Potjere organa vlasti Kraljevine SHS, organizovane i izvedene, protiv Todora M. Borozana, tokom 1919. i 1920. godine, sa ciljem da se on uhvati ili likvidirala, nijesu imale uspjeha. Režim, odnosno, njegovi predstavnici i njihova sila, nastojala je i početkom 1921. godine ući u trag Todoru Borozanu i njegovim saborcima, ali on je uspio da bude izvan njihovog domašaja i da se skloni u politički egzil. On je već tokom druge polovine 1920. izbjegao u Albaniju, odakle se prebacio u Italiju, đe je u Gaeti bio u sastavu crnogorske vojske.
Predstavnici vlasti Kraljevine SHS, odnosno njen okružni načelnik na Cetinju je 10. februara 1921, načelniku sreza Cetinje dostavio informaciju (akt broj 136) da su crnogorski oficiri Vukale V. Rajković iz Kosijera i Todor Borozan iz Bokova izveli uspjelo bjekstvo za Skadar. U tom smislu, načelnik Okužnog načelstva KSHS na Cetinju (Mitar Vukčević) u dopisu načelniku cetinjskog sreza navodi: »Sa pouzdane strane saznajem da je Vukale Rajković [1], biv. kapetan Crnogorske vojske u društvu sa Todorom Borozanom pobjegao u Skadar« [2].
Komandir Todor Borozan bio je u emigraciji u Italiji, kao oficir u crnogorskoj vojsci u Gaeti do prve polovine juna 1921. Iz Italije se vratio u zemlju, odnosno, u rodni kraj, 15. juna 1921. Po povratku u zemlju, stavljen je najprije pod nadzor organa vlasti (kao »sumnjivo lice«) KSHS, a potom ga je režim progonio, pritvorio, zatvorio, pokrenuo i vodio politički montirani sudski krivični proces protiv njega, zbog njegovog djelovanja u vrijeme komitovanja.
4Komandir (major) crnogorske vojske, državotvorni suverenista, zelenaš, ustanik i komita i politički emigrant Todor Milov Borozan u poglavlju memoara, pod naslovom »Emigracija« konstatuje:
»Ovaj naš jednostavan i miran život, remetila je jedna vijest, koja nas je duboko zabrinula. U našu komandu došla je telegrafska obavijest: »da se njegovo veličanstvo kralj Nikola razbolio«. Na ovu vijest mi smo zatražili preko naše komande od italijanske vlade, da omogući grupi oficira i vojnika da ga posjeti. Oni su to odobrili, ali se moralo čekat određeno vrijeme za prijem. Odabrana grupa je imala zadatak: da posjeti kralja, da mu uruči naše iskrene pozdrave i želje za brzo ozdravljenje.
Poslije ovoga nama je postalo jasno da se približava njegov kraj. Pošto je već bio u godinama, shvatili smo, da ima malo nade za ozdravljenje. Redovno smo obavještavani o stanju njegovog zdravlja. Umro je 2. marta 1921. Ta vijest unijela je u naše duše, iskrenu i istinsku tugu, ne zbog njegove veličine ugleda u svijetu, već i zbog ličnih veza, koje smo sa njim imali, kako u mirnom, tako i u ratnom periodu.
Štab crnogorske vojske u Italiji
Poslije određenih priprema zakazana je sahrana. Mi smo prisustvovali tom velikom hrišćanskom obredu. Naš kralj je sahranjen uz sve počasti koje su mu pripadale. Iako su Crnogorci čvrsti ljudi, mislim da nije bilo tih kojima suze nijesu same tekle. Poslije sahrane, u najvećem redu vratili smo se natrag u logor.
U logoru smo se osjećali sami, izgubljeni u tuđini. Muke koje emigrant osjeća u svojoj duši, zna samo onaj nesretnik, koji to doživi. Onaj ko to ne doživi, ne može vjerovat, ne znam koliko lijepo da se to opiše. Bolje je da to preskočim, nego da kopam po duši, onih koji su doživjeli bol i tuđinu, uz nemoć da bilo kako sebe pomognu.
Kratko vrijeme poslije kraljeve sahrane, počeli su se širiti glasovi, kako će logor da se raspusti i kako će nam biti dozvoljeno da idemo gdje sami hoćemo, u bilo koju zemlju. U logor počeše dolazit razne deputacije i razni posjetioci. Predstavnici naše vlade ukazivali su da velike sile ostaju pri svojoj ranijoj odluci i da je naša borba propala, te se ne može ništa izmijeniti. Država SHS ostaće onakva kakva je Versajskim ugovorom predviđena, na čelu sa dinastijom Karađorđevića.
Pro-srpski ljudi koji su nas posjećivali, počeli su nagovarat naše ljude, da prestanu svaku borbu, da je borba besmislena i da je nepotrebna, te se treba prilagodit novim uslovima. Francuska deputacija ukazivala nam je na mogućnost promjene Versajskog ugovora. Po njihovim riječima, oni su spremni da nama lično pomognu, nezavisno od pitanja Crne Gore.
Mi smo normalno shvatali da one žele da se oslobode obaveze prema nama i da nas rasture po svijetu, da se o svojemu jadu zabavimo. Italijanska vlada, jedino nije odobravala, zahtjeve za put u Rusiju. Svoj stav je opravdavala novonastalim uslovima, poslije ruske revolucije. Mi nismo mnogo znali o stanju u Rusiji, ali smo znali da je Crna Gora, od davnina imala veze sa tom zemljom, pa smo nekako i mi, bili više orjentisani, prema toj Slovenskoj zemlji, nego prema ostalim zemljama Svijeta.
Kapetan, pa komandir Vukale Vuksanov Rajković
Poslije ovakvih posjeta razumjeli smo da nemamo pomoći ni podrške, i da smo prepušteni sami sebe. Vidjeli smo da nam niko ništa ne nudi i da nemamo nikakve prilike. Skoro razočaraniu stav vlade, vidimo da nemamo kud, počeli smo međusobno da se dogovaramo, sa bolje poznatim prijateljima i drugovima, na koju stranu da se okrenemo. Među nama su počele neke razmirice i neslaganja. Ja sam imao utisak da su postojali određeni ljudi, plaćeni ili nagovoreni, da među ljudima stvaraju nemir i zađevice, koje su bile usmjerene ka razbijanju jedinstva.
Kad na čovjeka dođe muka onda on počne da traži rešenje u svojoj pameti, pa se sjeti mnogih stvari na koje do tada nije mislio. Tako se i ja sjetim mojih drugova, ruskih oficira koji su bili sa mnom u austrijskom logoru (u Boldagasonu).
Spomenica Božićnog ustanka
Riješim ja da napišem nekoliko pisama, pošto sam upamtio njihove adrese i odlučim, ako dobijem odgovor, da krenem za Rusiju. Razumljivo da kažem da idem u neku drugu evropsku zemlju, odakle ću se poslije prebacit u Rusiju. Napisao sam pisma: Aleksandru Vasiljeviću Vlasovu u Moskvi; Viktoru Nikolajeviću Žitinskom u Nižni Novgorod i Aleksandru Garonosatjef-u Kijevu. Pisma sam adresirao na tačne adrese koje sam od njih dobio u Boldogasonu. No odgovore na pisma nisam dobio. Zato sam morao da pomislim da li su oni dobili moja pisma ili su ona završila u neku fioku italijanske policije, bez obzira na prijateljstva sa ovom zemljem. Zbog toga sam odustao od te zamisli, jer sam vidio da nemam kud tamo.
Od puta za Ameriku odustadoh, po nagovoru nekih koji su tamo bili i vraćali se za Crnu Goru. Ljudi sa kojima sam razgovarao nisu odobravali taj put, ne samo zbog neizvjesnosti, već i zbog američkog ponašanja, prema nekadašnjim oficirima i odmetnicima. No i pored toga, Mašan i Božo [3] odluče da idu za Ameriku. Oni su za to imali svoje razloge.
Todor Borozan u starosti (lijevo)
Da se ne bih potucao po bijelome svijetu, ostalo mi je jedino da se vratim u Crnu Goru. Razloga za to bilo je više u prvom redu moja djeca. Jedna dosta velika grupa, odluči kao i ja, pa neka bude što bude. Računali smo da nam neće skinuti glave, a znali smo da nas očekuje zatvor i ko zna kave teškoće. No naša razmišljanja sve su više učvršćivala tu misao, i za nju smo tražili jedan kod drugoga potvrdu i opravdanje. Kad čovjek nije sam, sve lakše podnosi a u društvu se lakše odlučuje. U tim i takvim uslovima čovjek je spreman da prihvati savjete i nagovore, bez mogućnosti sagledavanja definitivnog ishoda. Mislim da se čovjek lakše odlučuje da umre u svojoj zemlji nego u tuđini.
Naša savjest bila je čista i nismo se imali čega bojat, izuzev političkog neslaganja, na što smo po našem mišljenju imali pravo. Mi smo bili vojnici jedne druge države za koju smo se borili. Mi smo za to imali pravo i obaveze, prema svim ljudskim i međunarodnim propisima.
Nas nekolicina mnogo smo pričali o povratku. Možda se u društvu lakše odluči. Odlučili smo da se vratimo. Znali smo da nas u državi SHS čeka zatvor, a poslije toga prazna progonstva. Znali smo za materijalnu zavisnost. Znali smo da će siromaštvo biti sastavni dio našeg življenja, od kojeg se nećemo moći osloboditi. No ona naša ljubav prema tom kršu ponovo odluči«. (Kraj)
[1] Kapetan Vukale Vuksanov Rajković iz Kosijera je od crnogorskog dvora i vlade u egzilu unaprijeđen u čin komandira (majora) crnogorske vojske i jedno vrijeme je bio u sastavu Komande crnogorskih trupa u Gaeti (Italija).
[2] Navedeno prema: Prof. dr Šerbo Rastoder, „Skrivana strana istorije-Crnogorska buna i odmetnički pokret (1918-1929), tom 3, drugo izdanje, Cetinje-Podgorica, 2005, dok. br. 1364, str. 1662.
[3] Božo Borozan s Bokova, zelenaški ustanik, oficir i komita - napomena N. A.
