Ulica, pendrek
Možemo li misliti danas i ovdje, na o prostorima Jugoistočne Evrope, Balkana? Koliko nam vremena dostaje da bismo opstali u ovom političkom labirintu u kojem smo se obreli ni krivi ni dužni, bez svoje volje i potrebe?
Pobuna, bunt, prosvjed ili protest oblici su političke borbe građana. Nastaju onda kad riječi, ideje, misli, projekti, javna obraćanja ili otvoreni dijalog, nisu mogući. Ili prestaju važiti. Pa se najčešće spontano, bez unaprijed koncipirane strategije borbe kad se, kako to političari kažu, dogodi ulica. No, imaju li oni ikakvu ideju o tome, pitaju li se zašto se uopće događa ulica?
15Dio novembra boravim u Beogradu. Nakon sunčanih i toplih dana zasipa sniježna mećava. Gradi se i ruši u ovom jedinom post-jugoslavenskom velegradu. Gradske vlasti odlučile su srušiti Željeznički most. Građani se bune. Neki su prethodnih dana zakrčili promet i protestiraju od ranog jutra. Policija štiti narod od njega samog. Neke mlade ljude koji su sjeli na most, policajci odnose u ležećem stavu.
Gotovo istovremeno prosvjedi su u Novom Sadu gdje se nedavno desila tragedija zbog nemarne rekonstrukcije Željezničke stanice, kada je stradalo toliko ljudi. U međuvremenu, preminula je i petnaesta žrtva te kolektivne tragedije, mlada djevojka, prava krasotica…
Resorni ministar Dačić kaže bez kolebanja, srama ili grižnje savjesti: Jednom kad se izvadi pendrek, nema stajanja. Teško je razumjeti toliku drskost,bahatost i osionost u dobrano zahuktalom 21. vijeku.
Danas kad započinjem pisati ovaj tekst u petak 22. 11. oko podneva će na četvrt sata zastati sve u ovoj zemlji, kao spomen i opomena za novosadsku tragediju.
Čuje se jasno kroz ovu kolektivnu gestu glas naroda. Naroda kojem je prekipjelo. Koji i šutnjom kaže: Politika vam ne vrijedi. Nevaljala je. Opominjemo vas ovime. Dosta je bilo. Slično govore i transparenti koje prosvjednici nose.
Djelovati ili ne?
Ima li mišljenje - u takvim okolnostima - koje nije djelatno, ikakve šanse?
Pokoljenja djela sude, kaže crnogorski bard XIX stoljeća. No, on je bio odviše mlad i romantičan premda ne i slobodan od djela ili djelanja, da kažem starijim izrazom.Ipak, bio je dovoljno zreo za drevno znanje koje kazuje kako nitko nije prorok u vlastitom dvorištu a nekmoli u Evropi.
Misliti, danas je nepoželjno jer vlada snažna averzija spram mišljenja. Glazbom, bukom, informacijama. No, kako djelovati u vremenima u kojima mišljenje ne proizvodi djelovanje?
Kad mislimo težimo i logičnosti i proturječju, jer znamo da bez dijalektičke igre, bez protuslovlja, nema pravog promišljanja. No, kako misliti pobunu? Je li ona gesta slobode ili pak znak neslobode i svojevrsnog ropstva?
Teže možemo promišljati ono što nije u našem iskustvu, a to znači što nije i u iskustvu naše političke prakse. Teorijsko i praktično ne bi smjeli biti u suprotnosti s filozofskom nakanom, koja hoće ono što je gotovo nemoguće:promišljanje nemira i kaosa s kojima i u kojima živimo. Jer pobuna mišljenja posljedica je nemogućih, neprevladanih i čini se, neprevladivih političkih praksi. Ona iziskuje mišljenje pobune. No kako, kojim teorijskim metodama se možemo oprijeti suvremenoj političkoj anarhiji?
Problem br.1
Globalne elite strahuju od porasta socijalnih tenzija jer je iznimno visoka nezaposlenost u mnogim evropskim ekonomijama. Siromaštvo i produbljivanje ekonomske nejednakosti u velikom dijelu naše regije čine veliki problem za donositelje odluka na globalnoj ravni i predstavljaju najveće izazove u sljedećem periodu.Većina stanovnika, prema jednom istraživanju, vjeruje da će velika nezaposlenost u Evropi biti ključni izazov u skoroj budućnosti. Borba protiv nezaposlenosti najakutniji je problem svake Vlade.
Kako djelovati u vremenima u kojima mišljenje ne proizvodi djelovanje?
Najveću zabrinutost socijalni nemiri izazivaju u Evropi. Mnogi strahuju da će se evropska ekonomija mučiti i u sljedećem razdoblju, do kraja desetljeća, što će dodatno zaoštriti socijalne napetosti.
U mnogim evropskim ekonomijama nezaposlenost je u proteklih nekoliko godina u stalnom porastu. Sve evidentnija imovinska nejednakost ugrožava pomisao na društvenu stabilnost i predstavlja ozbiljnu prijetnju demokracijama.
Imperijalizam i informatika
Kaže Krleža u jednom od eseja knjige Izleta u Rusiju o imperijalizmu ovako:
Ludilo za obogaćivanjem, neprekidna zlatna groznica, slijepa i kobna rotacija profita i hiperprofita, robe i hiperprodukcije, neprozirne magle političkih i ekonomskih kriza, kolonijalna osvajanja, ratovi, revolucije i katastrofe, sve to postaje sve sablasnijom i mračnijom prijetnjom naše civilizacije, kao dim vulkana prije provale.
Milijarde profita stvaraju sve novije i proždrljivije milijarde, moderno naoružavane armade i ratne mornarice gutaju sve veće investicije, prebacuju sesve skupocjenije količine kaučuka, nafte i ugljena s jednog kontinenta na drugi, a perspektive tog luckastog ritma javljaju se sve mutnije i nejasnije.
Uz pauperizam, opadanje životnog standarda, uz porast nezaposlenosti i međunarodnih dugova, uz sveopće naoružanje čuje se gvozdenagrmljavina strojeva i ocrtavase crni obris oblaka od otrovnog plina koji prijeti uništenjem biološke supstancije čitavih gradova. Javljaju se simptomi novih konflagracija i novih ciklusa ratova, tragične i neprirodne smrti milijuna na ratištima, od požara, od gladi, od epidemija“. (Što je imperijalizam)
Možete li vjerovati da je ovaj proročki tekst objavljen prije ravno stotinu godina I upravo je toliko, stotinu godina od smrti Vladimira Iljiča Lenjina. Ne znam je li to itko izvan ruskog kruga zapazio, obilježio ili makar spomenuo. A njegovom pojavom socijalizam je postaje svjetski pokret.
Kako suvremenom djelatnom nihilizmu suprotstaviti jednu drugačiju, sustavnu, u maniru klasične filozofije, najprije pojmovnu kritiku?
Danas je informatika postala sukus stvarnosti. Cyber - revolucija prividno je i privremeno zatočila svijet u ideju o globalnosti i sveobaviještenosti. No banalnost informacija nadvladava njihovu važnost.
Da li iz toga slijede nove revolucije i nove nesreće? I tko ih razuman danas smije i može prizivati?
Kritika umjetnošću
Kritika u umjetničkom djelu, koliko god se književnik izražavao naizgled istim pojmovima kao i filozof, ili govorio jezikom osviještenog intelektualca s razmeđe vjekova, nije ni najmanje jednostavna. Književni umjetnik voli igru riječima samo naizgled: sigurno je da ne voli šahovske križaljke koje mu nameće razumska strana bića.
Kao pisac vi imate zamagljenost neke provincijske lampe. Vi zapravo i jeste provincijalac: ne samo što je to sad ponovo u modi, nego su malograđaninastanili megalopolise proglašavajući ih svjetskim centrima. I izuzmete li količinu, kvantitetu, koja vam od kategorija duha preostaje? Kvaliteta?
Iako tek s homo sapiensom postajemo dvonošci, rep nam je još uvijek jači od mozga. Neka mi oprosti Dragibog Dekart,ali naša taština veća je od našeg duha. Ili: konformizam naše stražnjice snažniji je od naše pameti. Teži više, jer teži sili teže. Sjeda na meko, hoće udobnost. Neće kako novi filozofi kažu, nelagodu.
Čim naša glava počinje gledati druge stražnjice kako ugađaju sebi, postaje neka druga glava. Misli da se može ravnati po njima. A kad ne mari za sebe, prestajemariti i za druge. Odbija ljudsko jer povijest čovječanstva je zaista samo veliko, nepregledno iskustvo boli.
Uzmete li u obzir prethodno, ono što ste već iskusili pišući i objavljujući, postaje vam jasno da vam nitko do vas samih nije dao takvu umjetnost mišljenja u ruke. Ili obratno, promišljanja umjetnosti. Umjetničko stvaranje i djelovanje samo su oblici suptilnog promišljanja iskustva čovjeka. Dakle i čovječanstva.
Stoga, ne nadajte se slobodi geste mišljenja - jer i ona je oblik pobune - vi koji izbijate iz glave drugima bubice slobode. Fantazije slobode, njene fantome. Jednom kad zavladaju, oni će vam doći mišljenja. Umjetnost, pa i umijeće mišljenja, ne vrši se ni na nebu ni na zemlji, ni u podzemlju ni u podneblju.
Umjetnost je, heraklitovski rečeno, ona rijeka koju dvaput prelazimo, dvaput gazimo. Jednom u iskustvu boli, drugi put u iskustvu stvaranja. Ili, ona rijeka u kojoj gasimo svoje vatre. Vječno iste, koje se s mjerom pale, s mjerom gase.
A ako se usudite postojati i misliti, nadrljali ste. Kao i mnogi drugi koji stalno gube glavu. Nizašto i ni za koga. Za čistu umjetnost. Dobar je taj pire. Čist od dima. Od nebuloza. Od zamagljivanja. Crn kao ugarak...
Ipak, mišljenje se otima svakodnevici i nadrasta proživljeno. Dakle, pokušajmo misliti da bismo mogli djelovati i djelujmo da bismo postojali.
