Bolnije su ove suze što ih prolih zbog bratske nesloge među Crnogorcima, od onih sa Belvedera i iz Ivanbegove ulice kad meni, svemu muškom iz moje kuće i našim prijateljima domaćinima, bačiše metak suzavca.
Sva propast koja nam se dešava decenijama, svaki naš poraz, nesreća i muka ne bole me kao nesloga. Nesloga među braćom i sestrama, među onom malom šakom koja obitava ispod ovoga neba, na ovome svetome kršu natopljenom krvlju naših predaka.
A krv je crnogorska mnogo puta prolivena zbog nesloge. I svaki od ovih jada bio je veći zbog nje. Đe je bilo sloge, tu je muka bila manja, bolje se rješavala.
Ali, nesloga je, skoro bi se moglo reći, genetski utkana u tu neprolivenu i prolivenu krv. Kao neko prokletstvo kojeg Crnogorci ne mogu da se oslobode evo već milenijum. Neki bauk koji im lebdi iznad glava, svaki put kad se oko nečega okupe kao da im napravi razdor, još grđi i veći no što je bio.
Grad heroj i mučenik zaslužuje i mora bolje. Jer, ako nestane Cetinja, nestaće i Crne Gore
O ovome što noćas, dok pišem tekst, bolim, pisao je vladika Rade. Na jednome mjestu, u pismu Osman-paši Skopljaku, lovćenski genije kaže: ''Ja bih volio no išta na svijetu viđeti slogu među braćom u kojima jedna krv kipi, koju je jedno mlijeko odgojilo i jedna kolijevka odnjihala.''
Tačna je bila i ona da se Crnogorci ''kad nema tuđinca kolju među sobom''. Znao je ovo dobro Radev stric. Mučenik je s krstom išao da kune braću, da međusobnu krv ublaže, da ima većega zla, da se crnogorsko ime ne iskopa, ne istraži, ne satre, da ne ostane niđe nijednoga. Da ih bude više no šaka jada koju sila agarjanska pritisnu, da se ne kolju među sobom.
I svaki put bauk nesrećne nesloge crnogorske pomuti svako dobro koje Crna Gora načini. Čak i onda kad krene ka napretku. Taj bauk nesrećni, nadojen crnogorskom ljubomorom, pizmom, sujetom, pakošću, lukavštinom, tvrdoglavošću, busanjem u prsa, brojanjem predaka, junaka, otkinutih glava, spomenica, medalja, jatagana, barjaka, diploma. Busanjem i mjerenjem crnogorstva - ideje vodilje koja nas okupi, uputi i nauči. Te lovćenske misli, kojoj sloga treba dati krila. Da se ostvari jedina njegova misija, a to je vječnost crnogorske države.
Lako bi, i manje bolno, bilo to naše trvenje među sobom, da nema tuđinca. Da nema vazda neke sile agarjanske koja prijeti da zatre sve crnogorsko. Koja prijeti da iskopa i posljednji mramor na kojemu se pominje ime crnogorsko. Da izbriše da je ođe ikad živio jedan narod. Čudne krvi i čudnoga mentaliteta.
Treba spuštiti tenzije, ohladiti glave, i naći rješenje koje je najbolje ne za partije, nego za Prijestonicu
Neće Crnogorci nikad imat’ taj luksuz. Neće nikad moć’ da se zavađaju oko ičega. Jer ćemo, što reče veliki Mladen Lompar, mi vazda bit’ vječita meta. Vječita meta zatirača i bauka, koji će svaku neslogu iskoristiti za naše uništenje. Mi im svjesno pomažemo da nam to učine. Mi sami sebe zatiremo.
A nije vazda manjkalo sloge. Da je nije bilo ne bi se pisala naša svijetla istorija. Ne bi se čuvali oni barjaci sa Fundine i Vučjega Dola probijeni sa stotinu rupa od kuršuma naših neprijatelja.
To su bile pobjede izvojevane samo zbog sloge. Samo zbog nadgornjavanja ko je bolji Crnogorac, ali tako da ne ponizi onog ispod sebe, već da ga ohrabri da bude bolji.
Ne bi pobjede na Vučjemu Dolu bilo da tada mali Blažo Bošković sa svojih svega 16 godina ne iskoči iz rova sam u juriš i poviknu: ''Ajde za mnom ko je Crnogorac!''.
Nije bilo mjesta za kukavičluk i negativan odgovor na poziv sokola sa Orje Luke. Ne, jer mu je manjkalo hrabrosti, no jer mu nije priznavao niko da je izdanak ove bjelopavlićke kuće veći Crnogorac od njega.
I tako se pobijedi bitka. Tako i mi treba da se nadgornjavamo. Samo tako. Da se takmičimo ko će učinjet’ više za Crnu Goru, za njenu crkvu, za njen jezik, za njen napredak, za slogu među braćom.
Svaki put bauk nesrećne nesloge crnogorske pomuti svako dobro koje Crna Gora načini
Da svako učini koliko može, a ko uradi najviše što može, uradio je dovoljno.
Sloge među braćom je bilo i u onim danima oko referenduma. Da nije, danas ne bismo bili ođe đe jesmo. Barem ne u istoimenoj državi.
Sloge je bilo i na Belvederu, đe smo sveti grad Cetinje branili od zla. Od onih koji bi najradije da ga i nema. Onih koji žale što ga Ćuprilić još više ne spali. Do temelja. Da ga nema nikad više.
I prosto bi vam bilo trvenje i nesloga, moji Crnogorci, da zla nema. No ga ima još, samo se zadihalo malo. A ono je vječno. I vječno će da nasrće, upravo najviše put toga Cetinja, oko kojega se zavađamo.
Tužno je gledat’ milion uvreda, komentara, reagovanja, montaža i spinovanja, lažnih i tačnih vijesti. Gledat krvnike kako se smiju i likuju dok se cijepa s mukom i suzama stečena sloga. Oko čega? Oko par tvrdih glava koje ne žele da popušte.
Krivica je svačija. Pa nek’ mi se ljute i moji iz SDP-a i oni isto moji iz DPS-a. Jer, svi su Crnogorci moji. Svi smo naši. Jer, drugih nemamo.
A nije vazda manjkalo sloge. Da je nije bilo ne bi se pisala naša svijetla istorija
Zar smo smjeli da dopuštimo da umjesto između četiri zida, razmirice i dogovore razmjenjujemo preko tvitera i fejsbuka? Da dajemo ultimatume jedni drugima, posljednje ponude, da koristimo pritisak javnosti, emocije Crnogoraca, spinove, inat, pizmu i tvrdoglavost?
Koga ćemo da razbijemo potenciranjem priča o ''izdaji i izdajama'' SDP-a? A isto, koga ćemo da razbijemo puštanjem Ure i Demokrata da imaju ijedan promil euforije zbog događaja na Cetinju? Odgovor je na oba pitanja isti - Crnu Goru, Crnogorce i crnogorsku slogu.
Cetinje je malo i, nažalost, zapušteno od nesavjesnih ljudi, ljudi koje treba da prezire svaki Cetinjanin i Crnogorac jer su dopuštili i doprinijeli da Cetinje dođe na nivo na kojem jeste. Dosadašnje greške su valjda nauk velikoj partiji da mora da se mijenja. Jer, drugačijeg načina nema da Crnoj Gori bude bolje. Da se vrati na pravac kojime treba da ide, a ne ovaj, na kojem smo se zatekli upravo zbog njihovog decenijskog odbijanja da se mijenjaju i uklone sve ono što šteti, ne samo njima no svima nama zajedno, Crnoj Gori.
Ta promjena nije moguća bez ogromne podrške svih i pružene ruke svakom čestitom i poštenom čovjeku unutar DPS-a, kakvih je, siguran sam, većina. Ne onima koji su se pokazali loši. Vrijeme i događaji su majstorsko rešeto.
Zbog toga treba spuštiti tenzije, ohladiti glave, stavove, miješanja sa strane, razne uticaje i pritiske i naći rješenje koje je najbolje ne za partije, nego za Prijestonicu. Grad heroj i mučenik zaslužuje i mora bolje. Jer, ako nestane Cetinja, nestaće i Crne Gore.
A onda nam je sve uzalud i suvišno. I borba i sloga i pare i funkcije. Nesta crnogorstva, a kralj Nikola, doduše veoma kasno, opisao je dobro što je to Crna Gora bez crnogorstva. Jedna ljuštura bez svoje suštine, sadržaja, svrhe postojanja i bivstvovanja.
I dok se zlo sprema da zada sljedeći udarac, koji će bit jak, jači no svi prethodni, onaj koji moramo izdržati, najpotrebnija nam je sloga. Bez nje to je nemoguće. Ne treba ni pokušavati.
Razgovarajmo Crnogorci, budimo pametni! Stavimo na prvo mjesto Cetinje i Crnu Goru. Bratsku ljubav i slogu. I u fokus na veliko zlo koje je nad nama.
Sveti Petar je davno zakleo - oko svoga neba, svoga sunca i svoga barjaka.
Crnogorci. O, Crnogorci...
