Pročišćenje i oslobođenje
Katarza (grč.ϰάϑαρσıς) je pojam koji znači pročišćenje, ali i oslobođenje. Za starogrčke autore katarza je bila tjelesno očišćenje, istjerivanje iz tijela tvari koje uzrokuju bolest.
Platon katarzu shvaća kao tjelesno i duševno oslobađanje, u smislu oslobađanja duše od tjelesnih sklonosti i strasti putem duhovnog života. Estetsko značenje toga pojma izložio je Aristotel. Kao prvi teoretičar tragedije on je držao da katarza treba izazvati strah i sažaljenje te tako »pročistiti« osjećaje gledatelja.
Uvriježilo se mišljenje da je Aristotelova definicija tragedije odgovor Platonovu viđenju pjesništva, koje navodno pobuđuje strasti umjesto da ih stišava. Aristotelovo shvaćanje katarze zapravo je tumačenje uvjerenja grčkih tragičara da se mudrost stječe učenjem kroz »patnju«. Katarza je kao termin doživjela mnoga tumačenja i različitu značenjsku upotrebu.
Kao karakteristična metoda katarza se primjenjuje u psihoanalizi: potisnute neugodne emocije valja povezati s događajem koji ih je izazvao i dovedene svijesti, verbalizirane ili pretvorene u djelatnost, odreagirati, čime prestaje njihovo djelovanje.
Naznačila sam književne i psihoanalitičke kategorije kako bismo bili bliži suvremenoj psihoanalizi.Morali bismo preuzeti metodu osvještenja negativnih emocija tako da ih dovedemo udjelatno stanje injihovim novim proživljavanjem,rješavali bi ih se.
Pročistili bismo se od zala svih vrsta: najprije onih političkih. Rasteretili bismo se burnih strasti koje proizvodi politika nad našim bićima i sudbinama. Mogli bismo izmjeriti količinu katarze na kantar.
Poljska katarza?
Osamdeset peta je godišnjica njemačkog napada na Poljsku i time početka Drugog svjetskog rata. Čime bi se i kako Poljaci s takvim historijskim pamćenjem morali pročistiti, kakvu katarzu proći da se oslobode negativne memorije koju su dobili u povijesno naslijeđe?
Kako su oni i kada oprostili Nijemcima? Jesu li ikad to učinili? Koliko teži njihova ojađenost, nad šest milijuna žrtava?
Od toga i 90 posto poljskih Židova, njih gotovo tri milijuna, ubijeni su samo u holokaustima. Osam i po desetljeća nakon početka rata Poljska još uvijek traži odštetu od Njemačke za stravične gubitke. Šolc odbija ikakve zahtjeve Poljske za reparacijama zbog ratnih razaranja i masovnih stradanja, u šest godina rata.
Jugoslavija je dobila tek dio ratne odštete od Njemačke i to najviše u materijalnim sredstvima, industrijskim sirovinama, tehnološki zastarjelim mašinama i nešto u zajmovima. Ipak, za boravak u logorima i na prisilnom radu, nije isplaćena ratna šteta.
Novi i stari rafali
U ovom kontekstu valja napomenuti kako Hrvatska nije dobila ratnu odštetu od Srbije, nasljednice Jugoslavije. Još 1996. dogovoren je sporazum koji nikada nije ugledao svjetlo dana. U njemu je procijenjena ratna šteta u današnjoj vrijednosti od 32 milijarde eura, srpskog duga Hrvatskoj.
Zar nije apsurdno da se više od tri decenije nakon rata na ovim prostorima, i Srbija i Hrvatska naoružavaju.
Nedavna Makronova posjeta Srbiji bila je i vojne prirode: on je s Vučićem potpisao ugovor o kupovini 12 Rafala, novih borbenih aviona za 2,7 milijardi eura.
42Hrvatska je prije tri i po godine kupila isti broj polovnih aviona Rafal, za 1,13 milijarde eura. I još nešto: navodno Srbija, jer nije članica NATO-a, nije dobila pripadajuće aplikacije i programe za nove avione. To mi se čini posve suludo: pa nemoguće je da su kupili nešto što ne mogu u potpunosti upotrijebiti.
Analitičari naglašavaju: zemlje koje su na dnu statistike po visini plaća, penzija, zaposlenosti, socijalnih davanja, izdvajaju enormno visoke sume za naoružanje. Protiv koga će ga upotrijebiti?
Spremaju li se tako za uključivanje u ukrajinsko-ruski rat? I to tako da dio njih bude na ruskoj, a dio na ukrajinskoj strani? Javna je tajna da se Crna Gora naoružava od ulaska u NATO. Ministarstvo odbrane najavljuje „postepeno povećanje budžeta u svrhu odbrane“. Od koga, pitamo se, i je li to način da crnogorsko društvo dovede do katarze?
Tradicionalno sklonima oružju, odgojenima u duhu „svijetlog oružja“ Crnogorcima se podmeće kukavičko jaje. S unutrašnjih problema, koji su znatni, skreće se pažnja na vanjske: proizvodi se neprijatelj, animira se javnost za još jedno moguće ratno stanje! Nije li to suludo, u zemlji gdje je broj stanovništva iz godine u godinu sve manji?
Govor popisa
Nedavno je na internetu osvanuo podatak o broju stanovnika, vjerskoj i nacionalnoj pripadnosti, te lingvističkom određenju stanovnika Crne Gore.
Od 633. 115 građana, njih 45,71 % govore crnogorskim jezikom (u odnosu na 2011. kad ih je bilo 36,97%), srpskim 32,94% ( 2011. ih je bilo 42,88%) te ostalim jezicima oko 20%.
U usponu je broj crnogorskih govornika, skoro 10 % više , i u padu broj srpskih govornika, skoro 10 % manje. Građana koji su se deklarirali kao Crnogorci na ovom popisu je 6% više nego na prethodnom, sada ih je 51,27%, dok je Srba 22,50%, preko 6% manje nego prije.
Iako je Monstat demantirao ove podatke smatrajući ih provizornim, njihova intervencija ostala je neuvjerljiva.
Jezik kao blamaža
Svoje „znanje“ o jezičnom pitanju nedavno je potvrdio u Pragu i crnogorski predsjednik Jakov Milatović. Na panel konferenciji on je istakao da govori srpskim jezikom, koji je u odnosu na crnogorski „u suštini isti jezik“.
Zašto onda nije rekao da govori hrvatskim jezikom, jer je on „u suštini isti jezik“? Pa to nitko neće tvrditi iako, uzmu li se u obzir ijekavica i stariji leksički fundus, crnogorski je jezik srodniji s hrvatskim nego sa srpskim.
Ili drugačije kazano, može li itko naći razliku između hercegovačkih i nikšićkih govora koji su postali osnovica Vukovu jeziku kad je počeo standardizirati iz narodnih govora književni jezik. I nije li ujedno Daničićev i Karadžićev prijevod Biblije ogledni primjer suvremenog hrvatskog, srpskog-ijekavskog i crnogorskog jezika?
Milatović, unatoč tome što je bio đak generacije, govori gramatički pa i retorički lošim jezikom, što je u razvijenim kulturama nedopustivo i za jednog maturanta a ne jednog državnika.
Ne razlikuje upotrebu akuzativa i lokativa, ne primjenjuje pravilno kondicional (čitao bi, umjesto bih, kupili bi, umjesto bismo, etc), ne govori jasno, misli su mu zbrčkane, ideje prazne, programi nikakvi. On nudi neke utopističke vizije, no najprije bi ovaj maladjec trebao upisati tečaj elementarne crnogorske gramatike i pravopisa, pa potom uzeti za savjetnika nekog dobrog retoričara.
Paradoksi političkog izbora
Valjalo bi rasvijetliti jedan politički paradoks koji je postao razvidan. Naime, na crnogorskoj političkoj sceni postoji nekoliko desetaka političkih stranaka. Neke od njih su sa srpskim nadjevkom u imenu. Kao na primjer, Nova srpska demokratija, koja djeluje već 27 godina.
Pitam se, postoji li ijedna osim Stranke Crnogoraca u Lovćencu, s crnogorskim imenom u nazivu? Koliko je etničkih Crnogoraca u Srbiji? Svi su oni postali i politički i nacionalno Srbi. Neću pretjerati ako kažem da je bar polovina srpskog stanovništva u Srbiji crnogorskog porijekla.
Naprotiv, crnogorski Srbi, oni koji žive u Crnoj Gori, svi su listom etnički Crnogorci. No, zadnjih godina postali su politički Srbi. Može li ijedan antropolog ili sociolog objasniti ovu pojavu? I kojim standardima? Pa da taj fenomen prihvatimo kao logičnu a ne paradoksalnu činjenicu? I da doživimo konačno katarzu spoznajom a ne zakonskim paragrafom.
Uostalom, mogla bi se izmjeriti količina zlostavljanja kojim vlade drže u pokornosti svoje podanike. Pa tim kantarom, tom mjerom, zatražiti odštetu za pretrpljene muke. To bi bila katarza!
Svi znamo da je Srbija najveći bolesnik Balkana. I svi se pravimo kao da to ne vidimo. Vučić joj umjesto dobre terapije prepisuje nove i nove zajmove u naslijeđe. Prodaje proizvodnju litija Nijemcima, daje silni kapital Francuzima za vojne mlaznjake.
Razumije li taj čovjek ijednu ljudsku potrebu osim ličnog interesa? Zašto se ne zabavi Kosovom, koje mu je neuralgična točka? Htjeli mi to priznati ili ne, nama vladaju čudesni tipovi. Pogledajte listu predsjednika i premijera u regiji. Svaki je demagog par excellence. Od Triglava do Đevđelije. Obećanja, obećanja, obećanja. A nula, di nula, di nula ostvarenja.
Slika Novaka Đokovića visi na enormno velikom plakatu na jednom nikšićkom raskršću. Na njemu, ćiriličkim pismenima, stoji citat kojim on dokazuje da je iz ovoga kraja, iz Jasenova Polja. Em ti sreću, pa kako to jedan mega-Srbin da bude iz crnogorskog kraja? Gdje to započinje a gdje završava Srbija? Na Kordunu ili na Skadru?
Krinka anonimusa
Dotle mi, koji pokušavamo rasvijetliti stvarnost bivamo izloženi nemilosti anonimnih čitatelja. Optužuju nas da smo tko zna čiji plaćenici, da sve podčinjavamo svojoj ideologiji, da zastupamo ovu ili onu stranu. Nikome ne odgovaramo, jer nismo nikome ništa dužni.
Kako objasniti anonimusu da ne vlada nama ideologija nego svjetonazori ili neka od filozofija? Da ne zarađujemo svojim pisanjem ništa osim kritike?
Da nas ne vodi ništa do želje za kritičkim mišljenjem u našem pisanju i objavljivanju?
Preporučujemo im da svoje nepotpisane komentare uobliče u dostojne članke ili političke eseje koje će objavljivati svake sedmice, pa neka se tad izlože milostima javnosti.
Vidjet ćemo hoće li ijedan imati skoposti za to? Jer ako su uvjereni u svoje stavove, zašto se ne potpišu punim svojim imenom? Pa da i mi stanemo iza maske nepotpisanog čitatelja i isporučimo im svoje frustracije, kako ih to oni redovno isporučuju nama.
Bit će to katarza na kantar!
