'Oće to, kažu, od preglasne muzike. Tulumarenje uz cajke na Svetom Stefanu, bučne proslave s Noćnim vukovima, zagondžijske egzibicije po Welderu... sve je to moralo ostaviti posljedice na slušni aparat kudravog đilkoša na privremenom radu na mjestu crnogorskoga premijera. To bi moglo biti jedno od objašnjenja za misteriju da do danas nije čuo nijedan „validan“ argument protiv Otvorenoga Balkana.
Drugo i znatno vjerovatnije objašnjenje je da Dritan i ovim povodom radi ono za što je najosposobljeniji – zaobilazi istinu u širokom krugu. Ovih se dana njegovi funkcioneri upinju da dokažu kako je Otvoreni Balkan ekonomski, a ne politički projekat i kako je usaglašen s procesom integracije u EU. Kakvi bi ekonomski benefiti Otvorenoga Balkana mogli biti, najbolje je da pitamo struku.
Abazovićevo društvo podržavalaca Otvorenoga Balkana u Crnoj Gori čine DF, SNP, Demokrate i ostali restlovi Šešelj-Miloševićeve politike devedesetih
A ko će bolje to znati od ekonomistkinje Gordane Đurović, koja je i po ocjeni ondašnje opozicije posao EU integracija vodila bolje od drugih: „Crnoj Gori, koja već uvozi 50 odsto bruto domaćeg proizvoda u robama, dolazak konkurentnijih firmi bi ugrozio i trenutnu ograničenu domaću poljoprivrednu proizvodnju i izazvao revolt domaćih poljoprivrednika koji ionako imaju problema oko plasmana proizvoda.
Zato treba razmišljati o domaćim proizvođačima, farmerima i prehrambenoj industriji.“ Đurović još primjećuje kako je Crna Gora na 50 odsto trgovinskoga deficita, baš kao i sve druge države koje bi trebalo da obuhvati ova inicijativa, osim Srbije, kojoj bi Otvoreni Balkan donio „dodatni ekonomski stimulans“.
I tako, dok nas Dritanove konate ubjeđuju da Crna Gora mora pokrenuti proizvodnju hrane, Dritan radi na gašenju proizvodnje i promoviše tuđe ekonomske interese, lažući javnost kako Otvoreni Balkan ne isključuje Evropsku uniju!? A kako će izgledati prilagođavanje brojnih crnogorskih zakona ne zakonodavstvu EU već potrebama režima trgovine Otvorenoga Balkana, kako će trgovinska liberalizacija i brži protok ljudi i kapitala zaštititi crnogorsku radnu snagu i proizvođače, kako će se sve to odraziti i na brzinu sticanja prebivališta, državljanstva, na koncu – biračkoga prava, i kako sve to može biti isplativo državi koja je u pregovorima s EU značajno odmakla u odnosu na sve ostale zemlje Zapadnoga Balkana, na ta pitanja Dritan nema odgovor jer ih ili nije čuo ili ih jednostavno ne želi čuti.
To što vrijeđa pamet građana pričom da Otvoreni Balkan – čiji je kreator beogradski autokrata Vučić, kojem je to apgrejd projekta Srpskoga sveta – nije politički, već ekonomski projekat, već je dio uobičajenoga folklora ovoga sitnog političkog manipulanta. Uostalom, baš kao što je bio slučaj kad je 2018. godine odbio glasati o pristupanju Crne Gore NATO paktu, Abazovićevo društvo podržavalaca Otvorenoga Balkana u Crnoj Gori čine Demokratski front, Socijalistička narodna partija, Demokrate i ostali restlovi Šešelj-Miloševićeve politike 90-ih, danas produžena ruka ruskih političkih uticaja na Balkanu.
Integracija u EU i Otvoreni Balkan su, dakle, dva suprotstavljena procesa, dva nespojiva kolosijeka od kojih prvi Crnu Goru vodi društvu razvijenih evropskih država, a drugi je prepušta na milost i nemilost tamnoga vilajeta kojim će se dirigovati iz Beograda.
Bilo je vidno da je ostao Abazović i dalje ponosan na brutalnu akciju policije, na bagere, gumene metke, šok bombe i suzavce
Da ipak nije prečuo argumente protiv Otvorenoga Balkana, već ih jednostavno ignoriše, Abazović je potvrdio nastupom na premijerskom satu u Skupštini Crne Gore. Novi je crnogorski premijer shvatio da oko nekih tema više ne mora da laže, pa je tako pred crnogorskom javnošću priznao da je pośedovao kriptovani telefon i da se srijetao s ruskim obavještajcima iz samoga vrha BIA, no svoj raskošni talenat obmanjivanja demonstrirao je osvrćući se na događaje na Cetinju 4. i 5. septembra 2021. godine.
Iako je pokušao to demantovati, bilo je vidno da je ostao Abazović i dalje ponosan na brutalnu akciju policije, na bagere, gumene metke, šok bombe i suzavce, tvrdeći da ih je prouzrokovao Veljovićev „napad na službeno lice“. Premda sudska presuda govori da napada nije bilo, postavlja se pitanje zašto službena lica – ako su se ośetila ugroženo – nijesu lišila slobode Veljovića i time riješila problem, umjesto što su mirne demonstrante, uključujući i aktuelnoga ministra vanjskih poslova, zasuli stotinama patrona suzavca, a protiv demonstranata s Adžića krivine, đe nije bilo Veljovića da se gurka s policijom, pored gumenih metaka i šok bombi upotrijebili i Carevićev bager, ni abera za posljedice po živote građana...
Veli još Abazović kako je grad bio blokiran, navodeći i to kao opravdanje za brutalnu represiju iako je svima koji su tih dana bili na Cetinju bilo vidno da je blokadu grada izvršila – policija, ponašajući se kao okupaciona sila. Neće Abazović ni riječ da progovori o bezbjednosno interesantnim licima koja su danima uoči i u vrijeme intronizacije Joanikija II bili u manastiru, a koje smo mogli viđeti naoružane na fotografijama s ustoličenja i čiju smo egzaltiranu ciku mogli čuti i na snimcima iz manastira koje su sami napravili... Jer kad bi o tome progovorio ili kad o nekim stvarima ne bi lagao, moralo bi se postaviti jednostavno pitanje – đe je u svemu tome odgovornost ondašnjega koordinatora svih bezbjednosnih službi!? Onoga istog što je odmah nakon cetinjskih događaja ugrabio da mirne građanske proteste pripiše DPS-u i prišije im presudu "ekstremizma s elementima terorizma"!?
Možda je nova geopolitička situacija uzrokovana Putinovom agresijom na Ukrajinu zaista odškrinula vrata Crnoj Gori da se može ponovo nadati ubrzanju integracija u EU, zaglibilih dolaskom na vlast Krivokapić-Abazovićeve vlade prije nešto više od godinu i po dana. No na tome neizvjesnom putu, ključni je balast Crnoj Gori upravo njen nedorasli, manipulativni i, po vlastitom priznanju, stranim službama raspoloživi – premijer.
