični licemjeri, krenuli su u napad na studente i studentkinje, optuživši ih da njima upravlja Đukanović. Besprizornim podmetačinama građane diskredituju lažnim povezivanjem sa kriminalcima, Bemaksom, bivšim režimom. Beščašće na vrhuncu.
Čudna je ta opsesija vječitih trgovaca, koji su čak i tokom trodnevne žalosti, ratovali sa političkim oponentima, kako bi prikrili sopstvenu nesposobnost i sačuvali toliko željene pozicije u bezbjednosnom sektoru, a svjedočimo najtragičnijim konsekvencama njihove nekompetentnosti za upravljanje najvažnijim resorima i obnašanje funkcija koje bi morale biti garant bezbjednosti građana.
Mandić počast odaje samo na molebanima. Premijer je na sramotnom pressu tragediju nazvao cunamijem nasilja. Osim lingvističkog i terminološkog kursa, predlažem i neki brzi kurs istorije, jer se na časovima očito nije pazilo, pa nam premijer ne zna kako se zove najstarija bolnica u državi. Zdravstveni sektor zaista jedino i vrijedi iskreno pohvaliti, samo što bolnica Danilo Jedan ne postoji.
Postoji, pak, bolnica Danilo I, nazvana po knjazu Danilu, za nauk premijeru, nama na sramotu, i predsjednik Milatović imao je jedan sličan ispad, kada je kazao da je kralj Nikola izvršio desekularizaciju, odvojivši crkvu od države. Doduše, Jakov se nekako sjetio da je to učinio knjaz Danilo pa se, za razliku od Spajića, ipak ispravio.
PES se solidariše sa Demokratama u bježanju od odgovornosti. Kolegijalnost je sjajna stvar, ali u nekom privatnom kolektivu, ne i unutar državne vlasti đe se svaki neuspjeh, umjesto traženja personalne i objektivne odgovornosti unutar sopstvenih redova pripisuje onima koji su u opoziciji gotovo pet godina. Ovakvih nezajažljivaca Crna Gora nije i neće imati na vlasti, to je sigurno.
EU želi Crnu Goru, a Crna Gora mora imati vlast koja ne simulira proevropski karakter
Godina je okončana dinamično, opozicionom blokadom Parlamenta. Pitanje je, kada će se, i na koji način, nastaviti redovan skupštinski rad. Pretpostavljam da Mandić i družina već imaju keca u rukavu, pa me, nakon oduzimanja riječi, mjera udaljenja opozicionih poslanika iz Skupštine ne bi iznenadila.
Zemlja je, nesporno, u ustavnoj i političkoj krizi. No, dobronamjerna preporuka opoziciji bila bi da, makar za sada, to pitanje ostave po strani i kroz korišćenje kontrolnih institucionalnih mehanizama zatraže preispitivanje odgovornosti, te smjenu rukovodstva bezbjednosnog sektora. Ovo je ključno pitanje, koje potencijalno mijenja ranije opozicione planove, ali bi se njegovom rješavanju bilo ljekovito posvetiti.
Od ostavki i snošenja odgovornosti čelnika bezbjednosnog sektora, nema ničeg hitnijeg. Uspjeh na planu zaštite građanki i građana od prljavih igrača i beskrupuloznih foteljaša, bio bi prvi tračak svjetlosti i nade u ovoj dubokoj tami koja nas je zadesila. Jasno je da je i predsjednik države dogovorom u Podgorici politički zaćutao i vratio se litijaškom miljeu iz kojeg je ponikao.
Na govor mržnje onih koji priželjkuju samoistrjebljenje Crnogoraca, te Joanikija i Porfirija koji u skladu sa zlokobnim antihrišćanskim jezikom poručuju kako će se (čitajmo između redova) nekakvo prokletstvo zaustaviti vraćanjem okupacione kapele – dakle ne Njegoševe crkve na Lovćen i povratkom srednjovjekovnim, antihrišćanskim dogmama koje ova paravjerska organizacija proklamuje, niko iz vlasti nije reagovao. Jer su saglasni, jer razmišljaju o što bržem ostvarenju antidržavnih i antievropskih ciljeva.
Nakon praznika vraćamo se polarizujućim temama – promjena Ustava, Zakon o državljanstvu itd. Rekao nam je to i premijer, u novogodišnjem intervjuu. Doduše, on i dalje skuplja djeliće razbijenog barometra, pa bi pitanje jezika i druga identitetska pitanja rješavao kroz ekspertska radna tijela i skupštinske odbore, a u tom procesu učestvovali bi predstavnici svih identitetskih grupacija.
Dakle, to bi bio način da i manjinske partije podrže izmjene Ustava, koje bi i takvom logikom predstavljale čin protivustavnoga djelovanja. No, sumnjam da će Mandić imati želuca da čeka konsenzus, koji je u startu odbio. Uostalom, bolno je i zamisliti kako bi izgledale debate lingvističkih stručnjaka u radnim grupama skrojenim po Mandićevom ukusu.
I, gle čuda, pritisak na Bošnjačku stranku da raskine koalicije sa DPS na lokalu odjednom je utihnuo. Razlog je jasan – javno izrečena težnja da se i bosanski proglasi službenim jezikom. Posao koji se obavlja za račun srpskog sveta, biće nagrađen ostankom u Vladi.
Nažalost, neprimjerena komunikacija BS sa reisom Rifatom Fejzićem govori da ih ni ovi tragični dani nijesu podstakli na promišljanje o budućnosti zemlje kojom rukovodi crkvenom voljom instalirana vlast. Manjinske partije, radi interesa sopstvenih birača, morale bi napustiti ovo ruglo zvano parlamentarna većina i prikloniti se opozicionoj borbi ali bojim se da neće.
Rasparčavanje bezbjednosnog sektora dovelo bi vlast u pat poziciju. Crna Gora je ustala, zato mora ustati i opozicija, jer su PES-u i Demokratama ovo očito najvažnije pozicije.
Najavio je premijer i nekakve rekonstrukcije Vlade. Dozvolimo li da se dese, kriza će se produbiti. Jer te rekonstrukcije, zasigurno, ne podrazumijevaju izbacivanje proruskih elemenata iz Vlade, već njihovu još dublju infiltraciju. Zato se ministarska hobotnica mora razbijati institucionalnim i vaninstitucionalnim otporom. Tridesetoavgustovska hobotnica proždire Crnu Goru, slavi asimilaciju.
Kompas su već izgubili, zato borba mora biti još snažnija. Nakon ispostavljanja računa čelnicima bezbjednosnog sektora, panika će rasti. To je prilika da opozicija, koristeći dobro uvezane kontakte zatraži pomoć od međunarodne zajednice za odbranu ustavnopravnog poretka.
Očekuje nas godina izazova, previranja i turbulencija, koje je teško i predvidjeti
Zapad mora shvatiti – ne postoje evropski i antievropski djelovi vlasti. Jedni su otvoreno antievropski orijentisani, a drugi nejasnije ideološki definisani, ali služe prvima. I to je dovoljan indikator svakom dobro obučenom diplomati. Mandićevi i Kneževićevi proevropski povici nijesu ništa drugo do mig Vučiću – ubrzano se radi na gruzijskom scenariju.
Dio te strategije je i obmana da je pitanje pripremanja i potpisivanja ugovora o pristupanju EU praktično riješeno. Dok mašu reformskom mapom puta upućenom od strane EK, antievropski pravac diktira centrala. Tokom naredna dva mjeseca, očekujmo nove provokacije i zaoštravanje odnosa sa susjedima, ako svako ostane na svojim pozicijama.
A ukoliko budemo ujedinjeni u otporu, nije ih teško izbaciti iz kolosjeka. Oni će fotelje braniti vojnom i policijskom huntom, možda se i crkva uključi sa neiskorišćenim kalašnjikovima, o kojima tužilaštvo i dalje izviđa.
Ima policijskih kadrova za obezbjeđenje zvaničnika i suprotstavljanje golorukim građanima, ali ih nedostaje u kriznim situacijama, kada treba zaštititi živote i u koordinaciji sa zdravstvenim sektorom psihopate adekvatno zbrinuti. Od njihove borbe za fotelje, naša za sopstveni i opstanak države mora biti sve snažnija. Jer mete smo svi koji ne prodajemo hrabrost i dostojanstvo, već branimo osnovna ljudska i građanska prava.
Ova godina mogla bi biti presudna. Nakon propuštene šanse u Podgorici, opozicija bi morala dobro razmisliti kako nastupiti u Nikšiću– da li je efektniji zajednički nastup ili nastavak djelovanja u više kolona, s obzirom na novoformirane partije i saveze. Da li pokušati sa koalicionim ukrupnjavanjem, umjesto fragmentacije. Ako bi sinhronizovanim građanskim i opozicionim otporom vlast bila ozbiljno uzdrmana, Nikšić bi bio tačka ključanja.
Pobjedom u Nikšiću faktički bi bili izvjesni prijevremeni parlamentarni izbori. Bez izbora, uz Spajićeve rekonstrukcije, građanska, suverena, antifašistička i sekularna država prestaće da postoji, nezavisno od Vučićevog eventualnog pada, jer i veći dio srpske opozicije sanja iste, Mandićeve i Kneževićeve snove. Ideja srpskog sveta neće nestati ni padom Vučića, ni padom Dodika, kao što nije nestala ni padom Miloševića. Crnu Goru iz tog blata mogu izvući samo novi izbori, koji će nam donijeti istinski proevropsku vlast, umjesto stalnog straha od potencijalnog kriznog žarišta.
EU želi Crnu Goru, a Crna Gora mora imati vlast koja ne simulira proevropski karakter. Stvarni, a ne deklarativan EU put. Suštinske, a ne fingirane reforme. Dio ove administracije koji je pomogao ostvarivanju napretka samo je jedna karika sistema, kojom upravljaju one mnogo jače, kobne po Crnu Goru.
Očekuje nas godina izazova, previranja i turbulencija, koje je teško i predvidjeti. Zato su izbori i marginalizacija četničkog vojvode, nevaspitanog premijera i primitivnog Bečića jedini ispravan put za izlazak iz krize. Milatović se već samomarginalizovao.
Ili južna pokrajina, ili EU članica – sve su prilike da će ove godine rebus biti riješen, nadajmo se u crnogorsku korist, uz zajedničke napore.
