Složićemo se da kamen nije samo materjal različitih svojstava i namjena, iz prostog razloga što je uvijek bio mnogo više od toga. On je bio prvo ljudsko utočište i zaštita od iskona, prva strana praistorijske „knjige“ na kojoj je čovjek zabilježio svoje prisustvo i napravio prve crteže, kao konačni otklon od svega što je planeta Zemlja do tada „viđela“.
Na kamenu je zabilježen početak čovječanstva, od njega su izrađena najtrajnija i najmonumentalnija ljudska ostvarenja, svjedočanstva civilizacija koje su bile i prošle. Ali, kamenom obično biva obilježen i kraj ljudskog puta. Iako po prirodi tih, kamen umjesto čovjeka tada glasno „govori“, kao najbolji medijum za milenijumsko očuvanje poruka, pouzdano prenoseći lična i kolektivna sjećanja i ideje čak i onda kada su tvorci zapisa na njemu vjekovima zemni prah.
Međutim, i kamenje zna da bude zagonetno i nejasno, koliko ljudi i vrijeme. Što sve ovo naše ima da kaže, tek ćemo viđeti. Treba reći i da je odnos prema kamenju koje nešto znači ogledalo nas samih i odnos prema tragu sopstvene prošlosti, prema kojoj često „kameno“ postupamo.
Ovoga puta biće riječi o dva karakteristična primjera.
CRMNIČKI STEĆCI
Prvi se odnosi na do sada neistražene, zvanično nemapirane i veoma specifične crmničke stećke, razbacane oko crkve Svete Bogorodice u blizini tunela Sozina, iznad sela Gluhi Do. Koristim termin „stećak“, jer kamene ploče o kojima je riječ u potpunosti odgovaraju konvencionalnoj deskripciji ove vrste spomenika, po namjeni, obliku, težini i donekle ikonografiji. Kažem donekle, jer za razliku od onoga što je poznato nauci i literaturi, neki od pomenutih primjeraka predstavljaju specifičnost i nose jedinstvene simbole.
Čak i na prvi pogled, jasno je da su zbog visokog stepena erozije ovi stećci mnogo stariji od same crkve. Iako objekat nije od njih građen, kao u slučaju mnogih crkava đe stećaka ima (na primjer u Nikšiću, na Pišču iznad Plužina i sl), ipak su kao i ostali uglavnom izmješteni, nagomilani ili jednostavno razbacani oko hrama. Tretirani su na „uobičajen način“, kao strano tijelo, sačuvani koliko jesu samo sticajem okolnosti.
Ima ih oštećenih ili polomljenih, sa ili bez simbola. Leže oko crkve ovako ili onako, neki orijentisani istok-zapad, drugi sjever-jug.
Na samom ulazu ispred crkve su dvije ploče. Jedna je, možda, na svojem mjestu, dok druga izvjesno nije. Na onoj izmještenoj, odmah do kapije, pored okvira u plitkom reljefu vidljivi su trouglovi i nešto što liči na palme, a na drugoj su, uz sličan okvir, klesani koncentrični krugovi tipični za mnoge stećke, kakvi se srijeću u Banjanima i na drugim lokalitetima. Na groblju postoji još jedan primjerak sličan ovome, ali sa jednostavnim krugom.
Primjerak sa spoljne strane apside nosi jednostavan krst u krugu i leži ukoso, kao da je gradnjom crkve „izguran“ sa prvobitnog mjesta.
Sa desne strane od ulaza, u produžetku, pored novijih grobova leži nekoliko dislociranih primjeraka, od kojih je jedan napola slomljen. Na njemu je takođe uklesan niz jedinstvenih simbola, poput nečega što liči na „svevideće oko“, iznad kojeg su „zastavice“.
U produžetku je veća „gomila“ sačuvanih ili uništenih ploča naslaganih bez reda, orijentisanih istok-zapad, kao i dva primjerka tik uz crkvu, koji gledaju sjever-jug. Na jednom su vidljiva dva stilizovana „oltara“ (posebna priča za drugi put), pored ivičnih ukrasa i vitica.
Posebnu pažnju privlači jako erodiran primjerak u sred groblja, deblja ploča orjentisana takođe sjever-jug. Interesantan je baš zbog toga jer ima tipične ukrase, koji jasno ukazuju na vrijeme nastanka i vrstu spomenika. Naime, pored duplih ivičnih prepleta, kakvi se javljaju na mnogim stećcima, pa i na onom ispred Vlaške crkve na Cetinju, primjerak u pitanju ima uklesani krst sa kružnim završecima i luk sa strijelom, što ukazuje na vrijeme kada se ovo oružje koristilo, odnosno srednji vijek.
Da je ovaj oblik grobne arhitekture ostavio „stilski“ trag i na kasnije vrijeme, što inače nije rijedak slučaj u Crnoj Gori, svjedoči mnogo bolje klesana i očuvana ploča koja je još uvijek na svom mjestu i bez jačih tragova erozije, rađena u sličnom maniru kao ona sa „dva oltara“. Istovremeno je i jedina koja ima uklesanu godinu 1886. i ime Tunjo Perov Branković.
Stariji primjerci nemaju ni naznaku nekog teksta.
Imalo bi po ovom pitanju još toga da se kaže, ali mislim da je i ovo za sada dovoljno, ukoliko postoji institucionalna volja da se i ovaj lokalitet propisno obradi i zaštiti.
VISITORSKE SVASTIKE
Naredni primjer je „malo“ drugačiji od prethodnog, ne samo zbog toga što nema veze sa srednjim vijekom i njegovim uticajima, već i zbog činjenice da se radi o jedinstvenom spomeniku koji i nije stećak po definiciji, već nešto sasvim drugo, sa veoma neuobičajenom simbolikom. Na njega mi je skrenuo pažnju prijatelj prije nekoliko godina.
Kao što se vidi na snimcima, radi se o zaobljenom kamenu, ispucalom i jako erodiranom, na kojem su u dubljem i plićem reljefu uklesani različiti simboli. Sa dvije strane su svastike, odnosno kukasti krstovi. Na trećoj strani je duboko uklesan čudan simbol (snimak u sredini).
Pitao sam se šta bi ovo moglo da znači, pa mi pade na pamet da sam to već neđe vidio. Što se tiče „čudnog“ simbola, prva i dosta bliska analogija odnosi se na keltsko kamenje, međutim ostali simboli se u to nijesu uklapali.
Druga analogija i to mnogo bliža, odnosi se na tzv. „vinčansko pismo“, odnosno simbole ove neolitske dunavske kulture, čiji se uticaj prema postojećoj literaturi pružao do granica današnje Crne Gore. Da li i „malo dalje“, ostaje da se vidi.
Ne ulazeći u staru polemiku da li je „vinčansko pismo“ zaista pismo ili ne, njegovi simboli su u svakom slučaju jedinstveni i prepoznatljivi. Iz istog razloga mislim da i ovaj „zapis u kamenu“ zaslužuje institucionalnu pažnju, kao i da je krajnje vrijeme da se izađe iz letargije, klišea i predubjeđenja da je nauci, pogotovo lokalnoj, „sve dovoljno jasno“.
Simboli na visitorskom kamenu slični ili identični „vinčanskom pismu“
