Moram priznati da sam bio dirnut galantnim gestom Srdana Kosovića koji u svojem posljednjem propagandnom pobačaju pod naslovom „Nije prijatelj Crne Gore“, nameće iz ultradesničarske perspektive krajnje korektnu „dužnost i obavezu“ „ovoj generaciji“.
A dužnost i obaveza ove je generacije, kako cjelomudreno tolkuje Kosović, „da onim velikosrpskim nacionalistima“ (dakle, nekim, ne baš svim, ne valja ni u čemu prećerivati) „koji pokušavaju Crnu Goru i Crnogorce poistovjetiti sa kriminalcima i crnogorskim ekskluzivistima, odnosno nacionalistima, obesmisli namjeru.“
Potom slijedi osobito dojmljiva Kosovićeva poenta: „Crnogorski nacionalisti i kriminalci ne smiju da budu simboli crnogorske državne ideje.“ To vam je, drugarice i drugovi, što bi rekli suśedi Hrvati, sukus Kosovićeva teksta. Kosović, dakle, nudi strogu tipologiju Crnogoraca na one koji su ekstremisti i kriminalci i koje je stoga poželjno kriminalizovati i na one koji to nijesu, pa ih treba zaštititi od nekih tamo uglavnom za njega imaginarnih „velikosrpskih nacionalista“.
I sve bi, dakako, bilo kako je i dragome Bogu ugodno, da Kosović ne ide i korak dalje, definišući koja je to poželjna forma nacionalnog Crnogorca, ona koju strogo treba zaštititi od pokušaja kriminalizacije. No tu Kosović demonstrira izvjesnu metodološku slabost koju u svom tekstu pripisuje i DPS-u, nesumnjivoj referentnoj tački njegova ideološkog oblikovanja makar do 1997. godine – nedostatak ideja.
U posvemašnjem neznanju o elementarnim pojmovima nacije, naroda, države, Kosović poseže za citatom, ali ne citira pritom, recimo, izvikanog Benedikta Andersona, već iz svog spomenara u kojem sabira mudrolije ovoga i onoga svijeta vadi citat izvjesnog Šaranović dr Nikole, koji kao da se na'vi tren prenuo iz isihastičkog mantranja i u transu ispucao novi inovativni model „inkluzivnog crnogorstva“: „To je identitetski koncept koji se prema srpstvu Crnogoraca odnosi kao prema autentičnom endogenom identitetskom izrazu i konstitutivnom elementu crnogorskog nacionalnog bića.“
U ambijentu spinova, medijskoga linča, politizacije tužilaštva, ustavno zagarantovani element pravičnosti teško da može biti postignut
Ushićeni Kosović, ne trepćući, prepisuje Šaranovićev sud da su Crnogorci ispravni samo ako su endogeni Srbi, a onda, kao doprinos ovoj teoriji velikog praska, dodaje i glosu, da su svi oni Crnogorci koji to nijesu – zapravo kriminalci.
Samo znate kako vam je s citatima, što bi Propovjednik rekao – nema ničeg novog pod suncem. Moglo bi se, naime, desiti da je citat koji Kosović preuzima od Šaranovića, Šaranović u formi koja ipak ne izmiče pojmu plagijata takođe od nekoga preuzeo. Tako se pojam endogenosti srpstva pored Kosovićeva teksta najednom pojavljuje i u tekstu popa Ognjena Femića na ćiriličnoj verziji Vijesti – In4S-u.
Pop Femić, poznat po prizivanju ukrajinskog scenarija u Crnoj Gori (dakako, iz putinovske navijačke perspektive) u autorskome tekstu veli: „Kada govorimo o srpstvu prvo što nam pada na pamet je Crna Gora. Pojam srpstvo je nerazdvojan od pojma Crna Gora. Što više, srpstvo je endogena pojava vezana samo za Crnu Goru.“
E sad, je li Femić prepisao od Kosovića koji je prepisao od Šaranovića, ili su i Femić i Kosović i Šaranović prepisivali neki viši autoritet, nekog, štotijaznam, Gojka Perovića, manje je važno. Poenta je da se u Crnoj Gori susrijećemo s promovisanjem krajnje ultradesničarskih shvatanja pojma nacije, zasnovanog na nativističkim teorijama.
Crnogorska nacija je, kao uostalom i sve druge nacije na ovom širokom dunjaluku, zamišljena zajednica, dakle socijalni a ne biološki konstrukt, i kao takva nije statički fenomen s jednom za svagda definisanim „endogenim“ sadržajima.
Kad u toj zamišljenoj zajednici koju okuplja zajednička percepcija nekoliko ne naročito čvrstih komponenti identifikacije ne bi bilo društvene pluralnosti, onda to ne bi ni bila nacija. Kad među onima koji se nacionalno samoiskazuju kao Crnogorci ne bi bilo, recimo, i pravoslavnih vjernika koji svoje vjerske potrebe obavljaju u nekoj od jurisdikcija Crnogorske pravoslavne crkve, ali i onih koji pripadaju jurisdikciji Beogradske patrijaršije ili, pak, onih, koji svoje duhovne potrebe upražnjavaju pod krovom Vaseljenske patrijaršije, kad ne bi u toj zamišljenoj zajednici bilo i muslimana i katolika i budista i judaista i agnostika i ateista, kad među onima koji pripadaju toj zamišljenoj zajednici ne bi moglo biti i onih slovenskog i onih albanskog, vlaškog, keltskog, normanskog ili grčkog porijekla, kad u toj zajednici ne bi bilo i onih ideološki lijevih i onih desnih i onih u centru, velim, ne bi to ni bila nacija.
Mogla bi biti neka rigidna sekta, ali nacija ne. E pa tom se logikom sekte vodi i Kosović kad propisuje uslove pod kojima se u „ovoj generaciji“ imaju nacionalno odrediti Crnogorci, uspostavljajući taksonomiju u kojoj oni koji iz bilo kog razloga ne baštine „endogeno srpstvo“ mogu biti samo – kriminalci.
Za tu svoju nakaradnu, kulturrasističku teoriju, Kosović nalazi potvrdu ne ni u teoriji nacije ni u, njemu bliskijem, svetootačkom predanju, već u porukama iz SKY aplikacije koje danima u Vijestima objavljuje njegova koleginica u propagandistici Jelena Jovanović. Pa razmotrimo kratko što nam to danima s naslovne strane Vijesti plasira ova bratija.
U Crnoj Gori susrijećemo s promovisanjem krajnje ultradesničarskih shvatanja pojma nacije, zasnovanog na nativističkim teorijama
Od petka do poneđeljka, s naslovne strane Vijesti nijesu silazili bombastični naslovi koji prate interpretaciju polugodišnje SKY prepiske između Radoja Zvicera, navodnog šefa tzv. Kavačkoga klana, i Cetinjanina Nena Kaluđerovića.
Velim interpretaciju, jer Jelena Jovanović, suautorka skandalizujućih tekstova, nije nam predočila fotografije originalne prepiske, već je tehnikom kolaža montirala što se njoj prohtjelo, miksajući prepisku koja se tiče potencijalno kriminalnih radnji s neobaveznim čavrljanjem na političke teme, tokom kojeg Zvicer iskazuje zavidan stepen nepoznavanja društvenih prilika nakon avgusta 2020. godine.
Baš kao što je čuvenom BIRN-ovom listom prije gotovo dvije godine pokušala javnu egzekuciju nad građanskim aktivistima, prišivajući im ekstremizam, Jovanovićeva i sad u blato pokušava uvaljati novinare, građanske aktiviste i intelektualce koji se spominju u prepisci dvojice korespondenata ne kao protagonisti njihovih dogovora već kao rendom statisti u opservaciji političkih prilika u zemlji.
U pomoć joj je priskočio i njen bivši urednik Kosović, da pritvrdi da su oni koji su mu nekoliko puta priredili javno šamaranje zbog laži i spinova koje je objavio, evo sad i dokazano – štićenici mafije. No, da vidimo kako to stoji sa samim SKY prepiskama.
Crnogorski mediji prenijeli su cijeli niz poruka koje su razmjenjivali pripadnici Škaljarskoga kriminalnoga klana između sebe ili sa svojim saradnicima u kojima se pominje jedno odnekud poznato ime.
Februara 2020. godine navodni vođa tzv. Škaljarskoga klana Jovica Vukotić piše svom advokatu da napiše podnesak i izjavu za Vijesti, pa dodaje: „Jelena Jovanović moja drugarica iz Vijesti će je objavit odmah. (...) Jelena je naš drug ovo mora da se čuje jer će nam za suđenje poslije valjati. (...) Mora ovo Jeleni da se kaže da napiše tekst molim te što prije.“
Saveznik tog nekog u Kosovićevoj interpretaciji neopipljivog i fluidnog velikosrpskog nacionalizma su „crnogorski nacionalisti“, odnosno „komite“, odnosno kriminalci
Ime Jelene Jovanović spominje se i u prepisci pripadnika Škaljarskoga klana Miloša Đuričkovića i Milija Bajramovića takođe iz februara 2020. godine opet u vezi s potrebom da se preko Vijesti plasiraju javnosti određene informacije iz kuhinje Škaljarskoga klana.
Đuričković Bajramoviću šalje broj telefona Jelene Jovanović i dodaje: „Uglavnom objaviće sve na našu je stranu“. U septembru 2020. godine Jovica Vukotić, preko svoje nevjenačne supruge, diktira teme koje treba da obradi novinarka Jovanović, uz komentar „dobro to Ješka sastavi“.
Ime Jelene Jovanović pominje se i u više prepiski pripadnika Škaljarskog klana iz februara 2021. godine. Tako u jednoj od tih prepiski Ivan Mićković Vladanu Radomanu objašnjava odnose s Jovanovićevom: „Ali ne možemo od nje tražiti da piše nešto kontra tome što javljaju ovi od tamo. Ozračićemo nju odma. Pitaće je neko što ti to braniš. A ona ove baš mrzi zbog Migija. On je bio njen drug veliki a bili su zajedno kad je ubijen. (...) Ona je avetinja jedna ali je dobar drug.“
Znatiželjnik lako može uporediti transkripte (i objavljene fotografije) ovih prepiski s datumima kad je Jovanovićeva u Vijestima plasirala tekstove naručene od strane raznih pripadnika Škaljarskoga klana. Svi ti tekstovi objavljeni su u vrijeme kad je zvanični glavni i odgovorni urednik Vijesti bio – pogađate ko – Srdan Kosović.
E sad, kad bih bio maliciozan konstatovao bih kako je u vrijeme Kosovićeva urednikovanja dio sadržaja Vijesti uređivao Škaljarski klan. Ali kako sam zapravo jako dobre volje, neću. Premda i Jovanovićeva i Kosović u svojim tekstovima umjesto da istražuju unaprijed presuđuju i to ne samo protagonistima prepiske već i onima koji se u toj prepisci pominju apsolutno izvan bilo kakvog kriminalnog miljea, biću ovog puta široke ruke pa ću se pozvati na presumpciju nevinosti i zaključiti da Srdan Kosović kao glavni i odgovorni urednik možda ipak nije bio upućen u to da dio njegovog uredničkog posla u Vijestima obavlja Škaljarski klan.
Može biti, velim, da to tad nije znao, no danas mu je dato da spozna, a ipak umjesto pokajanja Kosović se radije drži svog omiljenog terena – produkcije spin afera.
I na poslijetku o samoj namjeri da se preko interpretacija prepiski Jelene Jovanović kriminalizuju ljudi koji su 2021. godine pružali otpor galopirajućoj fašizaciji crnogorskog društva. Bezočna je laž da su „pojedini profesori FCJK“, kako veli Jovanovićeva, ili „predstavnici nekih obrazovnih ustanova“, kako opreznije sugeriše Kosović, ikad i iđe, kako oni sugerišu, branili kriminal.
Kad je u oktobru 2021. godine priveden Neno Kaluđerović pod optužbom za „pokušaj terorizma“ 5. 9. 2021. godine, reagovali smo tekstovima u kojima smo pokazali da je jedini terorizam na Cetinju tog jutra bio onaj demonstriran od dijela državnog aparata za koji se ispostavilo da je djelovao bez poštovanja komandnog lanca, uz prekomjernu upotrebu suzavaca, gumenih metaka i korišćenje privatnog bagera za ugrožavanje bezbjednosti nenasilnih demonstranata i njihove imovine.
Kad bih bio maliciozan konstatovao bih kako je u vrijeme Kosovićeva urednikovanja dio sadržaja Vijesti uređivao Škaljarski klan. Ali kako sam zapravo jako dobre volje, neću
Komanda: „Bolje mi njih, nego oni nas!“ najprecizniji je izraz tog državnog terorizma koji je do danas ostao nesankcionisan. Kao neko ko je u neposrednoj blizini na Kruševom ždrijelu te noći i jutra svjedočio s koliko je energije i autoriteta Neno Kaluđerović smirivao strasti, pozivajući okupljene građane da mirno iskažu svoj protest i ne sukobljavaju se s policijom, svojom sam moralnom obavezom smatrao dići glas protiv fabrikovane optužnice. Ta je optužnica uskoro i odbačena.
Uporni pokušaji kriminalizacije nenasilnog cetinjskog otpora poniženju, dio su orkestrirane kampanje kriminalizacije grasruts pokreta otpora velikosrpskoj agresiji u Crnoj Gori, koju je, gle čuda, konačno spoznao i Kosović, pružajući joj otpor klevetanjem i kriminalizacijom onih koji se protiv nje, na sve legalne i legitimne načine, bore.
Pritom se uporno prešućuje ono što su potvrdile i fotografije s ustoličenja – da je Cetinjski manastir tog jutra bio prenapučen paravojnim formacijama koje pripadaju kriminalnom miljeu i da su eventualni protesti ispred Cetinjskog manastira mogli rezultirati mnogo crnjim scenarijem od onoga iz 12. jula 1991. godine kad su arkanovci pucali na okupljene demonstrante.
To što su se demonstranti 5. 9. 2021. godine okupili izvan grada, daleko od manastira i kriminalnih struktura koje su u njemu bile spremne na sve – kako je potvrdio i snimak jednog od komandanata specijalaca Petra Kneževića – sačuvalo je tog jutra mir ne samo na Cetinju nego i u Crnoj Gori.
Kad su prije nešto više od godinu dana bez javno objavljene optužnice na račun Nena Kaluđerovića u njegovu porodičnu kuću banuli do zuba naoružani specijalci, lomeći imovinu i iživljavajući se nad njegovim roditeljima, rođacima i đecom, takođe smo reagovali tekstovima, opet ne „braneći kriminal“ već ukazujući na netransparentnost djelovanja i nesumnjivo prekoračenje sile, uz ozbiljne sumnje da je i ta akcija bila politički dirigovana – budući da je uslijedila nakon najave Dritana Abazovića da će lako riješiti građanski otpor na Cetinju eliminacijom nekoliko ljudi koji „stvaraju probleme“.
Za svaku djelatnost koja može imati veze s ogrješenjem o zakone ove države – izvan protestnih aktivnosti na koje ne može pasti ni trunka sumnje u njihovu opravdanost i čistu, građansku motivaciju – Neno Kaluđerović, baš kao i bilo koji drugi građanin Crne Gore, mora dobiti priliku na pravični sudski postupak i posljedično – ukoliko se dokaže krivica – odgovarati.
U ambijentu spinova, medijskoga linča, politizacije tužilaštva, ustavno zagarantovani element pravičnosti teško da može biti postignut. A u kojoj je mjeri tužilaštvo selektivno pokazuje i ekspresna izjava glavnog specijalnog tužioca da medijske objave povodom SKY prepiski u kojima se Dritan Abazović spominje kao jedan od mogućih organizatora šverca cigareta – „ne pomažu istrazi“.
20S druge, pak, strane „curenje“ SKY prepiski iz tužilaštva ka novinarki koja je u tim istim prepiskama označena kao glasnogovornik Škaljarskoga klana i potom njeno slobodno interpretiranje i (ko)lažiranje istih, a zatim i svakodnevno bombardovanje javnosti s naslovne strane Vijesti, od Novovića nijesu zavrijedili ni abera.
Kako je kod Kosovića inače sve ukoso i naglavačke, završiću analizom opservacija kojima započinje svoj propagandni tekstić. Identifikujući sumnjive pojedince i fabrikujući im veze s kriminalnim miljeom, a s jasnim ciljem da one nacionalne Crnogorce koji na svoju sramotu ne ośećaju da su Srbi prikaže kao sve odreda kriminalce, Kosović iznosi genijalan uvid:
„Jasnije je nego ikada, iako očekivano, ko je najbolji saveznik (veliko)srpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Kada kažem najbolji, pod tim ne mislim na odanost ili svjesno savezništvo, već na one grupe i pojedince koji najefikasnije doprinose ostvarenju velikosrpskih ciljeva u Crnoj Gori.“
Saveznik tog nekog u Kosovićevoj interpretaciji neopipljivog i fluidnog, a u svojoj nedefinisanosti gotovo pa simpatičnog, velikosrpskog nacionalizma su „crnogorski nacionalisti“, odnosno „komite“, odnosno kriminalci, a zapravo, kako se docnije saznaje, „ekskluzivni Crnogorci“, čiju ekskluzivnost Kosović svodi na to što – kako to lijepo objasni Đorđe Šćepović – nijesu supstancijalno Srbi.
I tu mi je zapravo sinulo da se Kosović vidno uznemirio kad je sebe prepoznao u tipologiji četnikluka koju sam svojevremeno objavio, shvatajući ga opet ukoso i naglavačke, kao moj odnos prema nacionalnom pitanju, iako se u tom tekstu bavim isključivo pobornicima velikosrpske ideologije, ma kojoj rasi, vjeri, naciji, polu ili rodu pripadali.
Sinulo mi je, naime, da je Kosović možda zahvaljujući mojem tekstu doživio epifaniju i samospoznanje, a potom tumačeći savremene prilike posegnuo za jednom istorijskom analogijom – jer baš onako kako on danas ljude koji pružaju otpor genocidnoj velikosrpskoj ideologiji smatra njenim saveznicima, i Kosovićevi četnici smatrali su da antifašistički otpor u Drugome svjetskom ratu hrani nacifašiste.
Blaženo lišen kategorije idejnosti i razvidno krivo usmjeren, kakvim ga je Savaot načinio, Kosović se u prepisivanju tu ne zaustavlja, nego baš onako kako su njegovi ideološki preci partizane nazivali banditima, i on, grešan, savremene antifašiste u liku građanskih aktivista i intelektualaca koji se opiru novofašizmu naziva – kriminalcima.
