Vazda sam podržavao one kojima su davali male šanse za uspjeh. Nebitno o čemu se radi, uz uslov da je stvar progresivna. I nikad iz sažaljenja, već iz čiste empatije i poštovanja prema njihovoj srčanosti, trudu i zalaganju.
Mentalitetski je dosta blisko balkanskim narodima da staju uz velike, jake, nepobjedive... Valjda zbog, u glavama duboko usađene, inferiornosti, što je posebno istaknuto među Crnogorcima.
Crnogorci su u početku gledali na Rusiju kao nešto veliko, njima nedostižno, kao moćnu silu koja treba da ih brani. U novijoj istoriji kao alternativa se postavila Srbija, naravno, što je moguće veća. Zbog toga je dio Crnogoraca počeo da mrzi Crnu Goru jer je mala, a da voli Srbiju - onu veliku.
Naravno, ne znam toga Crnogorca, Srbina Crnogorca, Srbina iz Crne Gore, nazovite kako god, koji bi pristao da mu Srbin iz Srbije iliti Srbijanac bude nadređeni. Naravno, osim nekolicine Vučkovih sponzorisanih i omiljenih saradnika iz Crne Gore, da ne upotrijebim težu riječ koja ima neke ilustrativne narodne izraze.
Braća Kličko ostaće mnogo bolje upamćena po herojskom držanju u ovih nekoliko dana, nego po bogatoj sportskoj karijeri
Njima je, dakle, u glavi da Crna Gora može bit' dio Srbije, ali da vladaju oni, srpski spartanci, superiorniji od Srbijanaca. I Milošević je bio Crnogorac, iako za sebe to nikad nije rekao. Nažalost, njegov nasljednik Dačić je još prije skoro deceniju rekao - sa Crnogorcima smo raskrstili, nikad više neće gospodariti Srbijom.
I time srušio san brojnih crnogorskih Srba da će upravljati tom suśednom nam državom i tako liječiti svoje vještački instalirane komplekse inferiornosti.
Nego, vratimo se herojima našeg doba. Onima koji taj problem inferiornosti nemaju.
Slične probleme imali su i Ukrajinci. Decenijama pod šapom Moskve, asimilovani, ubijani, proćerivani iz svoje države, sve su izdržali. I opet je bilo onih kojima je Moskva milija od Kijeva. Ima ih i sad, dok ista Moskva ispaljuje hiljade raketa na Kijev, Harkov, Odesu, Mariupolj...
Ali većina, i to ona progresivna, drži cijelome svijetu čas iz patriotizma. Čistog, emotivnog, najiskrenijeg. Ono što se odavno nije viđelo na svijetu. A to je želja za životom, želja za opstankom, da se sačuvaju ognjišta, familije, prijatelji, sela, gradovi, država.
Kakva bi sudbina Ukrajine bila da nema ovako stamenog predsjednika. Vjerujem, pala bi još prvoga dana
I sloboda. To je glavni ideal koji se ovih dana brani u Ukrajini, jer ne vodi se ovaj rat da bi se Ukrajina spriječila da uđe u NATO ili Evropsku uniju. Ovaj rat se vodi da bi im se oduzela sloboda.
Nevjerovatno je gledati sve te dobrovoljce, koji su zamijenili svoje, inače uobičajena, zanimanja puškama, ili studente hemije koji umjesto u školskih eksperimenata na ulicama prave Molotovljeve koktele namijenjene ruskim tenkovima, pa mlade parove, tek vjenčane, koji umjesto na medeni mjesec idu u štab Teritorijalne odbrane da zaduže naoružanje, ili starce koji se golim rukama suprotstavljaju naoružanim vojnicima i liježu na puteve kako bi, barem simbolično, napravili prepreku ruskim tenkovima.
Valja pomenuti i sve one sportiste koji su dresove ostavili po strani da bi obukli uniforme i otišli da brane državu koju su do prije samo nekoliko dana ponosno predstavljali na terenu.
Braća Kličko ostaće mnogo bolje upamćena po herojskom držanju u ovih nekoliko dana, nego po inače bogatoj sportskoj karijeri.
Kruna svega ipak je predsjednik Ukrajine Vladimir Zelenski. Mladi čovjek koji se nadao i zalagao za najbolje, a dočekao ono što nije ni slutio. Neko ko je cijeloga života zasmijavao ljude, sada je onaj koji im uliva nadu i moral. Bez ikakvog političkog i vojnog iskustva potvrdio je onu da se lider ne postaje, već rađa. Ili imaš to nešto u sebi ili ne. A to se najbolje vidi u kriznim situacijama. I pokazao se. Ne mogu ni da zamislim kakva bi sudbina Ukrajine bila da nema ovako stamenog predsjednika. Vjerujem, pala bi još prvoga dana.
Gledajući Ukrajince koji dijele cijelome svijetu lekciju iz patriotizma, ne mogu a da ne pogledam i na Crnu Goru. Državu koju je sve ovo moglo da zadesi. I kojoj se ovo isto spremalo, ali srećom nije uspjelo.
Kad gledam njihov patriotizam, bude mi teško kraj srca kad vidim one koji u Crnoj Gori imaju vlast. I one koji će je tek imati. Tu patriotizma nema. Ni jednog jedinog promila. Samo političko moralni talog. I jedna izdaja. Ostaje nam samo da se borimo da na vlast dođu iskrene patriote.
Sa druge strane Ukrajinci se bore da uopšte imaju državu. Da je sačuvaju. Najbolje to opisuje jedan transparent koji kaže: „Ako Rusija prestane da se bori - nestaće rat, ako Ukrajina prestane da se bori - nestaće Ukrajina''.
To je ta lekcija iz patriotizma! Borba za državu i njenu slobodu nikada ne smije prestati, ni u ratu ni u miru. Jer uvijek postoje sile koje prijete slobodi.
Zbog toga, hvala vam Ukrajinci na istorijskom času hrabrosti i patriotizma. Nadam se da će je Crnogorci zapamtiti.
Do pobjede.
Слава Україні! Героям слава!
