Ubjedljiva pobjeda Donalda Trampa na američkim izborima otvorila je brojna pitanja. Najvažnije je svakako ono kako će se drugi mandat čovjeka čije su namjere nerijetko u koliziji s javno izrečenim stavovima, a politički potezi teško predvidivi, reflektovati na okvire svjetske politike. Reklo bi se da je ionako neizvjesna budućnost svijeta postala još neizvjesnija.
Ishod američkih izbora, s jedne strane, razobličio je krupne i dalekosežne metodološke propuste kad je riječ o radu uticajnih istraživača i istraživačkih agencija.
122Dobar dio svjetske javnosti, onaj zagledan u demokratske vrijednosti, priželjkivao je drugačiji rezultat, bez dovođenja u pitanje tijesne, ali s druge strane očekivane pobjede Kamale Haris. No, kladioničarske prognoze ovoga puta su odnijele prevagu, što upućuje na potrebu temeljnog preispitivanja indikatora na kojima će se bazirati neke buduće predizborne prognoze.
Preveliko oslanjanje na predizborna istraživanja, bacilo je u drugi plan suštinske dileme. Nerijetko se činilo da se, čak i u analizama uticajnih medija ponajmanje govori o unutrašnjim izazovima s kojima se suočava američko društvo ili je ovo pitanje gotovo u potpunosti zanemareno usljed dominantno zastupljenih tema, poput odnosa kandidata prema situaciji na kriznim svjetskim žarištima ili daljim savezničkim politikama.
Izbori su pokazali da je Amerika duboko polarizovana. Uzroke, bez dileme, treba tražiti u neuspjesima Bajdenove administracije i nesposobnosti da se izbori sa antidemokratskim nasljeđem. Američka demokratija, u funkcionalnom smislu, na deficitarnom je nivou još od Trampovog prvog mandata. Takva Amerika primamljivija je desnim populistima, autokratama i utemeljivačima koncepta stabilokratije na tlu Evrope, negoli zagovornicima dosljednog poštovanja demokratskih principa.
Demokratska stranka dobila je šansu da Americi vrati suštinski status kolijevke demokratije. Bajdenovoj pasivnoj administraciji to nije pošlo za rukom. Stoga, Trampova pobjeda i nije preveliko iznenađenje. Iznenađujuća je samo ubjedljiva razlika, naročito u takozvanim kolebljivim državama, u odnosu na prethodne izbore.
Evropa mora jačati odbrambenu i bezbjednosnu politiku. Politika licemjerstva mora stati
Pred Amerikom je ozbiljan ispit - hoće li, makar u formalnom smislu ostati kolijevka demokratije ili će je nezajažljivi Tramp, koji ovoga puta nema šta da izgubi, pretvoriti u središte tiranije. Trampov drugi mandat za njega je i posljednji. To bi moglo označiti manji stepen suzdržanosti u odnosu na prethodni mandat, te pribjegavanje radikalnijim političkim odlukama opasnim po Ameriku, ali i svijet u cjelini.
Tri mjeseca bila su nedovoljna da Kamala Haris uvjeri birače kako je spremna da vodi politiku odlučniju od one u čijem je kreiranju i sama sudjelovala. Bajdenovo insistiranje na ponovnoj kandidaturi, umjesto odustajanja bez oklijevanja, dovelo je Haris u vrlo nepovoljnu poziciju.
Kandidatkinja koja je prihvatljiva demokratski orijentisanim strukturama nije uspjela da se približi prosječnim biračima što je, kako se ispostavilo, bila ključna greška, uz činjenicu da Haris kao potpredsjednica i Bajdenova desna ruka, nije bila dovoljno glasna u isticanju svojih stavova. Stoga, bilo je nedovoljno vremena da se izgradi percepcija birača o naučenim lekcijama i uočenim slabostima.
Ubjedljiv poraz Haris determinisan je potpuno promašenom politikom Demokrata tokom četvorogodišnjeg mandata, ali i znatno većim dosegom poruka dovitljivog i strateški potkovanog Trampa. Iskusni tehnokrata i njegovi stratezi, ispravno su procijenili da je monopol nad društvenim mrežama važniji od korišćenja tradicionalnih medija. Platforma koja je, između ostalog, podrazumijevala precizan plan koji se sastoji u sadržini, načinu, sredstvima za odašiljanje poruka, te definisanju ciljnih grupa do kojih su adresirane poruke i stizale, očito se isplatila.
Srpski autokrata nada se da će umjesto hoklice dobiti fotelju u ovalnom kabinetu
Vrijeme za analize tek predstoji, a pred Demokratama je zasigurno period u kojem bi morali temeljno preispitati dosadašnje strategije, kako se ne bi ponovile greške koje su dovele do ovako bolnog političkog debakla.
Sve oči s pravom su uprte u Trampovo ponašanje i prije same inauguracije, naročito kad je riječ o odabiru najbližih saradnika, koji bi mogao odrediti politički pravac nove administracije.
Trampova opasna obećanja stavljaju Ameriku pred brojna iskušenja. Privlačenje afroameričkih ili latinoameričkih birača više je posljedica unutrašnjeg nezadovoljstva politikom Demokrata negoli oduševljenja Trampovom političkom ponudom. Glad za promjenama donosi ozbiljne izazove.
Obistine li se neke od Trampovih najava, zemlja bi se mogla suočiti sa masovnim deportacijama, gušenjem medijskih sloboda, zloupotrebom pravosudnih institucija u svrhe istraga i progona kritičara njegove politike. Sve od čega je makar u određenoj mjeri prezao kako bi potencijalno dobio drugi mandat, sada bi moglo biti realno ostvarivo.
Potencijalna unutrašnja kriza dodatno usložnjava pitanja koja se tiču spoljne politike. Upitno je hoće li Tramp većinu u senatu pokušati da iskoristi za potencijalno štetan uticaj na angažovanje vojnih trupa i djelovanje obavještajnih službi.
Ukoliko bi zaista pribjegao najavljenom ad-hoc rješavanju globalnih sukoba, aneksija Ukrajine bila bi neminovna, uz zaoštravanje situacije u Gazi, u korist Izraela. Drugim riječima, opravdana je zabrinutost da će na samom kontinentu, ali i izvan njega, doći do jačanja nacirasizma.
Ukoliko Evropa ne upali sve lampice, mogao bi nas zapljusnuti antidemokratski talas širokih i nesagledivih razmjera
Zato se Trampovoj pobjedi svesrdno raduju desničarske strukture sa sve četiri strane svijeta.
Putinizam, etnonacionalizam, islamofobija pod plaštom borbe protiv antisemitizma, realne su prijetnje svjetskom miru. Takav radikalizam proizveo bi nova krizna žarišta, izvjesno, i u našem regionu.
U tom slučaju, status quo na kojem je počivala Bajdenova politika bio bi povoljniji i za region i za Evropu, od Trampovih eksperimenata s etnonacionalistima. Jedno je sigurno – politika popuštanja biće nastavljena, vjerovatno i intenzivirana. No, nijesmo više sreće imali ni sa Bajdenom. Dovoljan primjer je ambasador Hil, čije je svako obraćanje zvučalo kao tekst napisan od strane Vučićeve PR službe.
Srpski autokrata nada se da će umjesto hoklice dobiti fotelju u ovalnom kabinetu. Dodik se nada da ukidanju sankcija i podršci secesionizmu, a Mandić i Kneževićda više neće biti na listi nepoželjnih partnera, pa oprostiše čak i potpis na protokol o ulasku Crne Gore u NATO. Zajednička je probuđena nada u rješavanje takozvanog srpskog pitanja.
Da nijesmo pronikli u dubinu Milojkove ličnosti, mogli bismo se zapitati – zašto se umjesto protokolarne čestitke kakvu je uputio Milatović, odlučio za srdačne poruke i ponovno poređenje genijalnih ekonomskih politika. Jasno je – Milojka i Trampa povezuje nepredvidiva politika i kripto svijet.
Trampov pristup je transakcione prirode, a odnos prema regionu, pa čak i prema Evropi, zavisiće od lične koristi, interesnih motiva, prijateljskih i porodičnih veza.
Izbori su pokazali da je Amerika duboko polarizovana. Uzroke, bez dileme, treba tražiti u neuspjesima Bajdenove administracije
Ukoliko Evropa ne upali sve lampice, mogao bi nas zapljusnuti antidemokratski talas širokih i nesagledivih razmjera. Aneksija Ukrajine, pokušaj nasilnog okončanja sukoba na Bliskom istoku, komplikacije po pitanju Tajvana usljed jačanja veza s Kinom, supremacija ekspanzionističkih ideja u regionu, poput otcjepljenja ili razmjene teritorija, povratka kobnim planovima promjene granica. Crna Gora ne bi bila pošteđena, a NATO kišobran izgubio bi smisao. Sjetimo se samo da nas Tramp vidi kao agresivne ljude, spremne da izazovu treći svjetski rat.
Evropa mora jačati odbrambenu i bezbjednosnu politiku. Politika licemjerstva mora stati. Njemačka mora slijediti primjer Francuske, jer samo jačanjem evropske ljevice, EU ima šansu za izgradnju sopstvenih odbrambenih kapaciteta, neophodnih za stvaranje nasušno potrebne evropske kohezije i oživljavanje EU nasuprot Bricsu i inicijativama koje vode orbanizaciji Evrope i putinizaciji regiona.
Korjenita promjena strateškog pristupa i procesi koji moraju započeti sad i odmah, bez odlaganja. Snaženje evropske otpornosti podrazumijeva i podršku Velike Britanije i kraj burnog razdoblja započetog uoči i nakon Bregzita.
Upaljen je alarm za konkretno i predkomfliktno djelovanje. Ceh pogrešne procjene Putinovog i Netanjahuovog režima već je previsok. A na regionalnom nivou ne smijemo dozvoliti ponavljanje grešaka iz devedesetih.
Desnici je dovoljan jedan Tramp, a to upozorenje mora se najozbiljnije shvatiti. Preventivno djelovanje, da nas ne bi zadesile postkonfliktne krize.
