Obični ljudi
Miholjsko je ljeto. Još se može ići kratkih rukava. U vrijeme kad sam predavala francuskim studentima naš jezik i kulturu, sviđale su im se lekcije iz frazeologije. Pun mi je nos, Ubiti boga u tebi, Ostati kratkih rukava, Ubiti oko,Kome Bog tome i svi sveci, Popiti batine, Pala mu je sjekira u med, Zasukati rukave.
Poznata je lingvistička činjenica da seljanin koristi oko tisuću i po riječi. Gradski čovjek tek petstotinjak. A mi se i dalje pravimo Englezi.
Često mislim o tome kako ću vjerno prikazati tzv. malog čovjeka. Onoga koji se nosi s brigama, boleštinama, kreditima, zuboboljom, neposlušnom djecom, mrzovoljnim šefovima, starom kramom, snovima o novom stanu, koji ide u ribolov umjesto na godišnji odmor. Kojemu ne treba kritički prikaz aktualne političke scene: on je poznaje bolje od svakog analitičara.
No njegovo mi sepstvo pomalo izmiče: on je narogušen već u rano jutro. Ne samo što je posudio djeci svoj stari golf, nego nije promijenio ni šlauf na gumi bicikla i eto sad mora pješice tih pola sata do posla. Tamo ga čekaju kolege s uvijek istim pričama i tračevima. Ogovaraju jedni druge, mrse konce, podmeću jedan drugome, pritajeni zure u vretenaste noge nove spremačice.
Vidim ga kako odlazi na pauzu, kupuje slaninu i luk, pijucka pivu. Mrači mu se od pomisli na ratove i na live snimke iz kojih izranjaju raskomadana tijela žrtava. Prisjeća se kako su u zadnjem ratu mijenjali cigarete i rakiju s onima iza crte bojišnice i kako su za to doznali nadređeni. I kako su se izvikali na njih prijeteći vojnom policijom…
Sad mora prožvakati dnevno stotine objava i gledati ukvašeno lice televizijskog dopisnika koji se javlja uživo iz ratom pogođenih područja.
Moj obični građanin, lik s početka teksta, godinama prati i promatra, svjedoči ili sudjeluje u zbivanjima u svojoj sredini. To je u stvari jedna od regija preostalih nakon raspada zajedničke zemlje. Nastoji biti nepristran i razuman. Svašta je već iskusio: nepovoljne kredite, par-nepar vožnju, enormnu inflaciju, svinjsku i ptičju gripu, SARS…
Domaća scena
Na domaćoj se sceni vode polemike oko lokalnih izbora, kotorskih i podgoričkih. Neizvjesnost muči i kandidate i građane. Koliko nagađanja! Izlaznost je tek nešto veća od 50%. Izborno je tijelo razmrvljeno u nekoliko desetaka stranaka. Neke, novije, osvojile su po dva ili tri mandata. Sada je pitanje tko će s kime šurovati, koalirati. Imam dojam da je počela još jedna utrka za vlast i fotelje. Građani i njihove potrebe, bojim se, bit će u zapećku.
8
Tko će i kada građanima Crne Gore razborito obrazložiti čemu toliko stranaka koje jedva se razlikuju samo logotipom i neuvjerljivim kraticama. Mnoge nemaju nikakve programe izuzmu li se međusobno slične mantre kojima se zaklinju eurofilskom ili rusofilskom orijentacijom.
Neki su se požurili proslaviti „izborni debakl vladajuće većine“. Podgorica je ishodište i središte sve crnogorske politike. I krene li u njoj promjena vlasti mogla bi ta preobrazba zahvatiti svo društvo. Čulo se kako je „izborne večeri 29. septembra pala Vlada Crne Gore.“
Ipak, kao nepristranome promatraču čini mi se da je na djelu odviše retorike, demagogije, konfuzije, i tako nesumnjive volje za moći. Konačno, i tolike konferencije za štampu fingiraju demokratičnost.
Bojim se da će običan građanin ostati kratkih rukava.
Kolektivna zasukanost
Izrazi Zasukati rukave i Ostati kratkih rukava u našem jeziku upućuju na potrebu da se netko tko nije voljan ili nije odlučan, prihvati posla, odnosno da se netko našao u situaciji u kojoj je izgubio ili je nasamaren.
Kazuje se najprije mlađim ljudima koji traže posao a boga mole da ga ne nađu. Zatim u situaciji kad je netko bez prave socijalne okupacije, bez znatiželje ili zanimanja za bilo kakvu aktivnost ili djelatnost, kaže mu se: prihvati se posla, zasuči rukave. Ova stara fraza prokušani je recept protiv defetizma, ojađenosti, sjete, pa i depresije.
Međutim, rijetko se kada o čitavoj jednoj građanskoj zajednici, društvu ili državi i njenim stanovnicima kazuje na ovaj način. Pretpostavlja se da nikada čitavo društvo ne može potonuti u apatiju i nerad. No, pogledamo li pažljivije društva i države nastale nakon pada socijalizma u regiji, nameće se jedno isto pitanje: gdje je nestao radni elan i entuzijazam koji je dugi niz godina krasio socijalizam?
One su, svaka od tih državica, najprije ekonomski, ostale kratkih rukava.
Istina, u dvjema njenim republikama bjesnio je rat, koji su poduzele druge dvije. Taj rat nije samo razorio zemlje. Raznio je i čovjeka u čovjeku, pa su mnogi potražili spas i zaklon u drugim zemljama.
Posljedice se i sad, tri desetljeća nakon njegova završetka, osjećaju i trpe. Osim znatnih stradanja koja su obezglavila mnoge familije, mnogi su mladi ljudi ostali invalidi, na vidljiv i manje vidljiv način.
Finese javnog govora
Omraze koje su se pojavile nakon rata nisu nestale. I kao da ne jenjavaju. Većina stanovnika koja pamti rat priznaje kako aktualne tenzije u post- jugoslavenskim prostorima podsjećaju na one s početka 90-ih. I ako je generacija naših roditelja živjela II svjetski rat mnoga desetljeća nakon njegova svršetka, tako se i sad generacija koja je svoje najbolje godine provela u ratu, uhvatila u zamku stalne ratne psihoze. Stanja koje je u najmanju ruku stanje stalnoga stresa. Mnogi su nezaposleni ili su morali otići u prijevremenu mirovinu, ili su potražili svoj mir u drugim zemljama.
Nerijetko je govor o ovim temama umotan u finese pravnog ili političkog govora koji aludira na moguću radno-socijalnu okupaciju njenih građana. Ipak smo sve više svjedoci vremena u kojem čitave generacije trpe odsustvo svake potrebe za bilo kakvim oblikom angažmana. Jer sve što podsjeća na bilo kakve obaveze, odgovornosti, radnu energiju, male plaće ili samo radno vrijeme, mnoge mlade ljude ne zanima.
Čime su to obeshrabreni i zašto uzmiču pred stvarnošću, ne možemo lako i jednostavno dokučiti. Njihovo nepovjerenje u institucije, pravo ili bilo kakav sustav vrijednosti više je nego eksplicitno.
Apsurdi višestranačja
I dok u crnogorskom društvu prevladava slična bezvoljnost mnogih mladih radno sposobnih ljudi, čini se da ujedno u njima raste antipatija za bilo kakvu politiku. Odatle i njihova sve veća izborna apstinencija.
Kao da svojim neizlaskom na izbore poručuju: ravnodušni ste nam, kao što nam je irelevantno tko će, kako i dokle vladati. Politika je samo politika, mijenjaju se njeni igrači ali ne i njena suština.
Vođeni najprije njihovim pa donekle i vlastitim defetizmom, i mi se sami pitamo: vjerujemo li u moguće suštinske da ne kažem radikalne promjene i zaokrete u crnogorskoj politici? Koliko je crnogorskih građana uopće zainteresirano i spremno za istinske promjene na svim razinama društvene i političke prakse?
Svi znamo da je vrijeme koje je progutalo socijalistički poredak odnijelo i njegovu ideologiju i s njom lijevu marksističku misao. Ona više ne može generirati nove ideje niti rehabilitirati stare kanonske obrasce. Bojim se da je rastući kapitalizam degradirao svaku pomisao i svaku lijevu moguću praksu, i time svako lijevo ozbiljenje ideja jednakosti, pravde i pravednosti, prava na rad i socijalnu zaštitu. Iako su neke od tih ideja i ustavno zagarantirane.
Nakon socijalizma u mnogim se društvima pa i crnogorskom desio jedan apsurd: umjesto jačanja demokracije kakvo su obećavali višepartijski sistemi, na djelu je izostajanje i demokracije i demokratskih djelovanja, možda više nego ikad na ovim prostorima. Odakle takva stvarnost? Jesu li pojedinačni interesi nadvladali opće? Jesu li svi političari listom kupljeni funkcijama ili novcem? Imaju li oni odgovornost pred svojim biračima, ili je to prvo što izgube s osvajanjem vlasti?
Je li uzrok tome izostanak svake ideologije kao posljedica višepartijnosti? Usto, mislim da je sveopća, totalna informatizacija otklonila mogućnost bilo kakvog usustavljivanja ideja, i bilo kakvu moguću ideološku praksu. Osim one koju diktira crkva svojim litanijama prepunih općih mjesta ili banalnih moralizatorskih fraza.
Polja djelovanja
Kako izgleda, Crnoj Gori je i njenim građanima zasukati rukave. Na svim poljima djelatnosti i u svim prostorima njene pojavnosti. Najprije i najurgentnije je vidjeti kako ojačati ekonomiju, ili točnije rečeno, stvoriti uvjete za ekonomski rad i razvitak.
Može li to ići bez stranih ulaganja? Teško, jer crnogorskoj privredi, ozbiljnom rekonvalescentu, treba dug i naporan oporavak. Drugo, ne manje žurno i nužno pitanje je rješavanje nezaposlenosti.
Ako država ostane osnovni i najveći poslodavac privredni se razvoj pretvara u potrošnju. Nova koncepcija razvitka mora imperativno riješiti ova dva goruća pitanje crnogorske stvarnosti.
Treće, Crna Gora se mora uozbiljiti i svojom unutarnjom i svojom vanjskom politikom. Sazrijevati u demokratskim procesima, biti beskompromisna i prevladati srednjovjekovnu ikonografiju koju joj nameću desni radikalni eklezijastički krugovi.
I biti uvjerena u svoj evropski habitus. U suprotnom će morati ostati kao puno puta dosad - kratkih rukava.
