Da li se pitate, dok živimo ovu epohu nekontrolisane moći medija, epohu koju će kasnije, za stoljeće ili više, hroničari vjerovatno nazvati baš po ovom fenomenu – kao što je bronzano ili kameno doba, tako će ovo biti medijsko doba – u kojoj mjeri je autonomna naša individualna verzija onoga što smatramo istinom?
„Medijsko doba“, koje u svom zlatnom izdanju traje već koju deceniju, svoj vrhunac je doseglo danas, kada su mediji svoj put do naših umova instalirali kroz naše individualne ekrane, monitore. U jednom SF filmu koji se dešava u dalekoj budućnosti, ova naša epoha se zove doba monitora, čiji je sektor u muzeju označen artefaktima polomljenih smartphoneova i tableta. Kada sam bio dijete, tako nešto sam gledao u crtanim filmovima kao rezultat najluđe mašte, a danas je to postalo samo još jedan od naših tjelesnih organa.
Međutim, da li tako vrtoglavo ubrzanje protoka informacija, istim ritmom prati i razvoj naših vještina da selektujemo relevantnost informacija, razumijemo spin i manipulaciju istinom? Pa, naravno da ne. Danas je jedna od najvećih vrlina koju čovjek može da posjeduje, sposobnost medijske pismenosti.
Posjedovati spektar vještina koji će ti pomoći da razumiješ logiku medija u odnosu na različite interese koji kontrolišu te medije, a najprije da razumiješ da je pojam nezavisnog novinarstva oksimoron i da tako nešto ne postoji.
Drugim riječima, prosto rečeno, da posjeduješ one vještine koje će ti pomoći da ne budeš ovca koja će kliknuti na tekst svaki put kada njegov naslov počinje sa „Nećete vjerovati šta se dogodilo...“ Koliko zna biti zabavno dok zamišljaš reakciju onih ljudi koji su povjerovali u „informaciju“ da na crnogorskim plažama hara ajkula koja jede Srbe.
Ipak, naoružan obrazovanjem koje te štiti od medijskih manipulacija, da li je čovjek danas uopšte kadar da sam donosi zbir zaključaka, koje će markirati kao istinu? Koliko smo zapravo spremni isključiti emocije, distancirati se od ličnih ideoloških uvjerenja, blokirati svaku vrstu pristrasnosti, neumoljivo i uporno sumnjati, preispitivati i tragati.
Ispada da je za doći do tačne informacije danas potrebno biti stoik i da je istina kategorija teške eksluzivnosti. Najgore su one „istine“ koje narod usvoji kao opšte mjesto, u njih se više ne sumnja, a svaka jedinka koja se usudi preispitati je, osporiti, biva osuđena i etiketirana.
Teren politike predstavlja idealan ambijent za razvoj „mumija istina“
To su te „narodne istine“ koje silina masovnosti čine neupitnim, postaju stub „društvene normalnosti“, a gotovo po difoltu ne predstavljaju ništa drugo do odraz površnosti, spekulativne polu informacije, često i glasine, koja vremenom, dobro pomognuta od strane populizma, politički motivisanog spina i nečijeg interesa, polako ali sigurno biva mumificirana, kanonizovana i neoboriva. Koliko takvih „istina“ ima u našim životima, a da nikad nijesmo ni pomislili da posumnjamo u njih.
Teren politike predstavlja idealan ambijent za razvoj „mumija istina“. Političari u toj mjeri simplifikuju stvarnost, štelujući je tako da bi njihove poruke bile razumljive i onima koji „slabije razumiju“, da život u njihovoj interpetaciji često liči na crtani film, u kome se dobri bori i pobijedi lošega.
Taj crno-bijeli svijet, interpretiran krajnje primitivno, komunicirajući sa biračima na nivou „Milo lopove“, osim tradicionalne metode laganja, unio je u crnogorski politički sistem i nekulturu, civilizacijski patos i odsustvo dzentlmenske fer igre, kao opšteg mjesta među gospodom koja se bavi politikom. Makar je tako nekada bilo.
Kao rezultat devalvacije standarda ponašanja u političkom sistemu Crne Gore, imamo i taj trend neumoljivog ponavljanja laži, koja ponovljena dovoljno puta u javnosti biva mumificirana kao instina. Kad se kombinuje sa „ja sve znam“ , ili „đe bi mi kraj bio da mi DPS nije uništio šanse“ mentalitetom, dobija se jedan sindrom u kome će sve što ima veze sa vlašću, za jednog opozicionara biti 100 posto loše, i obratno.
Da, zvuči suviše simplifikovano da bi bilo i realno, ali tako je! Možemo nabrajati do sjutra primjere, ja ću pokušati neke da navedem sam, a vas ohrabrujem da i sami u komentarima navedete neka opšta mjesta mumificiranih istina:
„Auto-put za niđe!“ Zadužili su našu đecu, unuke i praunuke, potrošili milijarde eura za put koji ne služi nikome i koji ne vodi niđe“! Prije nego što je put počeo da se radi, isti profil „univerzalnog genija čovječanstva“ je govorio: 30 godina su na vlasti, metar auto-puta nijesu napravili, heeej! Metar!
„Diktatorska vladavina trodecenijske nesmjenjivosti“. Toliko njih čak ni ne sumnja u ovakvu „istinu“, iako se zna da su vlade tokom tog perioda sastavljane od cijelog spektra stranaka, među kojima je više onih koje su nekad bile dio vlasti nego onih koje nijesu. „Diktatorska vladavina“ je završena mirnom predajom vlasti, priznavanjem izbornog rezultata, izbori koje je organizovala su proglašeni za „prve demoktatske“ i kao takva ušla u istoriju kao jedina planetarna diktatura sa ovakvom tranzicijom vlasti.
„Spržena zemlja“. Hajde da bez obzira na političke i ideološke razlike budemo pošteni prema sebi, napravimo jednu snažnu distancu od onoga što nam portali i političari kojima vjerujemo serviraju, i pogledamo tu „spornu“ epohu od 30 godina, uporedimo je sa ranijim epohama, i vremenom kojeg živimo danas!
Podgorica je, na primjer, u svom najstrožijem centru, na mjestu Trga nezavisnosti imala-parking. Ako ćemo iskreno, sagledavši mučnu istoriju naše zemlje, sa svim svojim ratovima, okupacijama, progonima, destrukcijom, protekle decenije predstavljaju zlatno doba crnogorske istorije. Da, da – vama koji se sablažnjavate dok čitate, u lice bacam istinu da je u minulim decenijama, od trenutka kada smo prestali da budemo samo još jedna izborna jedinica Slobodana Miloševića, ova zemlja vratila svoje dostojanstvo, postala država dostojna svih žrtava za njenu slobodu i, realno, proživjela najbolje decenije svoje novije istorije.
Sa svim izazovima transformacije iz plemenskog u demokratsko društvo, uz sve afere i brojne mane sistema, nepravdu i privilegovane, zemlja se gradila i funkcionisala, što je najvažnije na zdravim ideološkim temeljima, koje je dijelila sa civilizovanim svijetom, uz otklon od balkanskog sindroma kome podliježe tek sada!
Crna Gora je postala nezavisna zemlja na jedan gospodski način, bez nacionalizma i mitomanije, i kao svoju najveću istorijsku tekovinu inaugurisala pripadnost vrijednostima euro-atlanske kulture i ekonomsko političkog sistema.
„Vrijeme Đukanovića je prošlo“. Uprkos tome što je kontinuitet političke dominacije, koju je čovjek doživio na svom profesionalnom putu, sam po sebi postao teret za njegov međunarodni ugled, znajući kako se na dugotrajne vladavine gleda u sisitemu vrijednosti zapadnih demokratija, tvrditi tako nešto, za takvu političku karijeru, nakon jednih izgubljenih izbora, tipično je za fenomen kome sam posvetio tekst.
Postizborna realnost nakon 30. avgusta kreira neviđeni paradoks, totalni preokret u kome mu njegovi politički neprijatelji, još jednom svojim greškama daju vjetar u leđa. Nakon izbora, i mirne tranzicije, kao gumicom je izbrisan veliki teret i hipoteka nesmjenjivosti vlasti.
Sa druge strane, katastrofalno vođenje države, konstantni unutarkoalicioni sukobi, a konačno i skandalozan uticaj druge države na poluge vlasti, dovođenje u pitanje suštinskog severeniteta, kao i reaktivirani identitetski izazovi kroz reafirmaciju ideje velike Srbije kroz Srpski svet, Đukanoviću nanovo daju ulogu ključne figure u borbi za očuvanje tekovina 21. maja i 13. jula.
Osim svega toga, DPS-u određene ličnosti sa poljuljanim reputacijama donose generalno utisak prevaziđenosti, sve dok politika nove vlade, kreirajući atmosferu nepovjerenja investitora i najavljeni odlazak iz zemlje određenog broja njih, zajedno sa pretjeranim klerikalnim karakterom i ozbiljnim nacionalističkim ispadima određenih ljudi iz vlasti, čini da DPS, takav kakav jeste, djeluje superiorno, čak i moderno naspram konkurencije, dobijajući prijeko potreban PR u kriznim vremenima i to baš od strane političkih suparnika. Nevjerovatno, ali istinito.
„Ovo je Crna Gora na koju ćete morati da se naviknete“ – referiše se na to da je ideološka pozicija „srpske Crne Gore“ stvar građanske slobode i pitanje ličnog izbora, a ne znak nepoštovanja suveriniteta jedne zemlje, provokacija i prisvajanje tuđe kulturne baštine i identiteta. Istina je da ništa mi ne moramo i da se nikada nećemo navići na takvu Crnu Goru.
Da li će većina javnosti reagovati loše (najblaže rečeno) na preispitivanje onoga što važi za istinu, za opšte mjesto, opšteprihvaćenu realnost, onoga što političke formacije i njihovi mediji na oba ideološka pola plasiraju kao „sveto pismo“, naravno da hoće, baš zbog toga što potencira površnost, pristrasnost i nedovoljnu analitičnost prema stvarnosti, koja ne odlazi dalje od parola poput „Ne damo svetinje“ ili „Da je vječna“!
Kada budemo svojim obrazovanjem, instiktom i logikom dolazili do stavova, umjesto što instat verzije različitih interesnih struktura pokupimo kao svoje na portalima i patriotskim Viber grupama, vidjećemo da je stvarnost zanimljivija i kreativnija.
