Ono šta će ostati vječita misterija je da li je događaj sam po sebi nastao spontano kao posledica bivstvovanja mediokriteta na ključnim funkcijama u pojedinim instutucijama, što samo po sebi ledi krv u žilama, ili se neko, prosto rečeno, uspješno zajebavao sa 99 % građana ondašnje zajedničke države što je mnogo izglednija varijanta.
Cijela ta ’99. je bila epilogom protekle decenije, kulminirajući sa Nato intervencijom i mirom posle kojeg su se svi proglasili pobjednicima, međutim ono šta je zaista bilo važno jeste da su bombe prestale da padaju a da smo se mi u Crnoj Gori nekako uzdržali da ne odpočnemo kakav manji građanski rat. Posle takvog raspleta događaja došlo je varljivo ljeto, nikada veći broj gostiju i nikada manje para, kako rekoše turistički poslenici.
Da bi se kako tako razbila monotonija pobrinulo se Savezno ministarstvo za rad, zdravstvo i socijalnu politiku, Institut za očne bolesti i još par instutucija koje su se osjetile pozvanim da upozore narod na jezivu silu prirode i kosmosa, te su izašle sa objavom povodom događaja koji će se desiti koliko me sjećanje služi negdje oko podne na današnji dan.
Tog sudbonosnog 11. jula se očekivalo da dođe do posebnog astronomskog fenomena koji se zove potpuno pomračenje sunca. Prvo istorijsko ili zabilježeno se desilo u Kini prije 4000 godina, gdje su na žalost ondašnji astronomi platili svojim glavama greškušto ga nijesu na vrijeme predvidjeli.
Tako je, u trenutku kada je cijela Evropa pravila žurke po plažnim barovima sa koktelima i plastičnim naočarima za posmatranje pomračenja, politička i naučna elita ondašnje SR Jugoslavije donijela odluku, bez da je iko digao glas protiv, da sopstveni narod pošalje u podrum u punom značenju te riječi.
Histerija koja je u tim danim kulminirala zaključno sa jedanaestim je bila epskih razmjera. Ko god da je bio režiserom cijele te predstave, bez obzira na negativnu konotaciju zaglupljivanja sopstvenog naroda, je ipak zaslužio da mu se ukaže poštovanje. Broj onih koji nijesu nasjelije bio na nivou statističke greške, dok je potvrđeno da je “magarčenje” cijelog naroda samo “a piece of cake” što bi rekli Amerikanci.
Da bi sve bilo uvjerljivije vlast se potrudila da donese preporuke i uputstva, a da bi sve dobilo na značaju tog dana od 8:00pa do 14:00 časova ni avioni JAT nijesu letjeli. Kakva je opasnost vrebala za nebeske kapetane sa sve stjuardesama u starim Titovim avionima nijesmo saznali, ali sam siguran da je to bila jedina avio kompanija koja iz tog razloga, ikada, nije letjela.
Preporuke preteče današnjeg NKT su, blago rečeno, bile slične onima koje se podrazumjevaju prilikom kakve ozbiljnije havarije na nuklearnom reaktoru sa jezivim posledicama ukoliko se ne pridržavate istih. Ubrzan rad srca, grčevi u stomaku, pojačan svrab kože, nagli skok krvnog pritiska, povećanje nivoa šećera u krvi i učestalo mokrenje je ono što ste mogli da očekujete ako se samo malo opustite i posmatrate pomračenje. Od svega ovoga na mene je naveći utisak ostavilo da su ljudi povjerovali da par sekundi ili minuta gledanja kako mjesec zaklanja sunce može otvoriti ozbiljne probleme sa prostatom.
Tradicionalno junaštvo i marketing na temu istog nijesu mogli da pomognu u borbi saovakvim neprijateljem, čak ni gusle nijesu mogle da opjevaju beznađe koje je visilo u zraku na plus 37 celzija. Narod koji je nekih pola vijeka ranije jedini u Evropi digao opštenarodni ustanak suprostavljajući se iskonskom zlu, ovog istog jula je pobjegao u tamu sobe videći to kao jedini izlaz za izbjegavanje zla koje ga je snašlo.
Kao u “scince fiction” filmovima o sudnjem danu,svak se trudio da zaštiti ono šta mu je bilo najbitnije, čak je i stoka u štalama po prvi put u istoriji vaskolikog stočarstva dobila improvizovane zavjese i to ne iz mode već iz egzistencijalnih razloga. Krave su mukale, ovce blejale, a narodje tog dana mučao.
Što bi rekao jedan moj poznanik dok sam ga ubjeđivao da tu nema nikakve opasnosti - pušti ti mene, ne gasi se Sunce baš svaki dan, treba samo sačekati da sve prođe “sa anđelima”i da se, daleko bilo, za ovoga života više ne ponovi.
U mom Risnu sve kuće su bile sa zatvorenim škurama, Jadranska magistrala je bila potpuno prazna, dok su se nad pustim plažama samo čuli krici galebova koji su uzaludno pokušavali da pronađu neku zaostalu koru hleba. Sve u svemu kada bi zaboravili o čemu se radi, imalo je nečega lijepog i svečanog u tome, kao da je na tren grad usnuo na platnu nekog slikara.
Sve smo to sa obale najljepšeg zaliva na svijetu posmatrali moj kum Dean, drug Stevo i ja, te se po prvi put u životu osjetili istinskim disidentima. Neko bi rekao kakva zemlja takvi i disidenti, potrebno je bilo samo da ne pristaneš na ludilo i pozajmiš masku za varenje.
Kulminacija jednog dogođaja je prevazišla samu sebe, otkrivajućiistinu o narodu koji negdje u dubini duše ima neviđenu strast prema apokaliptičnim dešavanjima kao duševnoj hrani zastare i nove teorije zavjera. Poseban paradoks predstavlja činjenica da nijedna od njih ni teoretski ne može biti toliko glupa pa da ne nađe svoje sledbenike. Nažalost kada ih lansiraju institucije sistema kao u ovom slučaju, što je poseban gadljaruk, uspjeh istih je nepodnošljivo veliki.
Jednog dana će vjerovatno neko u dalekoj budućnosti pisati o 11. julu ’21 godine, suočavajući se istim izazovom kao i ja danas- kako da vam ljudi povjeruju da se to ludilo zaista dešavalo. Avioni iza kojih zapravo ne ostaje trag od sagorelih gasova već je to kovid koji ispuštaju, 5 g mreža koja prži moždane ćelije i ubija ptice, magnetizam koji se stiče vakcinom, lijek za prasad koji rastura koronu, čipovanje i zločinačka namjera Bila Gejtsa, zavjera da bogati koronom izazovu krizu te na taj način dodatno profitiraju i tome slično, tema ne fali.
Foto Antonio Gabola, UnsplashKada krajnjim naporom zatvorenih očiju pokušam da se utopim u takvu stvarnost, onda mi Crna Gora liči na “Gotam City” prepun zlikovaca kojoj samo fali Betmen da “pobije govna” i završi stvar. Tragikomedija, ma koliko bila na momente uveseljavajuća i simpatična, ipak ne bi smjela biti u ovoj i ovolikoj mjeri dio stvarnosti.
Oni čuveni “disidenti” od maloprije su, za razliku od mene, ipak našli odgovor na dilemu koja nas najbolje opisuje a koja glas - otići iz zemlje ili nastaviti živjeti sa maskom za varenje u rukama? Kako su izabrali govori činjenica da jedan živi u Brizbejnu, a drugi u Londonu poput mnogih mladih ljudi koji se nijesu tog 11. jula 99. bojali da pogledaju u sunce. I konačno da završim sa onim što bi moj kum rekao- od svih pomračenja, najzajebanije je pomračenje uma!
