Dok sa velikog ekrana, na najvećem gradskom trgu, „vrišti“ grafički nepristojno veliki ispis FILIP ADŽIĆ ministar unutrašnjih poslova Crne Gore, a nebom se prolama zvuk aviona (MUP-ovi nisu, a ne smijemo da pitamo čiji jesu) očekujemo da na govornicu istupi on koji je sve ovo organizovao zbog...? Valjda zbog sebe. Bilo je ili ovo ili ostavka zbog stalnih afera i ministar je odabrao ovo. Nepunu sedmicu nakon što je fizički i verbalno nasrnuo na predsjednika sindikata policije odlučio je da slavi i prikaže javnosti velike, samo njemu znane, uspjehe u borbi protiv kriminala.
Crnogorski MUP je i do sada proslavljao svoj dan ali je to sve nekako bilo intimnije i mnogo manje pompezno. Većinom su se ti eventi dešavali u sklopu kampa na Zlatici ili negdje na Ćemovskom polju, a mi obični građani bismo o tome saznali iz Dnevnika 2 gdje bi se kroz kratak prilog divili kako fizički utrenirani policajci iskaču iz zapaljenih zgrada, auta u pokretu, helikoptera... i sličnih objekata i situacija.
Ove godine nije bilo tako. Nije bilo čak ni slično. Fokus je sa uniformisanog lica prenešen na ministra, sva svijetla su bila na njemu i u vezi njega. A lokacija? E, ona je poseban dio ove priče.
Ministar nije želio da ovakav spektakl ostane unutar ograda nekog trening kampa već je odlučio da, ako već sve drugo kriju, ovo maksimalno izlože javnosti, postavivši binu na glavni gradski trg.
I koga briga koliko je sve to koštalo? Ukoliko znate podatak da samo rentiranje video zida, na kojem je onako široko i estetski vulgarno ispisao svoje ime i funkciju, košta koliko i jedan nov automobil, onda vam neće biti teško da shvatite da se nije štedjelo.
Da bi sve, kao i do sada, nestalo u apsurdu govori i činjenica da je baš tog dana njegov partijski kolega, takođe potpredsjednik URE i ministar, pokrenuo akciju STOP INFLACIJI. Mada ta je akcije za ove što ne mogu da dosegnu do potrošačke korpe, za ove što štrajkuju svakog dana, za npr. pripadnike MUP-a koji jedva preživljavaju do prvog u mjesecu. Za njih je ta akcija, nikako ne i za ministre koji su sa ove „druge“ strane, one koja viče i prijeti ovoj prvoj.
Nego odnese me digresija. Dakle, lokacija događaja. Tokom ovog spektakla više od pola dana su bile zatvorene ulice Slobode, Novaka Miloševa, Ulica Miljana Vukova, Vučedolska, Bokeška i Balšića ulica, kao i Karađorđeva i Ulica Vuka Karadžića.
Pazite sada, ne bih da budem naporan ali pročitajte imena ovih ulica još jednom. Ako ste pažljivo pročitali sigurno ste primijetili da se u njima nalaze najbitinije crnogorske institucije i da bi neko, možda nekada (jeste nevjerovatno i malo moguće) došao na ideju da iskoristi buku tokom proslave Dana MUP-a i iskopa neki tunelčić ispod njih.
Koliko je ministra i njegovu svitu briga šta je bilo juče jer očigledno da nemaju nikakav osjećaj odgovornosti, oni su odlučili da sam događaj popere baš iznad mjesta zločina. Zli jezici rekli bi da kada su mogli onako bez rukavica, u odijelima, da prčkaju u rupi zašto ne bi mogli i iznad te iste rupe napraviti žurku. Ovo je kao da je Scotland yard 1963. napravio party u onom čuvenom poštanskom vozu.
A kada smo kod odgovornosti da probamo da se prisjetimo, hronološki, samo onih bitnih situacija koje su dovele do ove proslave.
Situacija prva ili kako je sve počelo – Filip Adžić je prihvatio, možda i insistirao, da postane ministar unutrašnjih poslova i time postane prvi koji je na ovu veoma bitnu poziciju došao bez ijedne potrebne preference, iskustva i znanja.
Situacija druga – Na mjesto generalnog sekretara Ministarstva unutrašnjih poslova postavio je svog partijskog kolegu Rada Miloševića. Rade je za razliku od svog ministra imao i te kako iskustva sa policijom, pa je ministar sigurno rezonovao da će mu čovjek tako bogatog policijskog dosjea dobro doći u borbi protiv kriminala.
Koliko je ministra i njegovu svitu briga šta je bilo juče, oni su odlučili da događaj popere baš iznad mjesta zločina
Rade se ubrzo i dokazao tako što je uhapšen zbog krađe švercovanih cigareta koje je prije toga, pazite slučajnost, spaljivao zajedno sa premijerom i ministrom. Pred kamerama i reflektorima da svi vide, nešto poput ovog od prije neku noć sa trga.Na ovu situaciju ministar, a bilo je očekivati čak i od njega, ne da nije podnio ostavku nego se „drugarski“ samo distancirao od dojučerašnjeg nerazdvojnog prijatelja i saradnika.
Situacija treća – Nakon što je Sud (onaj sa rupom) pravosnažno presudio da je Ministarstvo unutrašnjih poslova nazakonito smjenilo direktora Zorana Brđanina, ministar Adžić je izjavio da ga baš briga za presudu i da on neće poštovati i spovoditi loše zakone i presude. Da je ministar kojim slučajem pravnik ili kriminolog, a ne turizmolog, znao bi da ne postoje loši i dobri zakoni. Postoje samo oni aktivni, koji se moraju poštovati jer inače dođe policije i povede vas u zatvor.
Situacija četvrta - Nakon što je policija, čak i prema ličnom priznanju, loše, kasno i neprofesionalno odreagovala tokom masakra koji je na Cetinju u avgustu 2022.učinio Vuk Borilović, ministar nije ni pomislio da podnese ostavku. Čak i da je sve urađeno na najvišem profesionalnom nivou, ukoliko neko ubije deset osoba u vašem gradu a vi ste ministar koji je funkcionalno odgovoran za bezbjednost onda imate samo jednu mogućnost. Ili dvije, ukoliko ste Filip Adžić. Druga je da ne uradite ništa.
Situacija peta – Ispod strogog centra grada, ispod pet najbitnijih institucija sistema (tri suda sa najvišim instancama, Parlamenta, Predsjedništva i Centralne banke) neko vam iskopa tunel do depoa Višeg suda koji umjesto policijskog obezbjeđenja pronađe promaja, a vi kao ministar istog dana uništite mjesto zločina zajedno sa premijerom krajnje neprofesionalnim odnosom, i na kraju uhapsite pet fotografija. Sada ministar čeka da fotografije progovore i kažu mu đe su počinioci, a one, za sada, ćute kao slike.
Situacija šesta – Sjećam se jedne stare izjave doajena crnogorskog fudbala gospodina Brana Milačića koji je nakon prenosa jedne od utakmica izjavio da Centarfor nešto mora i da zna, nije dovoljno da se rka i buka. Ovo me nevjerovatno podsjetilo na reakciju ministra tokom štrajka policijskih službenika zbog lošeg materijalnog stanja i neprofesionalnog odnosa prema njima od strane uprave. Svojom reakcijom pokazao je koliko mu je stalo do statusa kolega i njihovih porodica.
Valjda, da ga nije obezbjeđenje zaustavilo, on bio udario i sindikalnog vođu i njegove istomišljenike.
To milicijo, tuci milicijo, kada ti može biti!
