Posljedice koje koronavirus ostavlja kod ljudi zavise od količine virusa koja se našla u organizmu, vremena tokom kojeg je izloženost trajala i eventualnog širenja sa respiratornih na druge organe, naglasio je u razgovoru za Portal Analitika internista-pulmolog Srđan Lukić.
Dr Lukić, koji živi i radi u Sloveniji, pojasnio je i na koji način se štitimo nošenjem maski i kako se pod njima odvija disanje, kao i kako virus djeluje na organizam u zavisnosti da li je osoba pušač ili ne. Naš sagovornik osvrnuo se i na odnos pojedinih zemalja čije su vlasti, u nastojanju da udovolje zahtjevima građana i sačuvaju ekonomiju, izgubile mogućnost efikasne borbe u suzbijanju virusa.
ANALITIKA: Prošla je puna godina otkako je otkriven prvi slučaj inficiranja virusom Covid-19. Koja nova saznanja imamo, a nijesmo ih imali početkom godine i koje su tvrdnje do sada odbačene, poput one da je potrebno 15 minuta kontakta, kao i da inkubacija traje dvije sedmice?
LUKIĆ: Danas znamo da je vjerovatno najbitnija stvar kod prenošenja virusa - da se on prenosi i sa potpuno asimptomatskih pacijenata, kao i dan-dva prije pojave simptoma kod onih koji će ih dobiti. To je zapravo najjače oružje virusa zato što je logično da će ljudi koji imaju simptome izbjegavati da šire infekciju dalje, a i ljudi će se čuvati od onih koji su vidno bolesni.
Znamo i da, za razliku od većine drugih respiratornih virusa, SARS-CoV-2, kako je puno ime virusa, ima afinitet i za druge organe, ne samo za respiratorni sistem.
Ovako ne znamo ni sami da li smo infektivni a kamoli da li je zarazan neko u našoj okolini. Znamo i da, za razliku od većine drugih respiratornih virusa, SARS-CoV-2, kako je puno ime virusa, ima afinitet i za druge organe, ne samo za respiratorni sistem.
Zbog toga imamo i komplikacije u vidu tromboembolije, kao i posljedična oštećenja srčanog mišića koja su registrovana kod mnogih koji su preležali ne-blage forme COVID, i koji će, kada tome dodamo i ireverzibilne posljedice na plućima koje se mogu javiti, zbog toga do kraja života biti djelimični invalidi.
ANALITIKA: Mnogi odbijaju da nose masku, navodeći da je čak i na pakovanju istaknuto upozorenje da maska ne štiti od virusa. Drugi strahuju da zbog nošenja maske imaju „problem sa udisanjem ugljendioksida“. Šta je, kada su maske u pitanju, zapravo tačno?
LUKIĆ: U medicini ne postoji ništa što je stoprocentno. Čak ni maske koje imaju oznaku N99 ne garantuju 100% efikasnost – zato im i jeste naziv N99 a ne N100. Zbog svega toga nije dovoljno osloniti se samo na jedan vid zaštite i to ljudi koji su protiv tih zaštitnih mjera, da ne ulazimo sada u njihove razloge, zloupotrebljavaju.
Tačno je da hirurške maske, čija je upotreba najrasprostranjenija, ne štite ni blizu tih 100%, ali zato, na prvom mjestu, smanjuju mogućnost da onaj ko je nosi rasije virus okolo. Kada se diše bez maske virus se pri izdisaju može izbaciti i nekoliko metara u daljinu. Kroz masku to ne ide ni približno toliko, što svako može provjeriti – koliko god jako duvali kroz masku nećete uspjeti da osjetite dah ni 20 centimetara od maske.
A što se tiče ugljen-dioksida, mi pri normalnom disanju i bez maske nikada ne izdahnemo sav vazduh iz pluća, jer to jednostavno nije moguće. U velikim disajnim putevima uvijek ostane oko 150 mililitara vazduha koji je bogat ugljen-dioksidom, a siromašan kiseonikom, i koji logično opet udahnete nazad u alveole na početku udaha.
I to je sasvim normalno i ni na koji način ne utiče negativno na proces disanja i razmene gasova u plućima. Ako tome dodate još između pet i 10 mililitara onog vazduha koji ostane ispod maske nećete apsolutno ništa značajno promijeniti u fiziologiji disanja.
ANALITIKA: Koliko je do sada poznato kakve posljedice na pluća ostavlja ovo oboljenje, koliko su te posljedice trajne, tj. koliko je plućima potrebno da se oporave i u kojoj mjeri je to moguće? Treba li za zdravlje pluća da strahuju i oni koji su ovo prebolovali „na nogama“ i koji tvrde da je osjećaj isti „kao kod obične gripe“?
LUKIĆ: Posljedice možemo podijeliti na one koje su reverzibilne i one koje to nijesu. Ovaj virus i nakon lakših kliničkih slika ostavlja ljude u „slomljenom“ stanju, bez snage, često uz perzistenciju blage simptomatologije, koja može da traje i nedjeljama. To je najvjerovatnije zbog već pomenutog vanplućnog afiniteta virusa.
Takođe su zabilježene i jedinstvene interakcije virusa sa imunim sistemom - što sve tu virus radi i kakve posljedice ostavlja ne znamo ni približno dovoljno. U principu, najveći broj posljedica koje pacijenti osjećaju nakon preležanog virusa bi trebalo da budu reverzibilne prirode. Samo je potrebno malo više vremena da se organizam vrati u normalu u poređenju sa drugim virusnim respiratornim infekcijama, nakon kojih, a znamo to dobro, nikada nijesmo odmah fit već nam je potrebno bar nedjelju dana da se vratimo u formu.
Ireverzibilne posljedice uključuju ožiljne procese, prvenstveno na plućima, ali su takođe registrovani i na srcu kod nekih pacijenata nakon preležane infekcije
Kod Covida se to vrijeme nekada mjeri i mjesecima. Ireverzibilne promjene su vezane za teže forme bolesti – mada se ne mogu apriori isključiti i kod lakših, zato je potrebno bar jednom ići na kontrolu kod ljekara nakon preležanog Covida – i one uključuju ožiljne procese, prvenstveno na plućima, ali su takođe registrovani i na srcu kod nekih pacijenata nakon preležane infekcije.
Kada kažem ožiljni proces, to podrazumijeva zamjenu funkcionalnog tkiva nefunkcionalnim ožiljkom - može se uporediti sa ožiljkom na koži, koji nikada nije gladak i elastičan kao koža i kao takav ne ispunjava funkciju koju koža ima - što na kraju umanjuje funkcionalnost cijelog organa.
Tromboembolije već ostavljaju standardne posljedice, kao i kod svake tromboembolije izazvane bilo kojim uzrokom.
ANALITIKA: Često se može naići na tvrdnju da pušači lakše podnose virus, dok mnogim sportistima i mladim ljudima koji vode zdrav život koronavirus stvara poteškoće. Da li postoji bilo kakav naučni dokaz kojim se potvrđuje da pušači, čija su pluća oštećena, zaista manje osjećaju promjene?
LUKIĆ: Ta teza o pušačima je teoretski zasnovana na tome da je ulazno mjesto virusa ACE receptor koji se kod pušača nalaze u smanjenom broju. Jedna studija je i pokazala da pušači u manjem broju uopšte obolijevaju od Covida, ali jedna studija je kao i jedna lasta koja ne čini proljeće.
Pogotovo što tome treba dodati i to da, ukoliko dođe do infekcije, pušačka pluća će to izvjesno teže podnijeti nego nepušačka, tako da je ta priča postala popularna samo kao još jedna od pušačkih racionalizacija kojih oni imaju podosta kako bi opravdali svoju bolest zavisnosti – to isto rade i svi ostali zavisnici, bez obzira na to da li je u pitanju heroin, alkohol, kocka ili nešto četvrto.
Za to kako će neko podnijeti Covid ima više faktora – nije isto da li je bio izložen manjoj ili većoj količini virusa, da li je ta ekspozicija trajala kraće ili duže, da li je došlo do brzog ili sporog širenja virusa po organizmu, i da li je uopšte došlo do širenja, da li su se javile komplikacije na drugim organima, da li su se javile komplikacije na samim plućima –moguća je bakterijska superinfekcija na primjer – da li pacijent ima neke hronične bolesti, koje i kakva je težina tih bolesti...I na kraju: koliko sam organizam ima rezerve i snage da preživi taj akutni udar virusa, gdje mladi i sportisti svakako imaju prednost u odnosu na stare i hronično bolesne. Samim tim nije moguće simplifikovati na taj način kako se to već radi, pošto, kao što vidimo, mnogo faktora igra ulogu u tome kakav će biti ishod infekcije.
Mnoge od tih faktora još uvek i ne znamo, npr. još uvek ne možemo predvideti kod koga će se bolest raširiti na plućni parenhim, kod koga neće, i kod koga će izazvati laku, a kod koga tešku upalu pluća i slično.
ANALITIKA: Način borbe protiv širenja virusa razlikuje se od zemlje do zemlje. Iz ličnog iskustva šta je u Sloveniji bio najbolji potez donosilaca odluka i na koji način to možete uporediti s nekom praksom u ostalim ex-Yu zemljama?
LUKIĆ: Bukvalno nijedna država u Evropi nije bila uspješna u sprečavanju širenja virusa. Razlozi su bili ti što se moralo izlaziti u susret zahtjevima građana, kao i ekonomiji.
Kina, na primjer, nije imala taj „problem“ i zato je uspješnije sprovela mjere. Mjere, kao i bilo šta drugo, nikada ne mogu biti 100% učinkovite, a posebno kada se mora kalkulisati sa njima, kao što je već u evropskim državama. Zbog toga i ne možemo gledati na mjere bez šire slike, inače bismo u suprotnom morali da se složimo da jedino kineski pristup ima efekta.
Zbog drugačije koncepcije evropskih društava u odnosu na kinesko te mjere moraju biti izvagane, da budu takve da u velikoj mjeri zaustave širenje virusa, a da se to što manje odrazi na normalno funkcionisanje države i društva. I te mjere su, prirodno, različite od države do države, i ne može se očekivati da mere koje su dale nekog rezultata u jednoj npr. maloj državi kao što je Slovenija imaju efekta u drugoj npr. velikoj državi kao što je Velika Britanija.
Zato svaka država mora napraviti model za sebe, polazeći od osnovnih principa da treba otežati virusu da se širi, pošto ga već, dok ne dođe vakcina, ne možemo u potpunosti zaustaviti čak i kada bismo svi bili Kina. U Sloveniji su u prvom naletu virusa preduzete mjere bile i više nego dovoljne. Sada, u drugom naletu, prosto je bilo neizbježno da će doći do opuštanja svih. No, i u drugom naletu mjere su odradile dobar posao i pored toga što još uvijek grafici nijesu počeli da padaju, no barem su se zaustavili u svom rastu. Za ostale ex-Yu države nisam toliki optimista.
