Mak i biber
Bivalo je to ovako. Kad bi moja majka u mojem ranom djetinjstvu iscrpila sve priče koje mi je pripovijedala, zastala bi i pitala me: A jesam li ti pričala onu istinitu priču kad je Draginja - jedna od njenih sestara - bila mala kao biberovo zrno. I tu bih se ja zajapurila od sreće jer sam znala da slijedi jedna od onih priča iz njihova idiličnog djetinjstva uoči Drugog svjetskog rata kad su stanovali u barskoj krajini, gdje je moj djed službovao kao učitelj i ravnatelj škole.
Sjećam se tog divnog osjećaja: fascinacije pričom koja će tek uslijediti. Majka je fabulirala spretno, unosila bi poneki detalj, osvjetljavala bi bitno i sjenčila likove, a način kojim je prikazivala veličine, oduševljavao me. Zamislite, biti mali kao biberovo zrno.
Kasnije ću naučiti frazu koja znači nešto slično, a izraz je za krajnju pokornost: manji od makova zrna. Ta se sviđala mojim francuskim studentima. I još više: zapaprit ću ja tebi. Smijali bi se svi, i slavisti i politolozi.
Pomislila bih, koliko su oniputa od svojih vlasti ili francuske administracije, morali zastati i smanjiti se do makova zrna da dobiju samo informacije o nekoj stipendiji ili studentskoj razmjeni. Vi se morate praviti potpuna neznalica želite li išta polučiti od V. republike. Njeni predstavnici su sila koja ne ubija mačem nego paragrafima i perom.
Zato su njihovi stanovnici arapskog porijekla verzirani u zakonima i podzakonima, posebno onima novodonesenima. Odmah sve fotokopiraju i traže u gomili novina mjesta za sebe, priliku danešto ušićare ili zaštite se onim što je francuskom građaninu sveto: zakonom i ustavom. I imaju pravo, jer vrlo često dobivaju ono što žele, što traže i što im je pravno moguće. Svaka im čast. Moj je stan u Grenoblu bio na zadnjem, desetom katu.
Nasira, porijeklom Egipćanka, predstavnica stanara, odmah mi je donijela kopije zakona kojim imam pravo na nešto nižu stanarinu zbog te činjenice, da je stan pod pločom i stoga ljeti vruć. Ja nisam htjela popunjavati upitnik i dokazivati svoje postojanje jer bi to bila valjda dvadeseta anketa kojom sam trebala dokazati legalnost svojega rada i boravka u zemlji Iluminacije.
Isto je tako Nasira dovela svoga oca iz Egipta na operaciju bez ikakvih troškova, jer je on kao njen najbliži rođak imao na to pravo.
Anonimusi i lažni vizionari
Uzmite naše vrle političare, na svem balkanskom prostoru. Neki su se pojavili ispadajući iz šinjela prethodne vlasti. Došavši na vlast brzo su se komodali tako da prvo ospu paljbu po poraženima. A kad se uzme u obzir činjenica da su građani birali stranke i partijske liste u kojima su se tek nazirala imena mogućih dobitnika izbora, narod nije mogao znati tko i što ih čeka u slavodobitničkim pobjedama.
No kako je bila riječ o političkim pionirima koji su za građanebili najčešće potpuni anonimusi, odnosno ljudi bez ikakve političke biografije, narod je sveden na biberovo zrno. Morao je biti manji od biberova zrna da otrpi sve te nadolazeće lažne vizionare, neuspješne biznismene, svjetske studente, skitnice i probisvijete, pseudo-lidere i mađioničare u čiju magiju više nitko živ ne vjeruje.
Zamislite vi tog Milatovića koji zabija nož u leđa onima koji su ga izabrali. Avgustovska većina koja je glasajući protiv prethodnog vlastodršca izabrala njega, Milatovića, razvila se u svojoj pohlepnosti do brojke od 140 funkcionera! Upravo je toliko dužnosnika u Vladi, savjetnika, državnih sekretara, predsjednika i potpredsjednika Skupštine!
15I umjesto da o tome govori na sjednicama kabineta, u odgovornim intervjuima, u Skupštini, on koristi X mrežu koju posjećuje koliko pratitelja u Crnoj Gori? Minimalno, dakle govori naizgled javno, ali u stvari ispod žita! Pomnožite brojku 140 s dvije ili tri tisuće pa ćete vidjeti koliko osiromašuje narod koji je izglasao i njega i njegova mandatara i njihove izbore dužnosnika!
I dalje se drsko glupiranje nastavlja. Jedan bošnjački političar koji je naglo avanzirao kao manjinac kaže da je svatko protiv Bošnjaka u Crnoj Gori tko je protiv Bošnjačke stranke. Možete li pojmiti vi tu osionost, pa većina crnogorskih Bošnjaka uopće i nije ni u kakvoj stranci, ni u onoj koja se koristi njihovim imenom. I što da rade nego da budu manji od makova zrna da bi opstali u zlu zemanu…
Pogledajte srpski narod: on nije ni toliko politički zaslijepljen, gluh i glup da ne vidi koliko im je vođa slijep, kao u istoimenoj Domanovićevoj pripovijetki. Ne samo slijep nego da prostite i sulud, u svojim beskrajnim i sve većim blasfemijama u koje misli da će utopiti svoj puk. Ali narod se smanjio do biberova zrna da bi mogao otrpjeti ovog sadistu. Koji ga neprekidno pokušava opčiniti nekom svojom „vizijom“. Jučer je to bio Vasceli srpski svet danas litijum. Sutra će biti kopriva ili mačji kašalj, prekosutra ptičje mlijeko ili magareća rika.
Ipak, budimo pošteni: što može učiniti pozitivno srpski građanin protiv ovakve političke prakse? Da ubije još jednog u nizu svojih ubijenih političara? Pa da ga napravi mučenikom i naziva bulevare njegovim imenom? Ta su vremena prošla, a i takvih je dug spisak. Danas se politička smaknuća vrše olovkom. Uostalom, nije ni narod lud. Naizgled klima glavom, a puna mu je kapa. To se vidjelo na masovnim demonstracijama nedavno u Beogradu. I kao da se čeka tren da situacija proključa pa da proliju svu svoju žuč na aktualnu politiku.
Virtualno i realno
Postoji u filozofiji i lingvistici jedna lijepa distinkcija. Govori o virtualnom i realnom. Iz prostora mogućeg kreće se ka zbiljskome. Iz prostora virtualnog, koje stoji u opreci prema aktualnom, događaju se kategorije jezika i govora. Ona postoji i na ravni forme i supstancije. Crveno je boja ali i znak opasnosti. Žuto je boja ali i znak ljubomore. Središte je stjecište kontradikcija ali i virtualnosti, jer može emanirati ka periferijama aktualne modele političkog djelovanja.
Upravo se tako iz prostora političkog, najčešće ideološkog, dakle virtualnog, ostvaruju aktualiteti političkih praksi: neke su naizgled zanimljive iako često ne mogu artikulirati svoje političke ideje.
Uzmite Hrvatsku za primjer: nije tako davno da je Stjepan Mesić govorio o demilitarizaciji Hrvatske. Potom, zalagao se za Hrvatsku u NATO-u. Nakraju, Hrvatska uvodi obavezni vojni rok. Dvomjesečni, ali obavezan. Što vojak može naučiti u tako kratkom kursu, danas kad su oružja toliko sofisticirana?
I što da radi narod koji se za to ne pita? Da svoju djecu odraslu u pacifističkim obiteljima militarizira? Ili da im ispriča priču: Kad sam bio manji od biberova zrna…
Moram vam reći dragi čitatelji, da se u mnogo čemu i u našoj i u evropskoj politici osjećam poraženo. Nije mi jasno da se jedna Italija s toliko jakom tradicionalnom ljevicom ne može oduprijeti jednoj desničarskoj političarki kakva je Melone.
Da se njemačka politička praksa svela na ksenofobske ispade. Da se francuska jedva izborila za nejasnu kohabitaciju koja će možda uslijediti nakon Melenšonova - bude li on mandatar - sastavljanja vlade. Da Engleska neprekidno lavira između laburista i torijevaca. Da je jedna do jučer kozmopolitska Poljska postala duboko nacionalistička.
Posljedice naroda - biberovih zrna? Koji se rasipaju po svoj karti Evrope?
Što mogu Ukrajinci ili Rusi nego izbjeći iz svojih zemalja koje vode suludu politiku. Zelenski je udario na Rusiju. Bojim se da nakon toga više nitko neće moći zadržati Putinov prst na nuklearnom okidaču.
Palestinci su masovno stradali u izraelskoj odmazdi, preko 40 tisuća. Pregovori se odugovlače, SAD se otvoreno stavlja na stranu Izraela. Arapski svijet je više nego ikad ujedinjen srdžbom na Natanjahua i potrebom da se osvete stradali čelnici. Konačno i sam izraelski narod u sve većim prosvjedima okreće se protiv njega, zasad neuspješno.
A narodi: koliko god da su veliki, brojčano, ekonomijom ili kulturom, manji su od makova zrna kad se zavrti zlo nad njihovim sudbinama. I možda imaju pravo: kako preživjeti, kako opstati kad je granica između virtualnog i realnog tako tanka?
Uzmite tu zajednicu naroda Evropsku uniju. I njene mastodonte od administracija u Briselu i Strazburu. Što su iznjedrili osim tona zakona? Koji se mogu ali i ne moraju primjenjivati. Oni nas obasipaju svojim preporukama. Mi ih se uglavnom ne pridržavamo. Nadajući se da će minuti bure i oluje rata.
Da ćemo unatoč svemu preživjeti. I da ćemo prosuti svoj biber, i zapapriti tim velemozgovima. Možda kihnu ili se zajapure od toliko začina… Jer biberova zrna su samo metafora za njihove političke galimatijase.
