Danas je nedjelja u Crnoj Gori. Još jedna nedjelja sa izborima. Jedna od mnogih u godinama „porađanja“ demokratije“ u Crnogoraca.
“Tumara gradom nedjelja,
ide od kuće do kuće,
ko da je slučajno naljegla,
pa ne zna šta će i kud će“, Vito Nikolić
Danas je na snazi izborna ćutnja pa nećemo o politici, aktuelnim političkim ponudama, dilovima i „slobodnim stilovima“. Danas ću pisati o ljubavi. Možda će neki od vas reći da je i ovo priča o politici, ali nije. Ovo je priča o čistoj, nevinoj i samo našoj ljubavi.
Kako je lijepo bilo biti liberal devedesetih. Lijepo, ponosno i nekako samo naše. Ne pretjerujem kada kažem, ali mi smo se zaista prepoznavali u kafićima, autobusima, na utakmicama... Bilo je dovoljno u oči da pogledaš i znao si iz one pečatne iskre da je tvoj, da je liberal. Znao si da je slobodan čovjek. Sjećam se kako smo "ponosno" lagali za godine u Narodnom univerzitetu „Milun Božović“ ne bi li nam dali pristupnicu sa kojom smo danima vitlali i svima govorili: „Ja sam liberal čovječe, nego što nego liberal!“
Ovo je priča o čistoj, nevinoj i samo našoj ljubavi
Znam da smo i neke naše simpatije, drugare, poznanike nagovarali da postanu dio našeg pokreta. O politici nismo znali puno. Ma, nismo znali ništa ali smo osjećali, znali smo da volimo. Zato je ovo priča o ljubavi... A kakve su tek bile one plave naljepnice koje razredna nije mogla skinuti sa table danima... I one su bile kao naša ljubav - manito jake.
"Spuštite kišobrane da nas lakše prebroje". Pa, čovječe, ta scena je bila stotinu puta jača od one Formanove u "Kosi" u kojoj svi pjevaju ljubavi, a protiv rata... Pa i mi smo pjevali ljubavi. Pjevali smo Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče... i kada je 90% Crnogoraca bilo krvavih očiju. Pjevali i bili srećni jer smo znali da smo u pravu i da samo slobodan čovjek može da voli. Da li ženu ili državu, svejedno je jer srce igra ama-nama!
I na kraju je sve imalo smisla jer smo svi mi pod tom kapom slobode naučili da volimo sve, ma koje bili vjere, boje, nacije... Naučili smo da volimo sve, a za svoje i svoju državu ostavili smo onaj dio oko kojeg se i dalje naučnici spore. Onaj mali dio u čovjeku, između racia i emocije, koji živi kao jedno, kao Njegoševo čuvstvo plamtećih svjetova... Neko to zove damarom, neko iskrom a većina vjeruje da je to duša. Besmrtna crnogorska duša.
"Ljubav prema domovini je dio naše duše, to je osjećaj koji nadilazi prolazne interese i sebične želje“, George Washington
