Komandir crnogorske vojske, rodoljub, suverenista, zelenaš, jedan od prvaka Božićnog ustanka 1919. godine i komitskog emancipatorskog pokreta, politički egzilant, pregaoc ZA PRAVO, ČAST I SLOBODU CRNE GORE Todor Milov Borozan, u nastavku memoara, u poglavlju EMIGRACIJA, koja obuhvata period od oktobra 1920. do maja 1921. godine, svjedoči:
»U drugoj polovini 1920. godine državna uprava poče da šalje sve više potjera po selima. Kuće jataka staviše pod stalnom prismotrom. No kad se zima primače na pragu, počeli smo da se brinemo za opstanak. Baš u tom vremenu, među nama, počeše se širiti glasovi da treba napuštat šume. Skoro čitav mjesec dana nismo znali što se priprema. Kad smo dobili naređenje da se pripremamo za emigraciju i da moramo napuštit šume, nastala je velika muka.
34Komiti su bili vojnici iz naših sela, ne mnogo školovani, ali vjerni, odani, čvrsti i neustrašivi momci, pečenih očiju, čista i tvrda srca. Znali su da podnose glad, zimu i ostale nedaće bez prigovora. Uslovi pod kojima su živjeli naučili su ih mnogim ratnim vještinama. Stekli su odmetničko znanje, bili su neustrašivi i nevjerovatno izdržljivi. Ljubav prema toj zemlji kod njih je bila jača od ljubavi prema sopstvenom životu. Naređenje za emigraciju u početku je za njih bilo neprihvatljivo. Htjeli su da ginu na sopstvenoj zemlji, bili su spremni na obračun do kraja. Jedina njihova želja bila je osveta prije smrti i zato su često ponavljali »Ko se sveti, ka da se posveti«. Ta želja za osvetom bila je jača od želje za čuvanje sopstvene glave.
Mi (vođe k [1]. grupa) smo znali, ako komiti počnu da se svete, niko ih više neće ustaviti, nastat će prolivanje krvi do istrebljenja. Isto tako smo znali da u ovom našem kamenu nekoliko tako spremnih, vještih i snažnih momaka može uništit stotine života prije nego ih stigne smrt. Toga smo se najviše bojali, i da je počelo, Crna Gora bi ostala pusta. »Braća« Srbijanci su to i očekivali ili bolje reći htjeli i priželjkivali da se Crnogorci pokolju između sebe i da ostane Crna Gora bez Crnogoraca, pošto im je ona upravo takva trebala. Eto zbog toga smo osvete i međusobno krvoproliće morali spriječit.
Todor Borozan sa suprugom i djetetom
Komiti nisu mogli, ili nisu htjeli da shvate, da treba napustit svoju zemlju (u kojoj svaki kamen poznaju), ostavit svoju porodicu i svoju rodbinu bez zaštite, na milost i nemilost drugima. Nisu htjeli da shvate da treba bježat radi spašavanja sopstvenog života. Mi smo morali svakoga pojedinačno pripremit da prihvati dato naređenje. Mi smo dokazivali da ćemo se vratit u svoju zemlju, svome narodu, onda kad za to budusazrele prilike. No moramo priznat, da su to bile više nade, no sigurnost i čvrsto uvjerenje.
Naša velika ljubav prema tom kršu (CG) vodila nas je iz jednog rata u drugi, iz jednog ropstva u drugo iz naših siromašnih kuća (slamom pokrivenih) u šume i pećine, iz jednog jada u veće muke, koje su trajale skoro jednu deceniju. I poslije svega ovoga u tuđinu, u emigraciju, u tuđu zemlju i tuđi svijet, sa nesigurnom nadom na povratak, što nas je više boljelo od svega što smo do sada podnijeli.
Znali smo mi da možemo drukčije. Mogli smo i mi da poljubimo ruku tuđemu kralju i da u njega vidimo svoj spas i svoga Boga. Tada bi bili isti kao i oni koji su to uradili i zaboravili na svoju domovinu i druge stvari. No mi smo svim bićem pripadali CG i vjerovali smo da naša uvjerenja potvrđuju naše osobine, bez kojih se po našim načelima nije moglo živjeti.
Taj kamen ni u mislima nismo mogli da ustupimo drugome, sebično i ljubomorno smo ga čuvali za sebe, i sami smo zbog toga osudili sebe. Tako je ta ljubav, sklonila ispred nas, sve udobnosti ljudskog življenja i pružila ono što nam je pripalo, a što sami iz ovoga vidite. Osjetili smo da je ljubav prema tom kamenu uhvatila duboke korijene u našem mozgu, ona je zavladala svim našim bićem i zato se od nje nismo mogli osloboditi.
Todor Milov Borozan
Da li je ljubav odlučila o našoj sudbini ili je sudbina odlučila o izboru naše ljubavi, to samo Gospod zna. Ljubav prema tom kršu i toj zemlji dovela nas je dovde, ali nas nije napuštala. Nažalost, znali smo da taj kamen nikad nikome nije pružio nikakvo bogatstvo ni udobnost, pa ne može ni nama. No pored svega toga naša tragedija se potvrdila u istini da nas ta ljubav prema njemu neće napuštat do kraja života.
Zašto se nismo odrekli onoga što je prošlo? Zašto nismo sve to napustili? To jedino možemo objasnit našim uvjerenjima i našim osobinama, koje sam ranije nabrojio. Zbog njih smo osudili sebe na muke i progonstvo, koje nam je život dodijelio. Možete reći ili pomislit da sebe pripisujemo ove osobine i ova uvjerenja da bi opravdali svoju borbu, kroz interese većih ciljeva, a svoju propast pred sobom i pred drugima, propadanjem tih ciljeva.
Ne! Nemam te namjere, ali morate znati, da mi nikad, nismo od bilo koga tražili opravdanje. Ne želimo da se niko rasplače nad našom sudbinom, jer mi kad bi se ponovo ovakvi rodili odabrali bi ovo isto. Ocjene o svemu ovome donosit će svako na svoj način, razumljivo, gledajući sve to, kroz sopstvene mogućnosti sagledavanja istine (i kroz svoje interese).
Samo manji broj jataka znao je da napuštamo zemlju. Grupa jedna za drugom pripremala se polako, za napuštanje Crne Gore. Oružje smo posakrivali. Sa sobom smo uzeli revolvere i po neku bombu, zlu ne trebalo, ako uz put naletimo na kakvo zlo, da se bar zamijenimo. Pravac kretanja je bio isti ili sa malim izmjenama, koje sam ranije opisao.
Todor Milov Borozan u starosti
Kad smo došli do mora ukrcali smo se na brod koji nas je odvezao u Brindizi. Kapetani brodova znali su koga prevoze i tu nije bilo nikakvih smetnji. U Brindizi su nas dočekali naši ljudi, sa kojima smo otišli u Gaetu. U Gaeti smo smješteni u logor (kasarna) koji je bio određen za nas. Ovo prebacivanje komita trajalo je oko dva mjeseca, jer su u tom vremenu u Gaetu stalno pristizale novoprebačene grupe.
U Gaeti je vladao vojnički način života, samo sa tom razlikom, što nismo sprovodili neku specijalnu vojnu obuku, ili neku krutu vojničku disciplinu. Ljudi su imali više vremena da izlaze, da prošetaju, da nešto novo vide i nauče. Vladala je disciplina, onakva kakva se od nas zahtijevala. Neki ljudi su u početku imali malo muke da se priviknu na ovako miran i jednostavan život.
Smještajni uslovi bili su vojnički. Način ishrane bio je redovan i dobar. Ishrana se razlikovala od naše hrane (upravo od one na koju smo mi naučili). Pojedinci su se na to teže privikavali. Imali smo dosta slobodnog vremena i mogli smo da se šetamo po gradu, do određenog vremena. Za sve to vrijeme, nismo imali nikakvih neprilika, od strane italijanskog stanovništva, koje je živjelo u tom mjestu. U Gaeti smo dobijali »plate« te smo imali novca za trošak. Plate su dobijali i vojnici, koji su bili sa nama.
U tom vremenu njegovo V [2]. Kralj Nikola je svojim ukazom, proizveo određen broj crnogorskih oficira u veće činove.Tim ukazom bio sam i ja proizveden u čin KOMANDIRA. Koliko toliko, ta pažnja i taj postupak, davao nam je nadu, da će naše pitanje riješit. Pa vjerovatno i zbog toga, oficiri i vojnici bili su disciplinovani i ponašali su se u skladu sa zahtjevima komande i Vlade“.
(Kraj u sljedećem nastavku)
[1] Komitskih (gerilskih) grupa-napomena N.A.
[2] V=Veličanstvo-napomena N. A.
