Da je kojim slučajem Marko Popović danas živ njegovo djelo se ne bi zvalo Primjeri čojstva i junaštva već vrlo vjerovatno Potonji primjeri čojstva i junaštva. Teška su, zadnja vremena stigla. Došlo ono Andrićevo kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.
Ali proći će i ovo, primjera uvijek ima.
Primjer prvi
Jedna od najljepših ljubavnih pjesama o Crnoj Gori, namjerno kažem ljubavnih a ne rodoljubivih jer „Goro moja“ od Perpera je ljubavna pjesma, koja se pojavila na tada popularnoj Pjesmi Mediterana te pred-Natovske 1998. godine.
Otac svih balkanskih nesreća, genocida, pogroma i progona Slobodan Milošević tada je bio još uvijek na vrhuncu vlasti, ali sa očiglednom tendencijom pada. Dio Crne Gore je to prepoznao i tokom te zime se malo koprcnuo, pokazavši i drugo lice jedinstvenog i do tada Beogradu odanog DPS-a.
„Dozvali smo se“ i počeli malo i o sebi da razmišljamo, ali je opet nekako bilo suviše rano za Perper, to je ipak bio bend sa Cetinja kojeg su činjeli momci koji su uvijek s ponosom isticali svoju nacionalnu ali prije nje pravu građansku pripadnost. To je i te kako smetalo poslušnim izmećarima kojih je ostalo još dosta u raznim odborima i odlučivaonicama.
Žiri je zato odlučio da nagradu za najbolju kompoziciju uruči glumcima Čobiju i Mimi Karadžiću za sprdačinu od numere pod nazivom „Anka Kotoranka“ koja je muziku „pozajmila“ od dječije pjesmice „Vuče, vuče, bubo lenja“
„Goro moja“ nastavila je da živi uzdižući se do klasika dok Mima, srećom po sve nas, više nije pjevao.
I ovo je uvijek pravilo, neprikosnoveno i apsolutno - kvalitet ispliva a smeće potone. Samo treba sačekati da se smiri voda i dođe bonaca.
Primjer drugi
U onom trenutku kada je bakljom sa sjeverne tribine pogođen u glavu ruski golman Akinfejev, tokom fudbalske utakmice na stadionu podno Gorice, između Rusije i Crne Gore, sve je stalo. Niko nije znao šta treba da uradi, šta će se desiti. Zatečeni su bili svi, od zvaničnih lica na terenu i oko njega do međunarodnih sudija.
Samo jedan čovjek nije bio zatečen, on je znao šta tačno treba uraditi u tom trenutku.
"Good evening, may I please speak to my friend Michel Platini? Let him know that Dejan Savićević is on the line."
I kažu da je ovo bilo dovoljno da tadašnji predsjednik UEFA naredi da se utakmica ipak nastavi. Dejan mu je dao riječ i Platiniju je to bilo dovoljno. Navijači su dali riječ Dejanu da se to neće ponoviti, iako je i prvi put bilo sasvim slučajno i nenamjerno. Dejanu je to bilo dovoljno. Utakmica je nastavljena.
Nekoliko godina kasnije, jedna grupa fudbalskih i političkih radnika pokušala je da umjesto Dejana Savićevića na mjesto predsjednika fudbalskog saveza dovede Jovana Kaluđerovića. Tadašnja ministarka, čudovišna trojeručica, žena četnik koju je crnogorski bako vaspitao je pomislila da je veća od „Genija“. Pomislio je to i Kaluđerović. Na našu žalost, pomislilo je to i određeni broj fudbalskih radnika.
Nacije koje nemaju Dejana Savićevića pokušavaju vještački da ga stvore jer im je takav neophodan, a mi se svim silama trudimo da ga uništimo.
Ali sve je bilo nedovoljno jer kvalitet uvijek ispliva samo treba sačekati da prođe bura.
- "Hello, can I speak to anyone from UEFA?
- Who is this?
- I am Jovan Kaluđerović.
- WHO?"
Primjer treći
Neprikosnoveni vladar, suveren na dva kontinenta, nasljednik trona Konstantina Velikog, Teodosija i Mehmeda II Osvajača, zvijezda istoka – Sultan Hamid II imao je veoma jednostavne diplomatske manire.
Bio je svjestan svoje snage i snage sile nad kojom je komandovao i to mu je davalo veoma laganu poziciju pred svima koji su došli pred njega. Imao je običaj da diplomatske predstavnike drugih država i njene suverene dočekuje na divanu u svom Topkapi saraju u polu-ležećem položaju dajući im do znanja kod koga su došli.
Jednog dana odlučio je da prekrši sve dotadašnje običaje i navike, popeo se u kočiju i zaputio prema Carigradskoj luci. Kada je stigao, ustao je želeći da stojeći dočeka svog gosta. Srećan i počašćen zbog njihovog susreta rekao mu je: „Dobro mi došao, care junaka“
„Bolje te našao, care careva“, odgovori mu gost.
Hamid će svog gosta bogato darivati, pokloniće mu i svoju jahtu, čuvenu „Silistriju“ sa Bosfora, kao gest duboke naklonosti, a sve zbog odnosa koji je njegov gost knjaz Nikola imao prema muslimanima nakon oslobođenja Bara, Ulcinja, Podgorice, Plava...
Knjaz Nikola je te osme decenije 19. vijeka pokazao šta znači biti suveren građanske države i bio je među prvima u Evropi po tome.
On je u 19. vijeku znao ono što Milojko Spajić ne zna 2023. godine, pa u novoj vladi nećemo imati predstavnike Bošnjaka i Muslimana, a sami time ni građansku državu.
Primjer četvrti
Dok se na drugom Dnevniku sramotne Televizije Crne Gore smjenjuju snimci ranjenog, u minobacačkom dimu, grada Dubrovnika i lajavih, lažavih i ratnohuškačkih solaža urednika Dnevnika, u jednoj sobi sjedi umjetnik, poražen i tužan kao svaki umjetnik okružen ratom.
Sjedi i piše.
“Svi smo u opsadi ovih crnih dana,
Sve nas podjednako tuku, moj Gosparu,
i s kopna, i s mora – sa svih strana
Samo grmi: barut! barut! barut!
Ne poznajem nikog sred dima i tmuše,
ali ipak ćutim ovu mržnju staru
koju nikogović sipa, obezdušen,
na sve što smo bili, moj dični Gosparu.
Njegovo je ovo vrijeme, i meci,
a naša je patnja u suzi skrivenoj,
što je svojoj mrtvoj dugujemo djeci
kad budemo, nekad, smjeli da plačemo.
Zašto li se sjetih tragičnog Solina,
onog velegrada krasnih sarkofaga
što ga, nakon dvije hiljade godina,
zatrpaše zemljom pa ode bestraga.
Nije onda bilo ni rata, ni flote,
ni pijane rulje njihove i naše;
mogao se Solin spasiti strahote,
mogao je, ali – ipak nije spašen!
A šta tebe čeka, Gospodine Grade,
u ovoj noći bratske krvomutnje,
dok krvnici mirno svoj posao rade?…
Ne daj, Bože, da se steknu moje slutnje!”
Ali, proći će i ovo jer vrijednosti uvijek pobijede nad ništavilom trenutka. Nevrijeme uvijek na površinu izbaci smrad i nečist, ali nevremena su kratka i brzo prođu, a prave vrijednosti ostaju.
I ovi momci što zadnji cent daju da nam nijedna reprezentacija niđe ne bude, sama prebrodiće ove kućne pritvore i privatne tužbe, sa čašću i ponosom, jer znaju od koga dolaze.
Lajaće psi za silnim karavanima. Lajati i uteći u kućicu čim pristudi. Neka ovi što drugo ne znaju i laju, dok junaci za to ne haju.
