Direktni potomak brata vladike Danila, pitomac najbolje ruske carske vojne akademije, miljenik svoga kralja, tetaka princeza, prijatelj potonjeg ruskog cara, meksičkog predsjednika Obregona, drugar čuvene Volis Smit (a možda i nešto više).
Komandant odbrane Lovćena, jedan od vođa Božićnog ustanka, pisac brojnih apela, do zadnjega dana borac za pravo, čast i slobodu Crne Gore. Cijeli je svijet proputovao, uz pratnju vijernoga brata, alaj-barjaktara Marka Zekovog Popovića čiju urnu je godinama čuvao da bi je na kraju pohranio u katedrali u Dablinu o čemu sam pisao prilikom posjete prije nekoliko dana.
Zbog borbe za nezavisnu Crnu Goru ispaštala je i Milova familija. Ćerku i ženu je ostavio u Kaliforniji kako bi se posvetio obilasku političkih centara kako bi ih umolio da riješe crnogorsko pitanje i proći će četrdeset godina do sljedećeg susreta sa njegovom ćerkom Milenom.
Veliki svjetski vajar, a takođe borac za Crnu Goru, Janko Brajović, jednom prilikom u Londonu reče da je Milo najdostojniji da bude crnogorski kralj. Nudili su naci-fašisti Milu krunu, ali on nije htio da je prihvati.
Milena Petrović Njegoš napisala je značajnu knjigu o životu princa, a svu imovinu koju joj je u Crnoj Gori ostavio otac poklonila je Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi. Najveća želja joj je bila, kao i njenom ocu, da dočeka nezavisnu Crnu Goru. U tome nije uspjela, preminula je 2005. godine.
Ali je uspjela ideja za koju se Milo toliko borio i meni danas bi čast da poslije toliko godina položim crnogorski barjak i simbol te ideje na njegovu vječnu kuću.
Neka mu je vječna slava i hvala.
Za pravo, čast i slobodu Crne Gore!
