Kohabitacija - "stanje kada su predsjednik države i premijer iz različitih političkih partija sa različitim programima". Crna Gora ulazi u šestu godinu "kohabitiranja" i to u mandatu dva predsjednika i tri premijera. Koliko je kohabitacija 2020. godine bila "prirodna" posljedica smjene (izvršne) vlasti, sve ostale su prilično "specifikum".
Jedna zemlja, dva gospodara
Aktuelna kohabitacija nastala je razlazom u istom (partijskom) taboru i dugo vremena je objašnjavana "personalnim" sukobom.
Međutim, protekom vremena sve više postaje uočljivo ideološko (programsko) i vrijednosno diferenciranje nosilaca dvije najznačajnije državne pozicije.
Generalno, to nije loše sa stanovišta razvoja demokratije, tim prije što je "kritičkim pristupom predsjednika" pojačana kontrola rada izvršne vlasti.
U tom procesu došlo je i do izvjesne "rotacije" pozicija, pa je tako predsjednik države sa konzervativno-desnog pola prešao na lijevi centar, a premijer sa liberalno-demokratskog centra "klizi" ka desnici.
Gravitacija
Trajuća kohabitacija nastala je usljed činjenice da je profilacija brzo nastajućih pokreta prirodna, jer je neodrživ koncept "ni na istok ni na zapad". Ove "političke strukture" nastale su i djeluju po metodu "sačme" - rasutog "gađanja" birača, što je u izbornom periodu bilo profitabilno, ali dugoročno neodrživo.
Kohabitacija je "privremeno stanje" i u ovom šahovskom obračunu političke "snage" na jednoj i političkog programa na drugoj strani presudiće, u konačnom, građani na izborima
Profilacija ovih "kometa partija" i njihovo pozicioniranje prevashodno je kasnije zavisilo od izbora koalicionih partnera.
Pod silom gravitacije "političke mase" izabranog koalicionog partnera one su (bez sopstvene izgrađene ideološke matrice) odlazile u jedan ili drugi (ne samo ideološki, već i u nacionalni) pol.
Crnogorska politička istorija bogata je partijama "neprofilisanog" centra (Pokret za promjene, Pozitivna, Ujedinjena građanska akcija, PES) koje su nakon prvog izbornog "vrhunca" konstantno bile u padu, neke do nestanka.
Sunce koje sagori
Stranke tzv. centra, bez obzira na veličinu postignutog izbornog rezultata, nikada nijesu same mogle formirati Vladu. Zato su ulazile u saveze sa "tradicionalnim parijama" (PZP sa DF ili Pozitivna sa DPS) i nedugo zatim, gubeći sopstveni identitet, nestale sa političke karte.
Bez znanja o pogubnosti ulaska u tuđi gravitacioni prostor one su, očito, imale sudbinu poput nebeskih tijela koja su ušla u gravitaciono polje Sunca i "istopila" se.
To jasno pokazuje da nije moguće u politici opstati/trajati bez sopstvenog (autonomnog) i jasno prepoznatljivog "političkog identiteta".
Svoji ili tuđi
Predsjednik i premijer neće moći, u trenutnom rasporedu "snaga", još dugo zadržati poziciju otpornu na tuđu silu "gravitacije". To je moguće samo ukoliko građani (birači) prepoznaju njihov autonoman politički identitet i jasno ih odvoje od izabranog "partnera" sa lijevog ili desnog boka i oni sami postignu efekat centripetalne sile.
Trenutno i jedna i druga "kohabitaciona" strana imaju po jednu prednost i po jednu manu.
Premijer ima hardversku prednost (stranku) i funkciju (moć) izvršne vlasti, ali je izborom partnera "bačen" i prilično "zaglavljen" u desni ideološki korpus.
Predsjednik, sa druge strane, prednost očito daje softverskom (programskom) djelovanju i ima mogućnost korišćenja dužeg mandata od premijera, ali nije izgradio svoj politički subjekt, koji bi mu držao "sidro" na lijevom centru.
Kohabitacija je "privremeno stanje" i u ovom šahovskom obračunu političke "snage" na jednoj i političkog programa na drugoj strani presudiće, u konačnom, građani na izborima, kao jedini ustavni i izvorni nosioci suvereniteta.
Pritom, vrijeme je dodatno važan faktor u ovoj "igri prijestola" i stoga bi dva aktera, koliko god imali trenutno sigurne (funkcionalne) pozicije, morala voditi računa da se do nove izborne utakmice ne "istope". Zato bi izbori u Nikšiću, bez obzira što imaju lokalni karakter, mogli označiti "početak kraja kohabitacije".
