Kada je 1991. godine Lord Karington predložio mirovni plan za tadašnju Jugoslaviju, a koji je u sebi sadržao i mogućnost da svaka od republika zadrži pravo da samostalno nastavi svoj put, Momir Bulatović je glasao ZA. To njegovo Za nije trajalo ni punih sat vremena. Nakon toga je odlučio da povuče ZA i glasa protiv.
Razlog je, naravno kao i uvijek, bio poziv Slobodana Miloševića sa kratkom naredbom. I Bulatović je odlučio da glasa protiv svoje Republike i svoga naroda, predajući sve, kao ružna đevojka prćiju, Beogradu. Momir Bulatović je zbog straha koji je osjećao od Miloševića, onog jadnog podaničkog straha, odredio put svojoj zemlji u bespuća devedesetih godina 20. vijeka. U toj deceniji je srušen Berlinski zid, osnovana Evropska unije, prekinut Aparthejd u Južnoafričkoj republici, izašao Koeljov „Alhemičar“, štampan prvi „Harry Potter“, a Frensis Fukujama objavio kapitalno djelo o kraju globalnih sukoba u svijetu „Kraj istorije i posljednji čovjek”.
Sve se ovo dešavalo u svijetu dok smo mi živjeli život jednog ofucalog biźina. Čekalo se u redovima za hljeb, mlijeko i sapun. Čekalo se i svako veče hoće li se na Dnevniku 2 pojaviti ime nekog bliskog na onim beskrajnim spiskovima poginulih i ranjenih. Dočekivali su se pozivi za rezervu, dočekivali su se i kolone izbjeglica i ništa dobro se nije očekivalo. Sve ovo zbog straha i podaništva jednog čovjeka sa brkovima.
Jakov Milatović nema brkove. I tu izgleda prestaje svaka razlika sa Momirom Bulatovićem, njegovim idolom i političkim ocem, kako sam reče. Mada je više vjerovatno da je politčki učio od biološkog a ne političkog oca jer je te, gore navedene, 91' imao svega pet godina. Nego, kako god bilo, lekcija je savladana i naučena do nivoa mantre.
42
Jakov, poput mu tatka Momira takođe ide u Beograd na poklon i mišljenje. Da li je Vučić već počeo da viče na njega kao što je, onomad, čika Sloba na kanabeu vikao na Bulatoviće, Momira i Predraga, još uvijek ne znamo, ali znamo da je matrica ista i da su samo akteri drugačiji.
Istorija se ponavlja svim narodima, nekima kao loša a nekim kao dobra karma. Nama se ponavlja kao test inteligencije ili - koliko glupi možemo da budemo. Ako je devedesetih teško bilo nekog ubjediti da će prljave riječi raznih Šešelja, Bećkovića, Paroških i sličnih fašisoidnih humanoida, dovesti do krvavog bratoubilačkog rata i sveopšte kulturne, humane i biološke propasti, onda valjda ne bi trebalo da nam to danas bude problem slučajući Vuline, Kovačeviće i Vučeviće. Međutim, jeste nam problem i to veliki očigledno.
Na otvorenu prijetnju, slučajnim izborom, predsednika Srpske napredne stranke Milorada Vučevića da Crnu Goru očekuje ukrajinski scenario, naš, takođe slučajno izabrani, predśednik Milatović čvrsto drži stisnute zube i ni da pisne. Hrabro, crnogorski, poput Momira trpi drugarsku kritiku, mada nisam siguran ni da je Momir dozvoljavao da na njega viču i prijete mu trećerazredni političari inkognito renomea.
Jakov Milatović nema brkove. I tu izgleda prestaje svaka razlika sa Momirom Bulatovićem
Jakovu to izgleda ne smeta ništa. On, očigledno, zna da je sve ovo za njegovo dobro, lično naravno, a državu ... Uostalom ne treba gledati šta ti možeš da uradiš za državu već šta ona može da uradi za tebe, ili bješe obrnuto? Ma nema šanse, sigurno je ovako jer nemoguće da se svi crnogorski političari ponašaju pogrešno.
Da nije gadno za gledati, i da ne osjećamo transfer stida svaki put, bilo bi komično kako se crnogorski stopoljubi utrkuju ko će prije na poklon Vučiću. Najuporniji od svih, Andrija Mandić rekao je kako Aleksandar Vučić na njih ne vrši nikakav pritisak. I ja mu vjerujem. Jer vidite, da bi neki strani političar vršio pritisak na vas da nešto uradite u korist njegove a na štetu vaše države vi biste morali, prirodno, biti protiv toga. Međutim, ukoliko to radite sa ogromnom željom, voljom i revnošću, onda to nije pritisak već obični podanički merak. Ni trkački konj džokeja ne osjeća kao teret, više ga, on, konj, percipira kao nekog ko mu uzdama, mamuzama i bičem pokazuje kuda i koliko brzo da trči. Nešto poput auto-pilota za jahaća grla.
Neće na ove izlive nacional-socijalizma i ratno-huškačke pokliče reagovati ni ostali politički blizanci: Bečić Spajić, Joković i drugi, neće jer to nije zapisano u njihovom DNK lancu i karakteru. Možda u inat omraženog Zapada i Abrahama Linkolna koji je rekao da nije ljudski ćutati, oni ćute i trpe. Ćutaće i trpjeće će pa makar im i brkove čupali. Možda ih zato i nemaju?
