Crvenoj armiji nemoguće je oduzeti ogromnu zaslugu za savezničku pobjedu u Drugome svjetskom ratu, niti nipodaštavati žrtve naroda Sovjetskog saveza, a na prvom mjestu ruskog, koje se broje u desetinama miliona.
Problem se javlja kada sovjetske, a nakon njih i ruske vlasti, vladavinu i moć temelje na račun pobjede u Velikom otadžbinskom ratu, kako je Drugi svjetski rat poznat u Rusiji. A radila je to svaka vlast nakon 1945. godine.
Nepotrebno je pisati o vojnim paradama svakog 9. maja, izraslim iz ceremonijalnih i komemorativnih manifestacija u puko pokazivanje vojnog naoružanja s kojim raspolaže ruska vojska i demonstracije sile, kako drugim državama, tako i ruskom narodu i rusofilima. Po svemu sudeći, mnogo više ovim drugima.
Drugi, skloni jakim emocijama prema ''ruskoj sili'', lako padaju na slike desetina bataljona tenkova i raketnih sistema. Kad se to još upakuje sa milion stručnih termina od strane domaćih vojnih analitičara koji gostuju, naravno, na nekom od medija finansiranih iz Moskve, onda to u glavi svakog rusofila odzvanja kao zvona Kremljskog sata na vrhu Spaske kule.
Naravno, kad je bal nek je maskenbal...
Militarizam i uzgajanje koncepta nepobjedivosti i nadmoći armije u narodu je mnogo lakše realizovati uz pomoć religije. I to je poznato vjekovima. Shvatio je to i Staljin, koji je brutalno progonio pravoslavnu crkvu u Rusiji. Onoga trenutka kada su nacisti bili toliko blizu da su mogli da vide zidine Moskve, obratio se za pomoć nikome drugome do moskovskom patrijarhu.
Znao je Džugašvili, duboko u srcu, da blaga manipulacija Hristom može okupiti mnogo više masa za borbu protiv neprijatelja nego li, tada sveta, misao Lenjina ili pak njegov teror.
Ovaj potez pokazaće se veoma značajnim. Da njega nije bilo vjerovatno ne bi bilo ni 9. maja. Svakako, bilo bi parada, a našao bi se i neki datum u godini za demonstraciju i prikazivanje sile.
Bilo kako bilo, niko nakon iskustva Drugog svjetskog rata nije htio da zanemari moć pravoslavne crkve u političke svrhe, iako ta ljubav između svjetovne vlasti i pravoslavne crkve datira još iz vizantijskih vremena.
Niša drugačije nije ni kod drugih vjerskih zajednica, ali kod pravoslavlja postoji posebna sprega između crkvenog etnofiletizma, državnog nacionalizma, vlasti i crkve.
Devedesetih godina to se viđelo i u Srbiji u slučaju njene pravoslavne crkve.
Takođe, i u Rusiji. Prvim plotunima ispaljenim u ime pravoslavne crkve Srbije, a bilo ih je na stotine i hiljade, počinje i nacifikacija pravoslavlja.
Śetimo se samo slika njenih vladika kako poziraju sa mitraljezima preko ramena. Pa dalje, obrtanja slavskog kolača sa Karadžićem i Mladićem, nošenja mošti crnogorskih svetaca po hercegovačkim ratištima, jatakovanja i pomaganja na sve načine ratnim zločincima...
Crkva Srbije željela je da i u regionu bude ono što je i u Srbiji. Nedodirljiva. Neprikosnovena. Iznad zakona. Srećom, nije joj uspjelo. Barem ne u punoj zamisli, kako je predviđano memorandumom.
Pokušano je tako nešto i u Crnoj Gori. I djelimično uspjelo. Srećom, po kolektivnu svijest, ovo još nije država u kojoj bi upalilo to da predśednik iskače iz frižidera u cilju predizborne promocije, a da razni rijalitiji, nazovi novinari i voditelji, hrane narodno jednoumlje, dok svako nepočinstvo popova prolazi ispod radara.
Sreća, pa se kod nas svi znamo. A i reagujemo.
Isto je odrađeno i u Rusiji. Tamo je bilo još više potrebno, zbog nepostojanja bilo kakve demokratije. I pokazalo je suštinu sprege vlasti i crkve. A njihov produkt - ''denacifikaciju'' nacističkim metodama - vidimo u Ukrajini.
Nije nacizam teška riječ, jer tu su svi njegovi elementi: progon neistomišljenika, manjina, masovne egzekucije, genocid, jednoumlje, nepodnošenje demokratije i pluralizma mišljenja i endemska mržnja prema svemu što dolazi sa zapada, a što je u suštini totalna suprotnost i glavna prijetnja onome što predstavlja ideologija Putinove Jedinstvene Rusije.
Ruska pravoslavna crkva podržava Vladimira Putina u njegovom poduhvatu razaranja Ukrajine i poziva ruski narod da ga podrži da ''odbije spoljašnje i unutrašnje neprijatelje''. Unutrašnji neprijatelji su vjerovanto svi oni koji se ne slažu sa masakriranim Ukrajincima u Buči, Kijevu, Mariupolju, Harkovu i ostalim gradovima koje već mjesecima pretvaraju u stratišta i mjesta prvog genocida u Evropi 21. vijeka.
Sa druge strane, Srpska pravoslavna crkva vaga onako kako vaga i Aleksandar Vučić. Zanimljivo je da je broj neposlušnih vladika na vjerovatno istorijskom minimumu, pa je time jednoumlje izraženije. Svakako, suludo je i pomisliti da crkva Srbije i Vučić povlače ijedan jedini potez, a da za to ne dobiju zeleno svijetlo iz Moskve.
Matrica im je svakako ista. Totalno poricanje prava na samoopredjeljenje, suverenitet, identitet, crkvu, jezik, pismo, ime, prezime, teritoriju, pa i samo postojanje i život onih naroda koje oni smatraju za svoje. Svoje vlasništvo.
Nacizam najgore vrste. Jer, što je nacizam bez navedeno. Još gori je onaj klerikalni.
Posljedice toga ćemo, bojim se, tek da ośetimo.
Još nisu iskopani svi mučenici iz brojnih jama tokom devedesetih, koji su žrtve nacifikacije pravoslavlja, a već imamo nove jame sa novim nevinim žrtvama terora. Žrtvama svojih autokratskih vlasti, potpomognutih zloupotrebom Hristovog imena od ljudi koji su davno skrenuli sa njegovog puta.
Spisak žrtava ''denacifikacije'' koju sprovode nacisti biće sve duži i duži.
