Još prije organizovanja referenduma zvanični Brisel upozoravao je Crnu Goru na mogući negativan epilog obnove nezavisnosti – prilično agresivno, često s pretjerivanjem i uvijek izvan onoga što je diplomatska uloga „pomiritelja na Balkanu“ trebalo da predstavlja.
Taj odnos najbolje je opisala nekadašnja premijerka Ujedinjenog Kraljevstva Margaret Tačer u svojoj knjizi „Državničko umijeće“ 2002. godine. U postbregzitovskom vremenu i to u trenutku kada komesar EU za proširenje sugeriše diplomatski potez koji nije u skladu sa odredbama Bečke konvencije - da zvanična Podgorica odustane odustane od protjerivanja ambasadora Republike Srbije - riječi prve žene u istoriji na čelu britanske vlade podsjećaju i opominju.
Kritika međunarodne strategije prema Crnoj Gori
U izdanju koje je 2004. objavila Školska knjiga Zagreb, u poglavlju „Ratovi na Balkanu“ Tačer analizira izjavu tadašnjeg izaslanika glavnog sekretara UN Karla Bilta, koji se pozivao na „pozitivan pomak prema struktirama višeslojnog suvereniteta“, i ocjenjivao da bi stvaranje novih granica unutar bivše Jugoslavije bespovratno ugrožavalo stabilnost regiona.
„Na sličan način – koji sablasno podsjeća na upozorenja iz 1991. godine da ne bi smjelo doći do raspada stare federativne Jugoslavije – Europska unija već neko vrijeme upozorava Crnu Goru da se ne bi smjela odvojiti od Srbije. Čovjek bi pomislio da su međunarodni diplomati dosad već naučili kako se ne može ljudima tumačiti to što je u njihovu nacionalnom interesu. Crnogorce neizbježno dovodi u kušnju pomisao na umjereno prosperitetan život, bez srpskog ugnjetavanja i iskorištavanja. Na Srbiji je – a ne na nama – da ih pokuša uvjeriti da ostanu, tako što će im omogućiti povoljne uvjete. A da sam ja Crnogorka, znam da bih željela pobjeći glavom bez obzira“, napisala je Tačer u knjizi kojom je snažnije i oštrije nego ikada ranije podvukla stavove o balkanskim pitanjima.
Knjiga je napisana jednostavnim stilom, uz korišćenje jasnih izraza, preciznih kratkih rečenica, bez ostavljenog prostora za tumačenje dvosmislenosti izvan konteksta.
Pogled u budućnost razjedinjavanja EU
Podnaslov knjige, koji bolje i od naslova pristaje sadržini, je „Strategije za svijet koji se mijenja“, a poglavlje posvećeno evropskoj politici nazvano je „Snovi i noćne more“ – ili zapravo: prošlost Starog kontinenta kakva se pamti naspram budućnosti, kakva se ne čini svijetlom.
Crnogorce neizbježno dovodi u kušnju pomisao na umjereno prosperitetan život, bez srpskog ugnjetavanja i iskorištavanja. Na Srbiji je – a ne na nama – da ih pokuša uvjeriti da ostanu, tako što će im omogućiti povoljne uvjete. A da sam ja Crnogorka, znam da bih željela pobjeći glavom bez obzira, napisala je Tačer
Predvidjela je krizu jedinstvene evropske valute, iako su prve euro novčanice počele da cirkulišu samo mjesec i po prije nego što je odštampan prvi primjerak ove knjige i nagovijestila buduća razjedinjavanja i raslojavanja Evrope o kojoj se sanjalo.
„Problem je u tome da Europska unija nikad ne može voditi razumnu politiku vezanu uz balkanske zemlje, i to zbog vrlo jednostavnog razloga. EU, ili točnije stalež koji njome vlada, ne može prihvatiti vrijednost nacionalnog bića – jer bi se tome dovelo u pitanje smislenost same europske ideje. I stoga, umjesto da potakne nacionalne države na razvoj i napredak, EU će im podmetati klipove kad god to bude moglo. To ne sluti na dobro, ma gdje se dogodilo. To pogotovo vrijedi na Balkanu, na kojem prijeti opasnost da će se nacionalne strasti – budući da su prezrene i sputane – još jače rasplamsati i postati još razornije“, dodaje Tačer u nastavku poglavlja.
U kojoj mjeri je vrijeme potvrdilo tačnost riječi Govozene lejdi kada je u pitanju odnos Brisela prema Balkanu možda najjasnije možemo vidjeti ne samo iz stavova poput onih koje je Bilt, kojeg pominje, iznosio, nakon što je već pred Haškim tribunalom pravdao poteze nekadašnje predjsednice Republike Srpske Biljane Plavšić i hvalio njenu ulogu u primjeni Dejtonskog sporazuma, već i iz pregovaračke pozicije Crne Gore i komesara za proširenje – samo u posljednjoj deceniji od Štefana Filea, preko Olija Rena i Johanesa Hana do Olivera Varheljija možemo pratiti genezu odnosa predstavnika evropskih institucija prema crnogorskom nacionalnom pitanju.
Njihove se izjave, potpomognute dijelovima izvještaja EU o napretku, zamišljenih da posluže kao smjernice prilikom integracionog procesa, stavljaju u kontekst u kojem postaju moćno oružje anticrnogorske retorike.
Nedavno smo neke od briselskih ocjena vidjeli usitnjene i razbacane u ekspozeu dolazeće vlade – jer je timu eksperata mnogo lakše bilo uzeti već gotove analize, nego praviti sopstvene, a i afinitete prema nečemu tuđem je nemoguće sakriti kao i kašalj, kako bi Andrić rekao, posebno ne onaj od koronavirusa, kako je mandatar pokušao.
