Srpski dvor faktički u rukama regenta Aleksandra Karađorđevića i radikalska Vlada Nikole Pašića sa svojim vojnim, političkim, diplomatskim i drugim instrumentarijom uspjeli su da ishoduju da Francuska zabrani povratak Kralja Nikole u Crnu Goru.
Crnogorski suveren u progonstvu nipošto nije htio da se pomiri sa tom činjenicom i uništenjem nezavisnosti Crne Gore.
U tom smislu je američkom pukovniku, novinaru i publicisti Stivenu Bonsalu, bliskom saradniku pukovnika vojske SAD Edvarda Hausa i članu američke delegacije na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919, izrazio ogorčenje, ali i namjere, želje i nade, rekavši mu i ovo:
»Moj pukovniče, uznemirava me činjenica da sudbina moje zemlje i moja lična uzrokuje vašu zabrinutost. Dozvolite mi da kažem da ne bi trebalo. Pozajmite mi ovog vašeg komandanta kao simbol američke simpatije; obezbijedite za mene toliko dugo odbijane pasoše, koji će mi omogućiti da dospijem do granica rodne zemlje, koju Vaš komandant takođe zna i takođe voli, i tada će crnogorsko pitanje nestati kao snijeg na Lovćenu kada jugo duva.
Američki pukovnik Stiven Bonsal (Izvor: Michale Belis Find a Grave)
Ja sam u izgnanstvu i čovjek pod zlobnom zabranom, ali čim pređem granicu moje rodne Crne Gore vojnici mojega zeta i mojega unuka će pobjeći a meni će biti ispod časti da ih gonim«.[1]
O očajnoj situaciji u Crnoj Gori detaljno ali precizno govori izvještaj Mihaila-Mila Plamenca, načelnika tadašnjeg crnogorskog Ministarsta pravde, upućen iz Gaete 20. septembra 1919. predsjedniku Ministarskog savjeta (Vlade) Kraljevine Crne Gore u Parizu Jovanu S. Plamencu.
Između ostalog, u njemu pravnik Mihailo Plamenac tvrdi kako je 8. septembra 1919. godine u Medovu preko Kastrata stigao uveče komandir Marko Vučeraković (koji je januara 1920. unaprijeđen u čin brigadira/generala crnogorske vojske u egzilu).
U tome dokumentu Milo Plamenac navodi da je u Medovu stigao Vučeraković jako oslabio od muka koje je komitujući podnio, da je samo dva puta za 19 dana hljeba jeo, a da se kad je mogao hranio grožđem i smokvama.
U istome aktu navodi se da je komandir Marko Vučeraković do 10. avgusta 1919. bio u okolini Skadaraskog jezera, u Kastratima, đe se povukao sa Sutormana u kojemu se nije mogao održati.
Marko Vučeraković s porodicom u egzilu u Belgiji
Vučeraković je u Medovi u prvoj polovini septembra 1919. predao izvještaj o situaciji u Crnoj Gori da se sa njime koristi crnogorska Vlada u emigraciji. U tome Vučerakovićevom izvještaju, čiji je dio sadržan u pomenutom raportu Mila Plamenca nejskoj crnogorskoj Vladi, on piše i ovo:
»...Ja sam sa ove pet ljudi 11. pr. m. iskrcao na obalu, poćera koja je bila za nama bijaše se razišla, a protiv nas obrazovane su komitske čete [2], jedna na jezero, a druga na suho, kojima je bio cilj da unište nas i naše pristalice, stoga su i produžili pljačku i neopisano tirjanstvo nad našim pristalicama.
Ja nijesam i dalje mogao gledati, niti sam imao strpljenja, što ova pljačkaška odjeljenja – uniformisana sa Turskim crvenim fesovima - rade tj. uništavaju i obeščašćavaju naše pristalice, jer ni Austrijanci, nijesu u svoje vrijeme, svojoj raji takva gadna i nečovječanska djela činjeli, već sam sa pomenutim društvom 15. pr. mjeseca u 10 sati prije podne napao njihovo pljačkaško odjeljenje od 17. ljudi na jezero između Luke Krnjičke i Raduša i potpuno ga uništio, tako da je samo jedan ranjen- koji je docnije umro- ostao da im priča kako je bilo.
Ja sam odatlen morao odstupiti za Golik, što nijesam uspio, jer mi je njihovo drugo pljačkaško odjeljenje, kao i vojska koja im je sa Vira stigla u pomoć presjekla put pod Golikom i opkolila nas, borba je trajala do u veče.
Od mog društva poginuo je Blažo Vučeraković, moj brat, i ranjen - zarobljen Mićo Niković, sa njine strane poginula su ovdje još dva.
Protiv nas je podignuta vojska, kao ono ranije o čemu ste bili izviješteni, te su opljačkali i uništili ono što im je ranije zaostalo. Strijeljali su četiri nevina Krnjičanina, a ostale koje nijesu bili ranije internirani, zatvorili su- govori se da će ih sve strijelajti-. Krnjice su potpuno uništene, a uništen je i cio ovaj kraj t. j. od G. Seoca do Granice.
Kralj Nikola
Ja sam poslije 22 dana bavljenja u šumi uspio doći ovdje, dosta slabog zdravlja.
Dakle, kao što vidite, naše su pristalice doživjele najveće zlo koje se da zamisliti, premda ih imamo zaludu dosta, ali su uništeni, iskrcavanjem i putovanjem došlih Crnogoraca iz Italije, preko ove oblasti otkrivena je naša stvar prije nego što smo bili gotovi za veći pokret.
Crmničko-primorska oblast uznemirena je do najvećeg stepena, od mog dolaska naši su protivnici stalno pod barjakom, neredi su redovni, protiv Italijana veliko je ogorčenje, misle da se nalazim kod njih, na Sutorman ili Vir, kao i da me pomažu, mislio sam da će se i do sada sukobiti, jer sam na to i radio.
Iz ostalih krajeva Crne Gore, nemam vi sad nikakavih bližih novosti javiti, jer sam baš jučer od jednog mog prijatelja iz Zete izviješten, okolina Nikšića jako je bila uznemirena, bilo je svega, ali vam ne mogu- usljed netačnog obavještenja- ništa dalje reći.
Kuće Vučinića na Vranjićke njive, a sigurno ste ranije čuli, sve su izgorene.
Hoti i okolina ovih dana su se pobunili i izjavili su Srbijanskim vlastima da napuste njihovo zemljište, u koliko će se to dalje razviti ne znam, jer je protiv toga Alum Loja Turčin iz Skadra, koji pomaže naše protivnike, a isti se nalazi u Podgorici odakle šalje novac i municiju za unutrašnjost Albanije i u Malesiju.
Danas sam čuo od Arbanasa, ali ne vjerujem, da je Radomir Vešović ustao protiv srbijanskih vlasti i da se odmetnuo, ali ovu vijest nemojte uzeti za sigurnu.
U garnizonima u Crnoj Gori, bolijesti su i bune, umiru i bježe gomilama, vlasti se služe sa vojskom iz mase, kojoj osim 10 dinara dnevno pojednom, daju i neograničenu vlast, te jedu i piju, a pored toga pljačkaju i doma nose...
Što se tiče mene, ja sam sve moje i mojih, kao i svakog mog, za domovinu izgubio, ostao je samo moj život koga ni najmanje nijesam žalio, a neću ni ubuduće, dok budem mogao, premda sam dobro oslabio, sa društvom sam dosta u oskudnom stanju kako u novcu tako i u odijelu, ništa na nas nema.
G. Kom. Krsto Popović preko mene je uputio za Sava Raspopovića 20.000 austrijskih kruna kome sam ih odmah dao, ali sam u istog Sava pozajmio 10.000 kruna, stoga što nam Krsto Popović, nije bio izdao ništa, jer se nadao, da će odmah dobiti novac, čim bude dobio vezu.
Moja familija kao i ostale druge su uništene, na tuđim su vratima bez ičega, tražio sam vam ranije pomoć, kako za familije tako i za dalji rad, nijesam dobio ni odgovora.
Napominjem vi da u Albaniji 1.000 austrijskih kruna koštaju samo 200 italijanskih lira, franaka ili srebrnih kruna« [3].
Porodica Marka Vučerakovića, njegova kuća, njegovova imovina, pokretna i nepokretna, te njegova oficirska, majorska uniforma, sve je to skupa stradalo od okrutnog terora srpskih okupacionih vlasti.
Crnogorski premijer Jovan S. Plamenac
Potporučnik crnogorski Mašo Niković je, u jednoj izjavi, datoj iz Formija 10. juna 1919, za čiju je istinitost jemčio svojim potpisom potporučnik Niko Niković, govorio o paljenju kuće Marka Vučerakovića, stradanju njegove porodice i ubistvu njegovog brata Blaža Vučerakovića.
U toj izjavi on konstatuje da su okupacione vlasti i domaći renegati, u njihovoj službi »u reon naše opštine zapalili dvije kuće g. Kom. Marka Vučerakovića iz sela Krnjica sa cijelim pokućstvom, i sve pokretno im uništili i odveli za njihove svrhe. Srbijanski vlastodržci, pomoću crnogorskih izroda, i četovođa te izdajničke rulje... vođe pljačkaša, nasiljavali su mirno stanovništvo, sve one koji se nijesu mogli silom naćerati da se zakunu na vjernost, njihovom Petru od Srbije, strpali po njihovim zatvorima a sve im pokretno oduzeli i opljačkali.
I tom prilikom kad su zapalili kuće rečenog Kom. Vučerakovića nijesu dozvolili Gospođi rečenog da obuje cipele nego su je čak i ozuli da ide bosa ukraj svojih dobara... i to, čak malo dijete od tri godine na sred opštine na Kameno-guvno htjeli su da ga zakolju kao jagnje, ali tom prilikom nijesu dali ostali opštinari.
I toga momenta, kad su zapalili kuće rečenog Vučerakovića u odbrani svoje domovine i svojih opaljenih kuća poginuo je brat rečenog komandira Vučerakovića pok. Blažo Vučeraković. Isti je ostao četiri dana neukopat, pa čak peti dan su dozvolili da se ukopa ali ne pred crkvom, nego na isto mjesto đe je poginuo za višu uvjerenost«, navodi Mašo Niković.
Ustanička, komitska grupa majora Marka Vučerakovića štitila je, koliko je mogla i znala, crnogorsko stanovništvo. Sukobljavala se i obračunavala, sa onima koji su ugnjetavali, tlačili, mučili i ubijali crnogorski narod.
U vrijeme kad je njegova ustanička (komitska) grupa napustila područje Crmnice i prebacila se preko Skadarskog jezera u naselje Vraku na albanskoj teritoriji, potjere koje je okupaciona vlast organizovala, a izvodile bjelaška »organizovana omladina« i vojne formacije u njihovoj službi, počinile su brojne kriminalne radnje. Izvršile su ubistvo, pljačku, paljevinu i druge zločine prema domu, srodnicima, porodici i imovini Marka Vučerakovića. Iza sebe ostavili su krv i pepeo.
Okupaciona militarna formacija »nije se zadovoljila samo sa paljevinom kuće, nego ju je prethodno opljačkala i stvari međusobno podijelila. U kući je nađena komandirova bluza sa paradnim epoletama i odlikovanjima, kao i paradna kapa s grbom.
Omladinci su tu bluzu i kapu oblačili na jednu svinju i tako je »dekorisanu« tjerali seoskim ulicama uz osmijeh i dobacivanje jedan drugom:
»Što ne pozdraviš gospodarevog komandijera«. Komandirovoj ženi neko je skinuo opanke s nogu i ona je bosa, vodeći dvoje đece za ruke, pošla da traži utočište kod ljudi, koji su imali hrabrosti da je prime.
Čuvši za ovo Vučeraković se sa grupom vratio iz Vrake opet na crmnički teren. Pošto je omladina bila pošla dalje u pravcu Skadarske Krajine, on se riješio da je sačeka u povratku i da joj se osveti. Poslije nekoliko dana, jedno odjeljenje omladine vraćalo se iz Krajine velikim čamcem (»Krajinska lađa«), koji su onamo opljačkali.
Bilo ih je sedamnaest. Ploveći uz samu obalu pored Petrove Ponte nijesu primijetili Vučerakovića, koji je tu sa grupom bio u zasjedi. Jednim plotunom bili su pobijeni svi osim jednog, koji je preživio teške rane«, navodi crnogorski zelenaš, ustanik i politički emigrant u Italiji Nikola Tomanov Zec iz Trnova (Crmnica) u memoarskom radu pod naslovom »Zelenaši«.
[1] Ove riječi kralja Nikole objavio je Stiven Bonsal u knjizi » Mali narodi u Versaju – tužitelji i molioci«, koja je objavljena na engleskom jeziku 1946. godine.
[2] Radi se o kontra-komitima-bjelaškim potjerama i naoružanim snagama od strane srbijanske vojske i režima.
[3] DACG, Arhivski Odsjek-Podgorica, Dokumenta Jovana S. Plamenca, fascikla broj 81.
