Čuje se zvuk štikle koja nervozno galopira po mermernom podu Predsedništva Republike Srbije. Medijska savetnica Predsedniku Vučiću donosi najnovije ankete. Nisu dobre.
„Sad će na mene na urla, kao da sam ja kriva!“- panično je slutila savetnica balkanskog lidera broj 1, sociopate i tiranina, u ruhu vještog državnika. Vrata „predsednika svih Srba“ se zlokobno zatvaraju.
Jutro nakon. Građani regiona u kadru gledaju najbliže predsjednikove tajkune, kako sa pognutim glavama i sramom koji se vidi i u samom potiljku, čekaju da im Predsednik napravi sendvič. „Onaj iz detinjstva“. Pola kile hleba, tri parčeta parizera (sad možete da kupite i izrezani reče - toliko dugo traje njegov prekid sa realnošću), i malo majoneza. Rez (mislim na kadar, parizer je, dakle, izrezan).
Predsjednika Srba nismo vidjeli kako se bori sa pola kile hleba, ali jesmo njegove tajkune koji žvaću kao po kazni, dok se predsjednikov „Marija Antoaneta“ sindrom medijima prošetao, pokazujući građanima regiona koliko su zapravo na*ebali.
8
Još brži i paničniji koraci savetnice, vruće printane ankete pod mišku - „operacija parizer“ ne da nije dobro prošla, nego kad bi se reakcija građana slikovito mjerila, makar onog dijela njih za čije se simpatije Predsednik decenijama u teškom kompleksu bori – urbane i obrazovane Srbije, rezultat ankete bi se naslovio sa „Ovaj nije normalan“.
Odgovor na „Ovaj nije normalan“ rezultat ankete je dobra stara provjerena metoda srpskih lidera. Nema toga koji nije počeo karijeru kao prozapadni demokrata, a u padu rejtinga nije pribjegao toj čarobnoj formuli „na siguricu“, koja UVIJEK, ali UVIJEK pali. Makar kod onih koji ne spadaju u „urbane i obrazovane“ (osim kad su crnogorske svetinje u pitanju, tj. ex crnogorske, tu se pale svi).
Tenkovi! „Uh, tu me ne diraj! Što volim kad vidim kad tenkovi krenu, ja odmah pustim Cecu, upalim kandilo, izbijem ženu, i upalim PINK ili RTS. Kad im vidim one kape, ma kakvi Vagneri i bakrači! Još kad vidim da su u manastiru, popovi ih okadili, ma najači smo na svetu. Bravo Nole! Daj, ženo, iseci malo parizera, sedi da gledaš, krenulo je.“
Tenkovi mijenjaju percepciju svemu. Žvalavi postaje Marko Kraljević, Veljko Ražnatović od uličnog skinheda srpski princ, a oružana agresija na drugu državu katarzična esplozija pravde. Tih tranzicija razuma smo se nagledali: mas-ubica u heroje, mas grobnica u „propagandu zaveru CIA protiv Srba, izgubljenih ratova u vjeru, a egzekutora tupim predmetima (pop Maca Vukojičić na primjer) u svece!
Da, to se dobija kad naciju decenijama držiš na parizeru, turbo folku, na „za jednog Srbina 100 Muslimana“ retorici, a nepravdu i zaveru kao sedativ za odsustvo dostojanstva. Dakle, tenkovi? Stara priča - popovi, topovi, lopovi?
Počelo je od parizera, a nastavilo lošom imitacijom Vagnera. Predstava za javnost koštala je života, a okončana je bježanijom terorističke grupe iz manastira. Ozbiljne države, sa ozbiljnim liderima, nemaju zamjene teza da je pustiti naoružane teroriste u manastir odraz „vjerskih sloboda“! Pod pritiskom međunarodne zajednice, bljesak parizer mitomanije doživio je debakl.
Zašto me toliko tangira serija događaja iz susjedne države? Zato što znam, isto kao što odlično znate svi, da se taj otvoreni apetit nečim mora nahraniti. Crna Gora je na redu!
Čovjeka prosto uhvati strah kad vidi toliku količinu agresivne nesvijesti u jednom vremenu. Kad vidite da milioni duša vjeruju da Kosovo nije „gotova priča“, da je pitanje vremena kad će da se „vojska na Kosovo vrati“ i da ćemo se „dogodine vidjeti u Prizrenu“. Sjetite se obećanja o ispijanju kafe na Stradunu!
Uzimajući u obzir sve, cijeli politički kontekst regiona, film događaja u Crnoj Gori od litija, 30. avgusta, Temeljnog ugovora, Predsjedničkih izbora, kraha evropskog sna, došlo se do uspješno realizovane rekonstruisane realnosti u kojoj je crnogorska etnička pripadnost UVIJEK sa predznakom nacionalizma. Na Wikipediji postoji čak i kategorija „građanski crnogorski nacionalizam“, dakle oksimoron koji uključuje dva opozitna pojma u okviru jednog. Nepismeno, neinteligentno, moronski osmišljeno, ali bolno slikovito, jer je takav naš status u ovoj zemlji.
Sagledavši pravu liniju obavještajno-političkog-vojnog stranog djelovanja u Crnoj Gori, ostaje sasvim jasno da se konačni i najteži udarac tek očekuje! Sve urađeno do sad samo je uspješno postavljen dekor za konačan čin. Čin koji će milionima ljudi koji vjeruju u „bajku o Kosovu“, i na konto koje srpske elite pobjeđuju na izborima, u trenutku kada konačno budu MORALI da priznaju da je u pitanju ipak bajka, Crnu Goru izmijenjenog etničkog i ustavno-pravnog karaktera, DNK našeg državnog bića, ponuditi kao utješnu nagradu svojim krvožednim parizer-nacošima. Zvaničnu srpsku Nato zemlju na Balkanu!
Svi su se pitali čemu gostovanje Slavka Perovića na TV Vijesti, baš sad, u ovom trenutku. Osim što je još jednom, neukusnom mjerom opsesije jednim čovjekom, demonstrirao svoju negativnu stranu ličnosti, podsjetio je na sve uglove kompromitacije te velike ideje. Ideje, koja je i dan danas inspiracija za borbu očuvanja crnogorske samosvijesti.
Uništiti emocije i pozitivna sjećanja na tu ideju, na liniji je ideološke magistrale kojom ekipa konzorcijuma Vijesti, juri već neko vrijeme. Njihova snažna motivacija da od „druge“ konačno postanu „prva“ familija Crne Gore, dovela je do onoga u što smo vjerovali da je nemoguće. Da ekipa koja je stvarala crnogorsku samosvijest, i odigrala jednu od ključnih uloga na tom putu, donese odluku da se odrekne te zakletve svojoj zemlji, i dozvoli Vučićevim propagandnim trupama da lagano umarširaju u Crnu Goru i preuzmu kontrolu nad njom, bez ijednog ispaljenog metka.
Da je ekipa iz Vijesti ostala vjerna svom izvornom vrijednosnom kodu, Crna Gora NIKAD ne bi mogla pasti! Nakon 2006, i uspješno, iako ponekad kontroverzno u svojim kompromisima, postaveljeni koncept građanske države, kao naše najbolje društvene tekovine, uz trojanskog konja (Albanca koji donosi dugo čekane promjene), taj finansijski kružok je napravio nezapamćen spin i zamjenu teza.
Najavljeni popis po svaku cijenu, u delikatnim okolnostima vlade u tehničkom mandatu cijele vječnosti, jasno artikulisane motivacije da se dođe do projektovane cifre pripadnika srpskog naroda, aktivne kampanje koja je odavno započela, otvoreno učešće crkve na tom zadatku, sa enormnim uticajem preko „autorizovanog kontakta sa bogom“, postavljaju pitanje da li uopšte postoji svijet u kome bi takav popis mogao biti pravičan?
Koja popisna mašinerija bi morala biti angažovana da bi se cijeli proces sproveo na fer i transparentan način? Kada smo vidjeli na šta je sve spremna mašinerija velikosrpskog Rajha, treba li opet da ispadnemo ovce i po njihovim pravilima odigramo ovu utakmicu? Utakmicu čiji rezultat sjutra daje šansu ostvarenju tog konačnog, istorijskog kontinuiteta – od rušenja Njegoševe kapele pa do vječitog sna i izlasku na more.
Popis je zakazan za tako kratak period da organizacije koje bi morale sprovesti monitoring nemaju vremena da tako velik organizacioni zadatak sprovedu. Partije se još ne oglašavaju, iako šuškanje o bojkotu popisa postaje sve glasnije. Građanima se mora objasniti pravni i politički kontekst svih opcija, ali je svaka tema i dalje u drugom planu, sve dok je opcija o formiranju vlade i dalje „živa“. U međuvremenu, ko će brinuti o ovim temama?
Šta mislite VI, građani? Ukoliko bi bojkot kao opcija pravno mogao dovesti do osporavanja njegovog legitimiteta, da li mislite da popis u vremenu tehničke vlade i najvjerovatnije tajminga koji se poklapa sa političkom kampanjom za nove izbore, treba bojkotovati? Ili ipak, znajući ko će ga i sa kojim ciljem, kojom rutinom i rukopisom organizovati, izaći na njega i dati mu legitimitet?
Na linku se nalazi anketa sa rezultatima
