Ovo što se događa ne može biti istina. Kakvi god smo da smo, nijesmo ovako blesavi, kvarni i neznaveni. Ovo mora da su maškare, jer je počeo stađun od maškara, kada je sve dozvoljeno i sve izvan uma, tradicije, reda i običajnosti, i kad s proljeća kreću dionizijske pijane misterije u slavu nadolazećeg proljeća i ponovnog buđenja života. Ili su možda teške halucinacije od metastaze uma i razuma...
Devedesetih se urušio socijalizam i niko njega nije pobijedio nego se ugušio u sopstvenoj dekadenciji. Iz njegovih malignih socijalnih i duhovnih ostataka metastazirali su nove vođe i nove ideje i poveli nas u ratove, zvjerstva i ludilo. Zapadni susjedi nijesu mogli spavati od naše buke pa su nas pedagoški izbombardovali da nas utišaju.
Iz te tišine krenula je mutacija primitivnog političkog uma koju su lideri nazvali tranzicijom koja nas je odvela u kriminal i bahato bogaćenje i pseudodemokratiju. Prezadovoljna oligarhija je opet zapala u dekadenciju i samozadovoljstvo da bi je nedavno na vlasti smijenila njena klerofašistička metastaza. Dakle, to sada živimo.
U svom tom ludilu nije bilo pobjednika, jer pravi pobjednici donose novi duh i novu energiju, već samo otužne mutacije rudimentarnih balkanskih društvenih nagona.
Mislite da pretjerujem? Dobro, krenimo onda redom. Volšebni Rukoljub, najnoviji oslobodilac, održao je juče budalast govor u kome je nahvalio sadržaj izmjena tužilačkih zakona, ali je zamolio Skupštinu da ih ne usvaja jer su mu iz EU naglasili da bismo time prešli crvenu liniju. Klerofašisti i druga mutna rulja iz skupštinske većine mu viču: „Ma kakva linija, vozi Miško“. Ali Miško ne smije. Uglavnom, ova intervencija zapadnih saveznika imaće odjek kao ono bombardovanje i možemo je slobodno nazvati „Legislativni milosrdni anđeo“, i neće se više moći na silu usvajati zakoni bez javne rasprave i konsultacija sa institucijama EU.
Neka to, nego će omogućiti sudijama Ustavnog suda da ponište nedavno mangaški usvojene izmjene Zakona o slobodi vjeroispovijesti i da ne moraju, u strahu od četnika i brutalnog pseudograđanskog lidera Berije, biti presijom istraumirane marionete poput sudija Apelacionog suda.
No, ne znam koliko je priča oko demokratije i jačanja institucija uopšte suvisla u našem konkretnom slučaju. Iako je promjena vlasti izvedena na tehnički korektno obavljenim izborima i u mirnoj atmosferi, ona je bila - sve samo ne to. Pola izborne godine je proteklo u brutalnom klerikalističkom, ničim ograničenom, divljanju Srpske pravoslavne crkve, paradiranju agenata srpske BIA-e i srpskih političkih agitatora, te potocima ilegalne inostrane novčane predizborne potpore. I dobili smo što smo dobili.
Pseudograđanske strančice su lažnim predizbornim proklamacijama pridobile su dio nezadovoljnih birača građanske provenijencije i potom fintom Trojanskog konja uvele klerofašizam u zemlju. I nema tu dilema. Najviši funkcioneri tih stranaka su saradnici BIA i to je na mreži objavila naša ANB, sve sa kontaktima i kodnim imenima. Neka što to sad plaši malog Beriju i razne demokrate, nego je zastrašujuće i za mene. Zašto nisu bivši preduzimali ništa protiv tih lica kada su sve znali?
Izgleda, stvari su morale ići tim tokom. Fašizam i nacizam su na vlast došli i u Njemačkoj i Italiji uz pomoć liberalnih partija i njihovog straha od komunizma. Mi samo kasnimo stotinjak godina za civilizacijom. Još je interesantnije da je ostatak Evrope tada čak sa simpatijama gledao na to, pa čak i britanski premijer Čembrlen. To znači da ni EU nije evoluirala po pitanju prepoznavanja fašizma pa je i ove naše balkanske prikaze dočekala sa simpatijama. Čak je i naš voljeni princ Nikola drugi dan po inauguraciji Rukoljubovoj poletio da mu se umili, očekujući vjerovatno povrat neke imovine. Zaboravio je da su svu tu imovinu i državu i crkvu i krunu njegovi preci predali Karađorđevićima za apanaže.
Ovo ne može dobro završiti i pitanje je samo kada će početi sukobi. Da li oko izbora u Nikšiću ili prilikom nasilnog pokušaja izmjene zakona o državljanstvu i izmjene izbornog zakonodavsta, ili u najbolju ruku kod provođenja popisa?
Za to vrijeme će doći do strašnog osiromašenja države pa moguće i bankrota. Velike države, inercijom svojih velikih privrednih i finansijskih sistema, i čvrstinom državnog aparata i institucija, mogu izdržati i dva mandata budalastih vlada. Države poput nas ne mogu niti jedan. I kad već gore pomenuh Troju, da parafraziram Laokonovu izreku: Što bilo da bilo, ne vjerujem velikosrpskom autokrati i kad vakcine poklanja.
